Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti

Tri puta je prošli tjedan predsjednik Republike Hrvatske lagao kazavši i ponavljajući da ”nismo posrnuli u ponor moralne katastrofe”. Nismo? Što su Pavelić, Budak, Artuković, Luburić… pa i Stepinac i društvo bili stanovnici tamo neke tunguzije? Franjo Tuđman i Gojko Šušak, pak, su bili djelatnici norveškog pokreta otpora? Zašto laže Milanović? Zašto ovaj ”tužni klaun hrvatskoga nacionalizma”, kako je Milanovića nazvao kolega Viktor Ivančić (Peščanik, 13. rujna 2016.) toliko potrebuje od života u mitologiji?

Jasno je da se Milanović nije želio ozbiljno pozabaviti važnim psihoanalitičkim pitanjima koje mu je postavio doktor Ivančić: ”Jesam li se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku partijsku dužnost? Jesam li se izgradio u intelektualnog i moralnog invalida zahvaljujući vlastitome trudu ili sam to naslijedio od djeda ustaše?”

Nes(p)retnog PRH Zorana Milanovića nije teško shvatiti, ali je dobro zaviriti u najbolji psihoprofil o njemu objavljen: ”Milanović – Mladić koji je obećavao”, Marina Karlović Sabolić, Profil, Zagreb, 09/2015, str. 386. Tu sam briljantnu analizu kolegice Karlović Sabolić opet morao pročitati, ali tako da iz sebe izbacim sve ono što opterećuje.

Kažem da nije teško skužiti Milanovića jer jedan od zaključaka tog čitanja je da je moral za ljude s karakterom, pak, ne za ništarije koji su kadri učiniti ono što je Milanović izveo u utorak 4. kolovoza navečer u Kninu, kod drugog ponavljanja notorne laži da ”nismo posrnuli u ponor moralne katastrofe”.

Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova (jedan ustaša, drugi suradnik Gestapa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma, i ne samo stala već i ostala

Podsjetit ću vas: htio je i on biti malo tatek domovine pa je tapšao zaslužne za ”našu stvar” i tako je podijelio šarene kartone i limarijsku bižuteriju sorti izvanrednih ljudi poput umirovljenog general-pukovnika Miljenka Crnjca. Milanovićevo oduševljene što je Crnjac na Papuku bezobzirno uništio, ili dao uništiti, “jedan predmet čiste ljepote” ima logike. Pojasnit ću.

Kao što podsjeća Ante Tomić (u posljednjoj kolumni Vlaška posla), ”Želeći se valjda u svakom smislu dokazati kao naš, istaknuti i u kunsthistorijskom, a ne samo u vojnom pogledu, i očistiti naš krajolik od sumnjive umjetnosti u predahu borbe s četnicima i srbokomunistima, eksplozivom je srušio najvažnije djelo našega, po mišljenju mnogih, najvećeg kipara dvadesetog stoljeća – trideset metara visok metalni kip Vojina Bakića ”Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije”.

Milanovićevo ushićenje i respekt prema djelu ovoga viteza i generala-pukovnika, nema sumnje, važan su poticaj mladim naraštajima da zamrze sve što diše partizanski i odličan su putokaz svima onima koji žele nastaviti graditi stožernu stranku ljevice – SDP. Hrvati, zna se, od svih građevinskih alata najviše cijene dinamit, pa je logično da je bivši predsjednik SDP-a poželio postati prijatelj sa stručnjakom za miniranje spomenika.

Da pretjerujem? Da sam isuviše sarkastičan? Polako, nisam završio!

Mladić koji je obećavao i koji je onomad, kako podsjeća Ivančić, “simbolički posadio Tuđmana na Markov trg, izvukao djeda ustašu iz prašnjave škrinje na tavanu, majku Andreja Plenkovića obilježio kao ”vojnu lekarku”, Srbe nazvao ”šakom jada”, Bosnu i Hercegovinu proglasio ”velikim govnom”…”, te je večeri želio zaokružiti velikim odjebom za Bosnu i Hercegovinu i kulturi ljudskih prava kao takvoj.

Redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovao je 1. gardijsku brigadu HVO-a Ante Bruno Bušić – Livno, 2. gardijsku brigadu HVO-a – Mostar, 3. gardijsku brigadu HVO-a Jastrebovi – Vitez, 4. gardijsku brigadu HVO-a Sinovi Posavine i Specijalnu policiju MUP-a HR HB-a.

Sve zlatni dečki Udruženog zločinačkog poduhvata Franje Tuđmana i Gojka Šuška u i prema BiH i, jer zucker kommt zuletzt, obavio fotkicu s optuženikom Zlatanom Mijom Jelićem, ”hrvatskim generalom” koji je u BiH optužen za ratne zločine i nalazi se u bijegu, u Hrvatskoj. Popis junačkih djela Zlatana Mije Jelića tjera čovjeka u tjeskobu i navodi ga na povraćanje.

Napisao sam, nije mi trebalo više od nekoliko rečenica, na Twitteru, da je Milanović za mene ”gotova priča”. Imaju pravo svi oni koji će mi predbaciti i predbacuju da on kao kandidat i ”manje zlo” vizavi mogućnosti da KGK priredi još pet godina užasa našoj zemlji, nije mogao biti alibi

Ali ne i Zorana Milanovića. On se sav uživio u ulogu nasljednika Franje Tuđmana i vidljivo je da uživa u toj nacionalističkoj orgiji.

To Milanovićevo podilaženje rigidnim desničarima, ustašama, ratnim zločincima i našem narodu u ”Herceg-Bosni” nije, shvatili ste, od jučer. Ali to da ga Klemm ili Ćesić Rojs okreću oko malog prsta ili velikog kurca (zaista, ne bih se štel miješat’), bio je i opet postaje centralni problem. Naime, Rojs je održao predavanje, a, svjedoči predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac, Milanović je slušao pozorno i nije prekidao.

Dapače, kazao je za Večernji list da je generale iznenadila odluka predsjednika Republike koji je, na njihov prijedlog, pristao odlikovati gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Specijalnu policiju Herceg-Bosne. ”Predsjednik je pogledao prijedlog, rekao da ‘to ima logike’, na što smo ga upozorili na moguće reakcije s bosanske strane, na što je rekao: ‘Ja sam predsjednik hrvatske države, temeljem Splitskog sporazuma te su postrojbe mogle sudjelovati u operaciji Oluja i fućka mi se ako će bosanska strana protestirati, neka protestiraju, to je moja odluka i neka ide”’, kazao je Miljavac.

Neću više o tim odvratnostima. Naime, napisao sam, nije mi trebalo više od par rečenica, na Twitteru, da je Milanović za mene ”gotova priča”. Imaju pravo svi oni koji će mi predbaciti i predbacuju da on kao kandidat i ”manje zlo” vizavi mogućnosti da KGK priredi još pet godina užasa našoj zemlji, nije mogao biti alibi.

Neću se oko toga više opravdavati. Pogriješio sam. Na trenutak sam smatrao da je maknuti KGK s Pantovčaka task number one i priznajem, zaboravio sam na konstataciju kolegice Jelene Lovrić (Jutarnji list, 7. prosinca 2014.) da je Milanović ”diler velikih opsjena, prodavač magle i obmane, čovjek bez vjerodostojnosti” (str. 348 knjige kolegice Karlović Sabolić).

Pogazio sam vlastitu riječ: imali smo sve jasno pred očima nakon završetka predsjedničkog mandata Ive Josipovića i zato smo osnovali, premda propalu, nama tada važnu i jedinu alternativu (jer nam je ideja o povratku u SDP političkog štetočine Zorana Milanovića bila nepodnošljiva i nemoralna) stranku ”Naprijed, Hrvatska!”

