Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em neki lik odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton…
Elem, ako sam išta u životu dobro napravio (a bit će da sam u životu ipak nešto dobro napravio), to je da sam, kada smo pokretali ovaj portal, odlučio uvesti najstroža pravila komentiranja koja postoje na nekom portalu ne samo u Hrvatskoj već i u regiji. Nisu dopušteni nickovi ni avatari, točno znamo i provjeravamo tko se prijavljuje i želi komentirati, a govor mržnje ili iz mržnje je u potpunosti zabranjen.
No, nije mi danas namjera baviti se medijskom kanalizacijom ispod nekih portala, već našom političkom kulturom, a ona je definirana neshvaćanjem pojma ”mir”.
Mi smo pak u neprestanom ratnome stanju. Mi smo nemirni. Doduše, rat zagovaraju neke grupe (bilo je takvih, šatoraša recimo) ”prijedlogom” da krene totalni lov na Srbe (čitaj: popis ”agresora”), sada se pak čita kako se na satovima vjeronauka treba učiti djecu klati Srbe, ubiti bivše predsjednike…, ali to nas ne bi smjelo dovesti u stanje ludila. Trebali bismo ostati prisebni
Gospođa čijoj djeci moja supruga daje instrukcije žalila se Claudiji koliko je frustrirana činjenicom da su ljudi toliko podijeljeni da jedni s drugima prestaju razgovarati na sam spomen stranke za koju glasuju ili misle glasovati.
Naravno da čudaka ima svugdje, ali ako u Njemačkoj, recimo, među kolegama na poslu slučajno krene priča o političkim afinitetima, tek konstatiraju da onaj drugi ne glasa za CDU (ili SPD, ili nešto treće, svejedno) i život ide dalje, ne vade se noževi i kancelarija ne završi pošpricana krvlju.
Mi smo pak u neprestanom ratnome stanju. Mi smo nemirni. Doduše, rat zagovaraju neke grupe (bilo je takvih, šatoraša recimo) ”prijedlogom” da krene totalni lov na Srbe (čitaj: popis ”agresora”), sada se pak čita kako se na satovima vjeronauka treba učiti djecu klati Srbe, ubiti bivše predsjednike…, ali to nas ne bi smjelo dovesti u stanje ludila. Trebali bismo ostati prisebni.
Vjerujem da netko može biti osjetljiviji na vremenske promjene, da je siromaštvo ljudima uništilo živce, da pojavnosti tipa Željka Markić, Vice Batarelo, Vlado Košić ili Josip Bozanić (kojem su ispadi vjeroučitelja Bagarića sasvim OK stvar, pa na Božić predlaže da žmirimo na zlo) nekima može poremetiti apetit; ipak to ne bi trebao biti povod da jedni drugima psujemo mater.
Ne sviđaju vam se Vaso Brkić ili Željko Glasnović, Bujanec ili Ivkošić i mislite da nas vraćaju u kameno doba? To je legitiman strah, ne sporim i da je pred takvim HDZ-om i takvom desnicom nužan oprez, međutim, trebalo bi znati nadvladavati loše politike pravim, odnosno kvalitetnim argumentima.
A ne odmah prijeći na ”pas mater” strategiju.
Znam da ćete me sada kušati pitanjem a zašto ja ne bivam tolerantniji na Facebooku i zašto dobivaju pedalu oni koji lajkaju, recimo, Dnevno, Direktno, Narod, Bujicu i slično?
Odgovor je jasan: biste li pozvali pedofila na rođendan svoga djeteta da se igra s dječurlijom iz vrtića u kojem tete čuvaju vašega sinčića ili vašu kćerkicu?
Prema pedofiliji, pa tako i prema fašizmu, nacizmu, ustaštvu i staljinizmu ili prema bilo kojem idiotizmu vrijedi princip nulte tolerancije. To što u Vijeću za elektroničke medije, na primjer, komotno piju kavice dok se medijska kloaka puni jest zabrinjavajuće, ali ne sili nas da u kuću pozovemo pedofila u goste.
Gospođa čijoj djeci moja supruga daje instrukcije žalila se Claudiji koliko je frustrirana činjenicom da su ljudi toliko podijeljeni da jedni s drugima prestaju razgovarati na sam spomen stranke za koju glasuju ili misle glasovati
Čak i kada pišemo ili komentiramo neprihvatljive pojave, u nama treba ostati prostora za drugoga, ali do one mjere u kojoj taj drugi neće izvršiti agresiju na nas. Tada se moramo braniti dopuštenim sredstvima.
Na primjer, svima nama koji ne prihvaćamo lažiranje hrvatske povijesti, pa smo upozoravali da svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju preuzima njihovu krivnju na sebe, zalijepljena je etiketa ”neprijatelja”, ali smo nastavili kritizirati jer smo znali da ”onaj drugi” može doći k sebi ili da ”onaj drugi” može trenutno biti zbunjen, neinformiran ili u zabludi, pa će ga jednom ruka istine pomilovati.
