Piše mi moj prijatelj i urednik portala Drago Pilsel svakog utorka i pita jesam li dovršio kolumnu. Kaže: čita te jako puno ljudi. Razočarat ćeš ih… A ja nisam uvijek redovit pisac. Kažem: znaš Drago, putujem, pišem, pa studenti, pa politika….. Nekad preskočim, nekad ipak pred jutro iznjedrim tekst. Tako i sinoć. Kažem: Drago, osnivam stranku, znaš li ti kakav je to posao?! Daj da predahnem…. Piši, nema izgovora!, strogo će urednik.
Nekad preskočim, nekad ipak pred jutro iznjedrim tekst. Tako i sinoć. Kažem: Drago, osnivam stranku, znaš li ti kakav je to posao?! Daj da predahnem…. ‘Piši, nema izgovora!, strogo će urednik
Zanimalo me i to da li čitatelji samo čitaju ili i slušaju muziku koju nudim u kolumni. Neki mi kažu, naravno! Uživamo! Drugi pak nemaju vremena, čitaju tekst, glazbu poslušaju tek tu i tamo. Kažu: s glazbom dugo traje čitanje kolumne..…
I zaista, osnivati stranku nije lak posao. Ipak, danonoćni napor nagrađen je entuzijazmom suradnika, posebno onih mladih. Njihova strast i entuzijazam imponiraju!
Sada su interesi onih koji nemaju vremena za slušanje i mene koji nemam vremena za pisanje objedinjeni i svima nama posvećujem Chopinov “Valcer” zvani “Minutni”, naravno, zbog kratkoće.
Tu brilijantnu skladbu genij klavira posvetio je 1847. godine grofici Delfini Potockoj, svojoj učenici, nesretno udanoj prijateljici, kažu ozbiljni izvori, i ljubavnici. Koliko mu je bila bliska govori i to da mu je pjevala na samrtnoj postelji dvije godine kasnije.
Poslušajte kako tu kratku, genijalnu skladbu svira Valentina Lisitsa.
Po uzoru na taj ”Valcer” i ova će kolumna biti kratka, posao osnivanja stranke ne smije čekati!
Ali, čemu uopće nova stranka i hoće li ona trajati kratko kao ovaj valcer ili će pak biti poput kakve duge, strasne i uspješne simfonije?
Čemu uopće nova stranka i hoće li ona trajati kratko kao ovaj valcer ili će pak biti poput kakve duge, strasne i uspješne simfonije? Ima prognoza, ovakvih i onakvih. Vrijedni analitičari i novinski istraživači već su dali svoja predviđanja. Notorni desni propagandni strojevi, oni dnevni, tjedni, noćni, direktni i zli, našli su zajednički nazivnik s onim koji inspiraciju crpe na trgu koji nosi ime našeg velikog arhitekta, utemeljitelja grupe Zemlja, skupine lijevo orijentiranih, progresivnih umjetnika
Ima prognoza, ovakvih i onakvih. Vrijedni analitičari i novinski istraživači već su dali svoja predviđanja. Notorni desni propagandni strojevi, oni dnevni, tjedni, noćni, direktni i zli, našli su zajednički nazivnik s onim koji inspiraciju crpe na trgu koji nosi ime našeg velikog arhitekta, utemeljitelja grupe Zemlja, skupine lijevo orijentiranih, progresivnih umjetnika.
”Zaustavite ih!”, vrišti poruka s njihovih ekrana i naslovnica.
Drago Ibler bio je lijev i progresivan. Kao što želi biti nova stranka, Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez.
A ona jest tu i bit će zato što jedna druga stranka, ona koja obitava na trgu velikog arhitekta, podno nebodera koji zovemo drvenim, to sada nije. Ne zato što srca njenih članova i prijatelja nisu lijeva i što ne bi osjećali hladni dah bešćutnosti današnjeg društva.
Nije lijeva zato što oni koji je vode ne koračaju lijevom stranom ulice. A Hrvatska treba ljevicu, i onu žešću, i onu bližu centru, treba progres.
Treba optimizam i spremnost na novo, nove tehnologije, nove poslove, nove ljude, novu umjetnost, novu pravednost, novu hrabrost spremnu suočiti se sa izazovima stagnacije, siromaštva, nepravde i bijede.
Nova stranka Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez jest tu i bit će zato što jedna druga stranka, ona koja obitava na trgu velikog arhitekta, podno nebodera koji zovemo drvenim, to sada nije. Ne zato što srca njenih članova i prijatelja nisu lijeva i što ne bi osjećali hladni dah bešćutnosti današnjeg društva. Nije lijeva zato što oni koji je vode ne koračaju lijevom stranom ulice. A Hrvatska treba ljevicu, i onu žešću, i onu bližu centru, treba progres
Beethoven bi rekao, sudbina kuca na vrata, danas možemo reći lupa, udara nogama o vrata, prijeti gospodarskim, političkim i moralnim kolapsom.
Beethoven je, iako već gotovo gluh, znao čuti dolazak sudbinskih izazova, znao im je odgovoriti ljepotom svoje glazbe.
Njegova ”Peta”, sudbinska simfonija, na premijeri 1808. godine nije imala podršku kritike. Ali kasnije se afirmirala kao jedna od najvažnijih skladbi svoga doba.
Evo je, cijele, u svoj svojoj ljepoti (pod dirigentskom palicom Daniela Barenboima i u izvedbi Weast-Eastern Divan Orchestra), s teretom sudbine koja kuca na vrata u dramatičnom prvom stavku, ali i s optimizmom finala.
Simfonija je postala ljubimica generacija.
Neka Naprijed Hrvatska! bude poput te simfonije, neka čuje sudbinu, neka osjeti njene izazove, neka joj otvori vrata i pokaže da joj može pogledati u oči!
© Autograf.hr i Ivo Josipović
Još tekstova ovog autora:
- Nisam mason ali ću se borit za njihovu slobodu i ravnopravnost
- Mediji ipak moraju realnije vrednovati SDP i Bernardića
- Neka Kolinda GK pozdravi ovako: ”drage ustaše i dragi četnici”
- Neven Sesardić i Slaven Letica laju na Mjesec
- Ne znam kakva je studentica Koki, znam da je loša predsjednica
- Politika i moral u Hrvatskoj
- Slavko Goldstein, jedan od otaca moderne, demokratske Hrvatske
- Hebrang nikada ne laže, samo ne govori istinu i potiče mržnju
- Pet godina Hrvatske u EU: guske u magli ili uspavana ljepotica
- Referendum: Grabar-Kitarović i Markić pod maskama, onim crnim
Bravo , predsjedniče !!!