Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj. Nije to problem dvostrukog identiteta koji se rješava Teslinom formulom o srpskom rodu i hrvatskoj domovini. Uostalom, Srbi u Hrvatskoj pretežno govore čistim hrvatskim književnim jezikom, o hrvatskim kraljevima znaju više nego o svetom Savi i Nemanjićima, završili su hrvatske škole i rade u hrvatskim institucijama, plaćaju poreze, važni su u hrvatskoj kulturi.
Ne razdvaja ih ni jezik ni kultura. Ono što nas razdvaja su povremene idiotske kampanje mržnje koje uvijek imaju neko opravdanje i povod koji se zaboravi za nekoliko dana.
Onako općenito Srbe treba mrziti. Oni su zli i agresori, zločinci po ćudi i porijeklu. Često se doda, ali neki moji prijatelji su Srbi. To je problem sasvim praktičnog svakodnevnog života. Istraživanja socijalne distance, posebnog školovanja i stanovanja pokazuju da Srbi i Romi nisu poželjni susjedi, bračni partneri ili tazbina.
Ne razdvaja ih ni jezik ni kultura. Ono što nas razdvaja su povremene idiotske kampanje mržnje koje uvijek imaju neko opravdanje i povod koji se zaboravi za nekoliko dana. Onako općenito Srbe treba mrziti. Oni su zli i agresori, zločinci po ćudi i porijeklu. Često se doda, ali neki moji prijatelji su Srbi. To je problem sasvim praktičnog svakodnevnog života
Na svu sreću postoji i neki druga razina života; razlikama se daje političko značenje, a stvarno postoji podrška suživotu i integraciji (Čorkalo Briuški, Ajduković o školovanju u Vukovaru).
Ne dijeli ih od Hrvata ni vjera, jer im je zajdenička kršćanska, premda su mnogi ateisti, iako se prema tradiciji slavi na druge datume i pokapa na drugom groblju. No stvarni život kvari politika i egoistični interesi kad se radi o zapošljavanju, sudskim i upravnim postupcima.
To daje razloge za sumnju (tretman ratnih zločinaca). Na razini svakodnevnog života događaju se incidenti, postoji strah i stigmatizacijski pritisci, što varira od grada do grada, od regije do regije. Srbi su se iselili, i dalje se iseljavaju, srpske kuće i imanja mogu se kupiti za bagatelu, a ostaju samo starci.
Pravi problem je instrumentalizacija, politička instrumentalizacija srpskog pitanja u hrvatskoj politici. Recimo, kad ste političar Srbin iz Hrvatske, onda možete biti meta kritike zašto šutite ili pak zašto ne šutite.
Srbi u Hrvatskoj nisu došli kasnije, već su se, pretežno prema vjeri, izjašnjavali pri raspadu Turskog Carstva. Recimo, Lika je područje današnje napetosti tih nacija, a koje će selo, pleme i rod biti Srbi, a koje Hrvati bilo je nepredvidivo (vidi knjigu Marković, ”Ličani”).
Doseljenici prije četiri stoljeća bili su, recimo, u Perušiću pravoslavci i katolici, a domaći su bili i muslimani. Kad bi se taj odvratni moto: ”Vratite se odakle ste došli” primijenio danas i da odu potomci Austrijanaca, Talijana i Bosanaca, Hrvatska bi bila pusta.
Danas je na meti Milorad Pupovac. Prozivaju ga predstavnici braniteljskih udruga da se izjasni o Domovinskom ratu. U pismima čitatelja pozivaju se svi Srbi da se izjasne. Ili nemaju što tražiti u Hrvatskoj. Milorad Pupovac nije izabran bez razloga. On je Srbin, ali to nije pravi razlog. Pravi razloga napada je to da se ruši Vlada, da se izmišlja neprijatelj.
Meta je Pupovac, a cilj je Plenković kojeg treba srušiti. Pupovac je odabran kao žrtva i zato što je pomiritelj, a to mnoge smeta.
Na razini svakodnevnog života događaju se incidenti, postoji strah i stigmatizacijski pritisci, što varira od grada do grada, od regije do regije. Srbi su se iselili, i dalje se iseljavaju, srpske kuće i imanja mogu se kupiti za bagatelu, a ostaju samo starci
Njima trebaju egzaltirani neprijatelji koji pale hrvatsku zastavu, jer onda grijeh nije razbijati ćirilične ploče.
On je inteligentan, odmjeren, govori izvrsnim književnim naglaskom, razumno i razumljivo. Njegovim napadačima smeta takav, artikuliran i odmjeren. Pokušali su već sto puta sa sarkazmom i izmišljanjem nadimaka. Nije upalilo. Sad primjenjuju taktiku lova, puštaju zapjenjene pse goniče, a na čeki uživaju lovci i predsjednik njihovih saveza.
Smeta im izjava da Hrvatskom vladaju dragovoljci i Crkva, dvije visoko organizirane skupine čiji utjecaj se ne da sakriti. Novac pokazuje interes. Oni su organizirana oporba Vladi, ne valjda SDP.