Vidio sam ovih dana kako u jednom restoranu u Buenos Airesu ”domaćin” drži fotografiju mojega pokojnog/nestalog brata pored fotografije ratnog zločinca Slobodana Praljka: boli me, užasno me to vrijeđa i ponižava, ali sam nemoćan. Mogu samo živjeti u nadi da će moj bivši prijatelj Mirko Hasenay, inače zadojen ustaštvom, jednoga dana shvatiti u kakvoj zabludi živi i kako šteti uspomeni mojega brata heroja.
Kad napišem ovo (pa i a propo izjava nekih političara koji ponavljaju da ”Hrvatska nije bila zločinac u BiH”): I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni. Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, i mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracionih logora, dilanja droge, krađa automobila, pranja novca i štošta drugo, a sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli, kao što to čine i danas, imam pred sobom ne samo zločince o kojima pišem ili one koji te zločince protežiraju ili im asistiraju, već i veliku masu građana koji će kad-tad shvatiti da nisam u krivu i da se zločin se smije podržavati ni na koji način.
U pitanju je ispravno shvaćanje pojma ”mir”, a zatim i ono o čemu je papa Franjo govorio na misi u Sarajevu. Zašto je Papa uzeo u razmatranje Isusov govor na Gori gdje Isus, govoreći o blaženima, definira mirotvorce (Mt 5,9)? Zato jer je to pitanje trenutka, naše biti ili ne biti.
Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski ”salaam” i hebrejski ”šalom”) ima daleko šire značenje nego naša riječ ”mir”. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još.
Mir je dar Božji da bismo bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Ili, kako bi rekao odličan promotor mirotvorstva, pokojni spisatelj i sociolog religije Željko Mardešić, mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese.
Toga, hvala Bogu, u nas ima. Jer nismo svi zaboravili velikoga kapucina Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo sudbonosno ”kršćanstvo ne može biti umorno”.
Drugi je par rukava zašto mirotvorstvo nije prihvaćeno kao što je želio i poručio Ivan Pavao II. 11. rujna 1994. na misi na Hipodromu u Zagrebu kao temeljni zadatak ovdašnje Crkve (i crkava). To je zato što se ne shvaća da je ono okosnica Evanđelja.
Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski ‘‘salaam‘‘ i hebrejski ‘‘šalom’‘) ima daleko šire značenje nego naša riječ ‘‘mir’‘. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još
Postoje mnogi koji se nerado vraćaju toj fundamentalnoj poruci Hrvatima i narodima Balkana, pa ću ih podsjetiti, a time i sve nas još jednom obavezati na susret s istinom:
”…U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protječu ovim zemljama.
Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.
Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.
To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.
U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.
To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima?
Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.
Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.
U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’….”
Danas se to želi zaboraviti, ali je 700.000 Hrvata tada pljeskalo i nakon što je Ivan Pavao II. i po deveti put (!) u toj propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan.
Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti kazao nam je Ivan Pavao II.
Bio sam na Hipodromu i pamtim oduševljenje kada je papa Ivan Pavao II, isto kao papa Franjo na Koševskom stadionu 6. lipnja 2015., rekao ”Nikad više rata!” Što su to ljudi osjetili? Oni su sebi rekli: Mir sada. Ja tome dodajem: Mir, Balkane, dome moj.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo poziva na akciju: Možda da se prestanemo mrziti?
- Vinko Puljić je ponavljao mržnja umjesto da vikne ljubav!
- Plenković slavi Poglavnika kao borca ”za slobodu i nezavisnost”
- Kardinal Puljić bi trebao progovoriti riječima Ivana Pavla II.
- Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin!
- Bog i koronavirus: Onaj koji nosi i koji s nama skupa pati
- Obilježavam 25 godina ove kolumne: sam pred Bogom, sam pred vama
- Jednostavno, a teško: moram biti čovjek da bi drugi bili ljudi!
- Bog se igra sa mnom: vratio me u fratarske dane
- Međugorska Gospa je u karanteni: oprez među anđelima i svecima
Sjećam se dobro spomenute poruke Ivana Pavla II izrečene 1994.g. na Hipodromu u Zagrebu. Već tada sam se zgražao nad masovnom dvoličnošću onih koji su hinili neizmjernu odanost i vjernost Papi ali njegove poruke jednostavno nisu čuli a još manje ih bili spremni provesti u djelo. Na žalost i danas je tako. Pogledajte samo portale koje spominjete u tekstu. Sramotno je da je među njihovim slijednicima najviše onih tzv. “pravih vjernika” koji su u svakom trenutku spremni zakleti se na beskrajnu odanost Crkvi i Papi a s druge strane u praksi, činiti sasvim suprotno, pozivati na mržnju, nesnošljivost i zazivati ratne sukobe. Žalosno je što je i među pojedinim svećenicima pa i onim najvišim (biskupima) slično stanje.
Čovjek ponekad pomisli, imaju li ti ljudi dostojanstva i morala kad imaju obraza u javnosti govoriti o božjoj pravednost i pozivati se na najviše crkvene autoritete a u stvarnosti misliti drugačije.
Svaka Vam čast gospodine Pilsel, u ovom tekstu prepoznali ste upravo…