Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku

U petak 28. kolovoza navršilo se 20 godina od ubojstva Milana Levara. Ne znamo je li ubojica, onaj koji je podmetnuo bombu, vodio računa da je mogao stradati i Milanov sin Leon. Leon, tada desetogodišnji dječak, svjedočio je atentatu. Pokušaj zataškavanja tog gnjusnog političkog umorstva u kojemu je, po mogućoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin Leon, nažalost traje.

Vesna Levar je razgovarala s mnogima. Pamtim razgovor s Mladenom Bajićem, koji se odvijao u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 14. listopada 2010. Otišla je tamo kako bi se informirala o statusu predmeta protiv nepoznatog počinitelja zbog ubojstva svog supruga i primili su je tadašnji glavni državni odvjetnik i savjetnica u Odsjeku za ratne zločine.

Bio sam tamo u pratnji Vesne Levar jer me to zamolio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović: da budem svjedok tom razgovoru. A Mladen Bajić je kazao da oni u DORH-u ”znaju tko je ubojica”, ali da mu to ”ne mogu dokazati”.

Istoga dana kada je ubijen Milan Levar, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samog ubojice. Ali postojao je razlog zašto oni nikada nisu uhićeni i osuđeni. To je onaj isti ”zavjet šutnje” zbog kojeg pripadnici ATJ Lučko šute o imenima ubojica iz Grubora i doline Plavno.

Posuđujem rečenice pisca Miljenka Jergovića napisane o desetoj godišnjici atentata. Citiram: ”Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje”

Posuđujem rečenice pisca Miljenka Jergovića napisane o desetoj godišnjici atentata. Citiram: ”Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje”.

Milan Levar svjedočio je o ubojstvima civila i ratnih zarobljenika u gospićkom kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje.

Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao filozofe, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i dobro zajednice, malo je toga znao o pravnim tumačenjima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno sa stajališta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva. Postao je mučenik za jednu bolju Hrvatsku.

Pitanje tko je ubio Milana Levara za mnoge Gospićane nije nikakva enigma.

Kolega Viktor Ivančić je 2014. u članku ”Levar i vrijeme” podsjetio da je Milan Levar ubijen u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. ”Feral Tribune je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz čovjeka…” Rečeno mu je ime, izrečen je i njegov nadimak, a tada je i priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo”. Precizne informacije možemo naći i u tjedniku Nacional.

Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima (pucalo se oko njegove kuće) – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi”, svjedočila je Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti uz juhu za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.”

Hrvatska danas, čini se, polako počinje postajati svjesna srama koji nas mora zaprimiti zbog svih zločina, kako je rekao neki dan u Gruborima ministar branitelja Tomo Medved, i zbog onih u tom mjestu kod Knina nakon ”Oluje”, i zbog onih u Škabrnji, Vukovaru i drugdje.

Tek ćemo, pak, vidjeti mijenja li se zaista Hrvatska i hoće li se dogoditi potrebne i obećane istrage. Vesna Levar u proteklih dvadeset godina naslušala se obećanja državnih vlasti, ponajviše oko završetka zapravo zataškane i bojkotirane istrage o Milanovu ubojstvu.

Milan Levar je postao sinonim za građansku Hrvatsku koja nije željela i nije smjela prešutjeti tamnu stranu Domovinskog rata, onu u kojoj su civili, mahom Srbi, premda pamtimo i Documenta bilježi sva mjesta stradanja Hrvata, kao i pripadnika manjina, postali predmetom iživljavanja i strašnih zločina.

Ove riječi trebaju poslužiti svima onima koji su, iz bilo kojeg razloga, zaboravili na Milana Levara, na njegova sina Leona, svjedoka ubojstva, i na njegovu hrabru suprugu Vesnu.

Kakav je čovjek bio Milan? Bio je hrabar, uporan i pošten, ali je pogriješio što je mislio da se nitko neće usuditi ostvariti prijetnju. Vjerovao je ljudima, vlasti, državi…

Slutila je Vesna da će nastradati, jer su prijetnje postale učestalije iako je Milan nastojao zaštititi nju i sina i na neki ih način izolirati od svega. Osjetila je da više nema prostora za ono čuveno – bit će dobro. Međutim, povratka nije bilo.

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati Kingova i Levarova sanjana sloboda

Česta rečenica mu je bila: ”Što manje znaš, za tebe je bolje i čuvaj mi sina! Bježati nećemo, jer za ovaj grad sam se borio, a nemam mrlju da moram sagnuti glavu.”

I njihove uže obitelji su prolazile kroz teško razdoblje. Toliko teško i tragično da su i Milanova majka i Vesnin otac umrli nakon nekoliko mjeseci od posljedica koje su bile psihički preteške za njih nakon svega što se dogodilo.

Sjećamo se Milana, odajemo počast ovom hrabrom čovjeku i pitamo se kakvu Hrvatsku želimo.

Od Hrvatske je Vesna bila i umornija, ali to je njena zemlja i nije utekla ni usred rata. Nije bježala od ubojica i prijetnji. Misli da Hrvatska ima potencijala za normalan život i nada se da će i Leon i ona to doživjeti.

