Alen Kristić
Ako nas uznemire slike ili izričaji, pa čak i ako nam se učine blasfemičnim, jer remete naša vjernička osjećanja ili po nama oskvrnjuju Božju čast, trebalo bi se zapitati duboko pošteno i bespoštedno samokritičnu o čemu je zapravo u tom slučaju riječ.
Križ radikalno mijenja tradicionalno, a još duboko ukorijenjeno shvaćanje blasfemije i Božje časti.
Ako nam je već stalo do obrane Božje časti, kako se ona objavljuje pod križem s Golgote, onda su naslovnice časopisa i umjetnička djela etiketirana krilaticom blasfemije bezazlena.
Zapravo, duboko sam uvjeren da se Bog Isusa iz Nazareta posve opušteno, pun humora i zadovoljstva, skupa sa mnom smije takvim naslovnicama i umjetničkim djelima.
Zavaljen u naslonjač grohotom se smije zajedno sa mnom svakoj svojoj karikaturi, ali i svakoj karikaturi službenika njemu posvećenih, kako to samodopadno vole reći.
Zašto?
Ne samo zato što je Božji smisao za humor nenadmašan i miljama daleko od mračnjačke ozbiljnosti i uštogljenosti fanatičnih pobožnjaka i branitelja pravovjerja.
Nisu problem tobože blasfemične novinske naslovnice, tobože blasfemična umjetnička djela ili tobožnjom blasfemijom nabijene karikature! Problem je naš religiozni način života!
Poglavito zato što nas križ, kao blasfemijski preokret, poučava da povreda Božje časti nije psovka, karikatura, uvreda religijskog poglavara ili imidža religiozne zajednice.
Da se Božja čast ne tiče na koncu čak ni samog Boga!
Pod križem s Golgote trebalo bi naučiti da je Božja čast neraskidivo povezana i položena isključivo u ljudsko dostojanstvo.
Da Božja patnja u svjetovnom svijetu ne izvire iz novinskih naslovnica i umjetničkih djela počašćenih etiketom blasfemije nego iz razaranja i gaženja ljudskog dostojanstva.
Zato se Bog Isusa iz Nazareta vrlo opušteno i smije pred tobože blasfemičnim naslovnicama i umjetničkim djelima, ali zgraža, smrknuto-bolna i tužna lica, pred blasfemičnom ravnodušnošću prema situacijama u kojima se gazi ljudsko dostojanstvo.
Zašto se vjernici zgražavaju nad naslovnicama i umjetničkim djelima olako prokazanim za blasfemiju, a tako su ravnodušni spram stvarnih blasfemija u sferi društveno-političkog?
Brojem nezaposlenih?
Fenomenom djece ratnika?
Stradalim rudarima zbog uvećanja profita nauštrb sigurnosti?
Broja djece koja u svakoj minuti stradavaju od smrtonosnog stiska gladi u rastućoj pustoši globaliziranog svijeta?
Pranja mafijaškog novca u Vatikanskoj banci?
Pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi koji vrhune zavjerom šutnje i zaštitom počinitelja kao testom zrele i predane vjere?
Zar je doista tako mučno razaznati da nam novinske naslovnice i umjetnička djela optužena za blasfemiju – pa čak i kad su posve zlonamjernog karaktera – kušaju otvoriti oči za te jedine i prave, stvarne blasfemije?
Zar je doista tako mučno naslutiti da nam upravo kroz tobože blasfemične novinske naslovnice i umjetnička djela zbori božanski duh protjeran zajedno sa smislom za humor i satiru iz katekizama, propovijedi i teologije?
Naprosto, iz same Crkve!
Ono što su danas karikaturisti ili za blasfemiju optuženi novinari i umjetnici, to su nekoć, pa i u samoj Bibliji, u pravilu bili upravo starozavjetni proroci!
Ne uspijevaju uvijek podjednako u svojim nastojanjima, no nerijetko nas upravo etiketom blasfemije počašćeni umjetnici, novinari, pisci i karikaturisti žele poslati onamo kamo na nas čeka Isusov Bog.
Na mjesta stvarne blasfemije u sferi društveno-političkog na kojima se gazi ljudsko dostojanstvo i na kojim Bog čeka na nas da solidarno stanemo uz njegovu patnju u ovom svijetu, i to patnju koja izvire ne iz dovitljivih karikatura i umjetničkih djela nego iz prezira ljudskog dostojanstva.
Križ radikalno mijenja tradicionalno, a još duboko ukorijenjeno shvaćanje blasfemije i Božje časti
Ne!
Nisu problem tobože blasfemične novinske naslovnice, tobože blasfemična umjetnička djela ili tobožnjom blasfemijom nabijene karikature!
Problem je naš religiozni način života!
Naše religiozne zajednice!
Naši religiozni mentaliteti!
Naši religiozni dogmatizmi!
Naša religiozna neukost!
Naša religiozna bijeda!
A u svemu tom u prvom redu blasfemičan manjak ljudskosti, dakako ovjenčan smokvinim listom farizejskog prikrivanja koje daju prigodu satirično raspoloženim novinarima i umjetnicima da se poigravaju s nama.
I treba da se satirično i humoristički poigravaju s nama jer je to – ma koliko god to bilo gorko ili mučno – jedan jedini spasonosan lijek.
Lijek kroz koji nas doseže božanski duh.
Ne samo blag nego i ognjen.
Baš kao i svaka blasfemija!
Prezreno i neprepoznato čedo ljubavi.
Nužna odgojna gesta na putu zrelosti.
Vjerničke i ljudske podjednako!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Uskrs je teže komercijalizirati i banalizirati od Božića
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (V)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (IV)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (III)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (II)
- Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (4)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (I)
- Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
- Desmond Tutu, Evanđelje u obrani crnačke ljudskosti
- Ekologija kao put svetosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.