Žalim zbog mojega twitta kojim sam podržao predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića i svima kojima je to važno ja se ispričavam. Između skandiranja ”U Kevinu jamu s njima” u Omišu za Karamarkov razdragani osmijeh i ovog ”predsjednika s karakterom” kojem se fućka za žrtve ratnih zločina HVO-a, ja ne vidim suštinske razlike. To je naše stalno ”posrnuće u ponor moralne katastrofe”.

Tako da predmet Milanović stavljam ad acta.

Zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest i koji postaje svjestan nedohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje

***

Svaki puta kada sam se iz Beograda ili iz Sarajeva (odavde puno češće jer tamo uređujem i vodim televizijsku emisiju) avionom vraćao za Zagreb gledao sam kroz prozor poharan i krvlju natopljeni prostor u kojem obitavamo dok se blebeće o europskoj Hrvatskoj!

Ispovjedit ću vam svoju muku.

Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? Hrvati bi se zbog Nezavisne Države Hrvatske, čije se postojanje sve više problematizira u modernoj historiografiji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti sućut i pokajanje. Baš kao što taj osjećaj imaju Nijemci. Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni dio holokausta (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv srpskoga i romskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću, nažalost – još nema.

Zbog ovoga što su, pak, ”naši” izveli u Bosni i Hercegovini, a ja nazivam agresijom i Udruženim zločinačkim poduhvatom (pozivam vas da pročitate svaki nastavak iz serije koju o toj temi ispisuje naš kolumnist Ivo Komšić) tko bi mogao biti taj koji bi mogao/la dogotoviti (ili nastaviti) proces koji je počeo za mandata Ive Josipovića, proces čišćenja povijesne memorije za koji se toliko bio angažirao Ivan Pavao II. i nastavlja širiti papa Franjo?

Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest ”mirna” mnogim Hrvatima, moja to ne smije biti.

Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji i mojih sunarodnjaka. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest i koji postaje svjestan nedohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova (jedan ustaša, drugi suradnik Gestapa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije iz uzroka (kako je to zagovarao Karl Jaspers) – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svomu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca ili bilo koje stratište Milanovićevih junaka iz HVO-a (od Ahmića do mostarskog heliodroma, premda je HVO smrtno griješio i prema Hrvatima!).

Između skandiranja ”U Kevinu jamu s njima” u Omišu za Karamarkov razdragani osmijeh i ovog ”predsjednika s karakterom” kojem se fućka za žrtve ratnih zločina HVO-a, ja ne vidim suštinske razlike. To je naše stalno ”posrnuće u ponor moralne katastrofe”

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sram me je i što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu. Dakle, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg (barem se tomu nadaju premda mi se čini da je i ta priča završena, na Bleiburgu) dajući prednost jednim žrtvama među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, snosi krivičnu odgovornost za zločine rata i poraća, pak, druga je manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva, za strahovladu u doba poratnog jugoslavenskog staljinizma, za zločine HV-a HVO-a u BiH ili HV-a i policije nakon ”Oluje”.

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: i ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast. U onu vrstu propasti koju Milanović ne vidi i niječe.

Ono dobro i istinito, ona pogača pomirenja o kojoj ovih dana govori Milorad Pupovac, neće doći sama od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom mognemo reći da smo se pokušali osloboditi krivnje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Jedna mala, a ujedno i ogromna sarajevska Porfirijeva gesta
• Maja Lukač-Stier lupeta o ”bleiburškom genocidu”
• Porfirije smatra da se Crkva ne može poistovjetiti s narodom
• Važno: mit o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu ruši baš SPC!
• U Jeruzalemu smo, a Viktor Ivančić viče ”raspni ga!”
• Bulšiti Jutarnjeg lista o papi Franji i patrijarhu Porfiriju
• U Crnoj Gori se psuje, prijeti i pale se gume u ime Krista?
• Eric Clapton gura mnoge u veće zlo. Antivakseri likuju!
• Patrijarh Porfirije kao zatočenik semantičkog logora
• Nije istina da sam ”peglao Komšićev imidž za novac”

» Svi tekstovi ovog autora