Vesna i Leon Levar žele samo svoj mir i normalan život koliko toga može biti. Nisu zaboravili supruga i oca i s ponosom ga spominju! Uz koga je časno biti, pitam ja vas u povodu dvadesete godišnjice ubojstva Milana Levara, uz nečasne ili uz heroja?

Želim sada navesti vrlo egzaktne rečenice koje je prošli tjedan na našem portalu objavio kolega Marko Vučetić, donedavno saborski zastupnik i profesor filozofije, a koje sam citirao i kada sam govorio na komemoraciji za Milana Levara prošlog petka na groblju u Gospiću.

”Milan Levar je bio, neka se to ne zaboravi, hrvatski branitelj koji je Hrvatsku branio od zločina… Nije mogao šutjeti o ratnim zločinima počinjenim na području Gospića. Zato je ubijen. Ubijen je samo zato što je bio hrvatski branitelj. A hrvatski branitelj je samo i isključivo onaj tko ne dopušta da se u ime Hrvatske i u Hrvatskoj mogu počiniti zločini.

Ubojice i zločinci nikoga ne brane. Oni koji su na strani ubojica i ratnih zločinaca, protiv su Republike Hrvatske.

Takvi mogu preuzeti lik hrvatskog branitelja, ali pravi pedagog građana Republike Hrvatske, a to bi trebale biti hrvatske institucije i oni koji te institucije predstavljaju, kao što je, primjerice, glavna državna odvjetnica, zato što su se obvezali raditi u korist hrvatskih građana, neće dopustiti da ratni zločin bude dio prakse hrvatskih branitelja.

U Gospiću se, nažalost, događao disfunkcionalni mehanizam otete države koja šutke prelazi preko ubojstva istinskog hrvatskog branitelja – Milana Levara.

Tko štiti i slavi jednog ubojicu, on štiti i slavi sve ubojice. Onaj tko štiti i slavi ubojice Srba u Gospiću, ujedno štiti i slavi ubojice Hrvata u Škabrnji i Vukovaru. Ubojice su ubojice, a zaštitnici ubojica su zaštitnici ubojica. Nema razlike. Tko ovo bude mogao objasniti hrvatskim građanima, ujedno će postati vrhovni autoritet hrvatskog građanskog ugovora, onog ugovora koji svjetinu pretvara u građane, ubojice u zatvorenike, žrtve u heroje, a poludržavu u državu.

Zar se za to nije zalagao i hrvatski branitelj Milan Levar? Jest, on je instinktivno znao da bez djelovanja u korist svakog građanina nema ni države. Da je na djelu nasilje, a prema nasilju se ili buni ili kapitulantski dodvorava. Milan Levar se pobunio. Mi se ne smijemo kapitulantski dodvoriti pokušaju otimanja države”.

Milan Levar nas je zadužio, svojim životom, da ostanemo uspravni, odgovorni i usmjereni k dobru države i svakog pojedinca u našem društvu.

Milan Levar je ubijen 28. kolovoza. Na taj je dan, 1963. godine, dr. Martin Luther King Jr. poveo svoj ”Marš na Washington”. Rekao bih da se nalazimo u sličnoj situaciji kao kada je King rekao svoj glasoviti I Have a Dream. Naime, da imamo mogućnost da unovčimo jedan ček. Parafrazirat ću ga.

Vesna i Leon Levar žele samo svoj mir i normalan život, koliko toga može biti. Nisu zaboravili supruga i oca i s ponosom ga spominju! Uz koga je časno biti, pitam ja vas u povodu dvadesete godišnjice ubojstva Milana Levara, uz nečasne ili uz heroja

Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena.

Ali Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček. Dala im je ček bez pokrića: ljudska prava nisu poštovana, dapače, bilo je i političkih ubojstva kao što je bilo Levarovo i kojekavih masakra kao onaj u Gruborima 1995. Bilo je neslobode, a socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas ovdje, recimo mi, ta mala skupina koja se prošlog petka našla pored groba Milana Levara, na neki način, obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala.

Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Želimo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo jasno znati reći sebi, ali i vlastima, i to im poručujemo: da ne možemo i ne želimo više sebi dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati Kingova i Levarova sanjana sloboda.

To je naša nada.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Javna isprika Aleksandru Stankoviću (i čitateljima)
• Doći će dan kada će i Sinod SPC-a znati pisati saopštenja
• Evo zašto je Goldsteinova knjiga o revizionizmu toliko važna
• Dafinka je bila i ostala prorok i protagonist naše slobode
• U našim temeljima je i čestitost odvjetnice Dafinke Večerine
• Markovina je hraknuo na episkopa Ćulibrka i osramotio se
• Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (6)
• HDZ-ova priča je završena iako još ne teče odjavna špica
• U pomoć, biskupe Košiću, hapse nam Skeju!
• Kako gledam na ”Oluju” i zašto su sve žrtve moje

» Svi tekstovi ovog autora