I što bi Pupovac trebao reći. Da je na strani istine i da osuđuje zločine. Sve zločine. Ali od njega se traži da osudi srpske zločine, te bi on od organizatora prosvjeda trebao tražiti isto: osudu svih zločina, pa i zločina koje su počinili Hrvati.
Štoviše Pupovac bi trebao pokrenuti i pitanje glasovanja dijaspore. Zar dijaspora nisu i Srbi iz Hrvatske? Pa i oni bi trebali imati pravo glasovanja za dijasporu u Saboru, njihovi bi glasovi možda presudili predsjedničke izbore. Ja malo ironiziram, malo se šalim, ali stvar je ozbiljna.
Zapravo bi Milorad Pupovac trebao podržati zahtjeve za kažnjavanje ratnih zločina. Mi imamo doista situaciju da se ratni zločinci šeću ulicama. Čak i kada služe zatvorske kazne. Institucije ne rade svoj posao. Zato imamo prosvjede.
Treba usporediti ”Bijelu knjigu” (1996.) o postupcima protiv ratnih zločina sa sadašnjim ishodima postupaka. Prema trajanju nekih postupaka, prema kaznama i stavu medija stječe se dojam da je važno na kojoj strani si bio, a ne što si učinio.
Zločin je zločin. Možda organizatori prosvjeda to nisu imali na umu, ali je prosvjed zapravo i protiv Merčepa, Norca i Hrastova i dužine i ishoda tih postupaka.
Pravi problem je instrumentalizacija, politička instrumentalizacija srpskog pitanja u hrvatskoj politici. Recimo, kad ste političar Srbin iz Hrvatske, onda možete biti meta kritike zašto šutite ili pak zašto ne šutite
Mnogi postupci još traju, a kod nekih je dolazilo do čudnih odluka i otkrića da počinitelji nisu dostupni. Možda ih pronađe Ured protokola. DORH je više puta izvještavao Sabor te formirao posebnu bazu podataka kojima se ti zločini dokumentiraju (319 zločina poznatih počinitelja, 171 nepoznatih počinitelja).
Dosta je kratko pamćenje ljudi. Zar se ne sjećaju muka različitih vlada koje su morale objašnjavati selektivnu pravosudnu politiku u prema ratnim zločinima, izvješća o Poglavlju 23. u pristupnim pregovorima, suđenjima za zločine u Lori, Gospiću i Pađenima?
Prema ratnim zločinima treba ići istom mjerom i za Hrvate i za Srbe, bez obzira na statistike i tko je počeo. Odgovaraju počinitelji.
U Hagu su odgovarali (ne svi) nalogodavci. Pogledajte njihove statistike. Kako je ismijana izjava da hrvatski vojnik ne može učiniti zločin jer je napadnut, jer se brani. Sada se ta neinteligentna izjava želi pretvoriti u javni stav i politiku.
Ako prosvjed ovakvog tipa nije pritisak na pravosuđe, što bi onda bio pritisak na neovisni sud?
Ja sam za svoje kritike pravosuđa dobio packu posebnim priopćenjem HUS-a, jer novinari i profesori vrše pritiske na sud – a udruga sudaca sada šuti. Zar ovo sve nije pritisak na sud?
U Rumunjskoj i Poljskoj suci javno prosvjeduju, ali kod nas javno šute. Kad je Milošević izjavio: ”Počinitelji će biti pronađeni i bit će kažnjeni”, ismijavali smo izjavu. Ili je možda pravi organizator Ivica Todorić koji tvrdi da je sudstvo pod kontrolom politike.
Kako ćemo tražiti izručenje ratnog zločinca Hrvatskoj? Traži se posebna sjednica Sabora. Protestirali su kad se usvajala obaveza da Sabor raspravlja o izvješću o stanju o pravosuđu. A sada? Qui tacet consentire videtur.
Danas je na meti Milorad Pupovac. Prozivaju ga predstavnici braniteljskih udruga da se izjasni o Domovinskom ratu. U pismima čitatelja pozivaju se svi Srbi da se izjasne. Ili nemaju što tražiti u Hrvatskoj. Milorad Pupovac nije izabran bez razloga. On je Srbin, ali to nije pravi razlog. Pravi razloga napada je to da se ruši Vlada, da se izmišlja neprijatelj
Pravi cilj je Plenković suočen sa sve većom nervozom svoje desnice. Pa kada će reći tko će na liste, kada će izbori? Plenković zbog toga ne može braniti svog koalicijskog partnera, a ne može ni reći da bi radije druge partnere.
A svrha je razbijanje saveza Hrvata i Srba. Razbijanje partnerstva i savezništva uvijek je bilo način da se Hrvate demonizira kao razbijače poretka, a Srbe kao uporište vladajuće oligarhije u Beču, Pešti ili Beogradu.
Krleža je grmio protiv plašćanskih pravoslavnih popova, Radić i Maček postali su državnici kad su se pokazali kao vođe i zaštitnici Srba.
Hrvatski Srbi ne smiju misliti na to da su manjina, već da s Hrvatima imaju zajedničke interese.
Hrvati ne smiju jačati protivnike već saveznike. Obrana srpske kulture i identiteta bit će i ubuduće alibi za napad na Hrvatsku.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.