(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti autorice).
“Muškarcima i ženama koji će oblikovati 21. stoljeće punim srcem i potpuno uvjeren dovikujem: Stvoriti nešto novo znači pružati otpor, a pružati otpor znači stvarati nešto novo”, ovako je govorio autor eseja “Pobunite se” Stephane Hessel, francuski diplomat i publicist, pripadnik pokreta otpora (Resistance) i buhenvaldski logoraš. Esej je izašao u Francuskoj u rujnu 2010. i u svega nekoliko mjeseci bez ikakve prateće reklame prodan u milijunskoj nakladi. Djelo od svega četrdesetak stranica sličnu je čitanost imalo i u njegovoj rodnoj Njemačkoj, ali i u drugim zemljama u kojima je prevođen ovaj tada devedesettrogodišnji autor postao je hit.
Ovog hrabrog intelektualca više nema. Umro je u devedeset i petoj, a u tekstovima koji su popratili njegovu smrt diljem svijeta je istican kao jedan od tvoraca Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a i čovjek koji se svoj čitav ljudski vijek iskreno i posvećeno borio za dostojansvo svakog čovjeka. U amanet je svijetu ostavio misao iz “Pobunite se”:
“Najgori je stav ravnodušnost, kazati ja tu ništa ne mogu!”
Smatrao je, naime, kako čovjeka čovjekom čini upravo sposobnost da se pobuni i angažira oko problema koji muče čovječanstvo.
Zbog prokletstva ljubavi, ovaj puta uzvraćene, prema čovjeku “krivih” krvnih zrnaca, zbog nagrade na BITEF-u, ova heroina glumišta doživljavana je kao nacionalna izdajnica, pa je logično spas potražila i našla u Americi, gdje je i danas njezina obitelj. Bitku nije vodila samo oko prava na izbor, i onog profesionalnog i onog privatnog, već i oko bakina stana u Zagrebu koji joj je nepravedno i bez osnova oduzet
Ove njegove misli prisjetila sam se prije nekoliko dana na riječkoj premijeri koreodrame “Kasandra”, njemačke autorice Christe Wolf koju je za izvedbu na daskama HNK Ivana pl. Zajca dramatizirala Nada Kokotović. S tih dasaka, s te scene odaslano je u jednom trenutku posve drugačije pitanje: Nije li upravo ravnodušnost cijena preživljavanja?
U naslovnoj ulozi Kasandre našla se nakon četvrt stoljeća emigracije velika kazališna i filmska glumica, a kritičari vele i vrsna tragetkinja – Mira Furlan. Kasandrina patnja i buntovništvo, život svećenice i proročice u čija se proročanstva ne vjeruje – zbog osvetoljubiva Apolona i njegova prokletstva izazvanog neuzvraćenom ljubavlju njezina vječna krivnja dotaknula je prepuno gledalište.
Možda i stoga što ovaj antički lik na neki način ogleda i stvarni život glavne glumice osuđene na odlazak iz rodnog Zagreba i zemlje čiji joj je jezik rođenjem dan kao alat za profesiju kojom će se baviti.
Zbog prokletstva ljubavi, ovaj puta uzvraćene, prema čovjeku “krivih” krvnih zrnaca, zbog nagrade na BITEF-u, ova heroina glumišta doživljavana je kao nacionalna izdajnica, pa je logično spas potražila i našla u Americi, gdje je i danas njezina obitelj. Bitku nije vodila samo oko prava na izbor, i onog profesionalnog i onog privatnog, već i oko bakina stana u Zagrebu koji joj je nepravedno i bez osnova oduzet.
Uspjela je riječka publika iščitati i sadašnji društveno-politički trenutak, to prokletstvo drugačijosti, koje njezinome gradu i kazalištu koje vodi talentiran i svestran dvojac Frljić – Blažević nameće osjećaj krivnje, jer upravo proročanski ukazuje na pojave iza kojih se valjaju mržnje, nasilja, mogući novi ratovi… Kao da ih je izrodio Stephane Hessel, protestiraju, bune se i trpe posljedice takvog svog stava.
Uspjela je riječka publika iščitati i sadašnji društveno-politički trenutak, to prokletstvo drugačijosti, koje njezinome gradu i kazalištu koje vodi talentiran i svestran dvojac Frljić – Blažević nameće osjećaj krivnje, jer upravo proročanski ukazuje na pojave iza kojih se valjaju mržnje, nasilja, mogući novi ratovi… Kao da ih je izrodio Stephane Hessel, protestiraju, bune se i trpe posljedice takvog svog stava
Rijeka ih, na sreću, voli i podržava, ali u drugim dijelovima Hrvatske se zbog prokletstva “domoljubne” politike i političara njihov rad podcjenjuje i omalovažava, a njih se, baš kao nekad Miru Furlan, tjera iz domovine.
U jednom razgovoru, ne znam više gdje, Furlan je kazala kako je u tim godinama ona bila idealna za podjelu uloge vještice, pa ju je od tih istih koji su i danas na vlasti i dobila.
Vještac današnjice je Oliver Frljić. Njemu se prijeti, provaljuje u stan, o njemu se izmišljaju priče i laži o tome da je na njegovo osiguranje utrošeno pola milijuna kuna.
Sve se to čini s jednim jedinim ciljem – da ga se prokaže kao izdajnika roda svoga, koji ima otići baš kao što su pred četvrt stoljeća odlazili neki drugi. No on se ne da. Ne plaši se. Odbija poslušnost.
Na konferenciji za novinare upriličenoj nakon provala poziva na bojkot Ministarstva koje radi na ustašizaciji kulture, zove na angažman i pobunu. Jednostavno, ne dozvoljava da mu se zbog drugačijeg pogleda na kazalište i kulturu nametne grižnja savjesti, koja rađa autocenzuru, poslušnost i jalovost – nečinjenje. Ne da da se njegovim strahom nahrani njihova mržnja, baš kao što onomad to nije dopustila ni Mira Furlan.
Životi to dvoje ljudi, Mire Furlan i Olivera Frljića, oni stvarni životi, samo njihovi, sa svim zaokretima, izborima, usponima i padovima – ljudi moji, nestvarniji su od svake kazališne drame, od svakog antičkoga lika, od svake svećenice i proročice (…) Ne, nije to samo angažman i bunt, nije ni spremnost plaćanja visoke cijene za svoje izbore i stavove, spremnost da budeš ogrjev za lomaču, to je nešto još vrednije: Oni, jednostavno, nisu ravnodušni!
Životi to dvoje ljudi, Mire Furlan i Olivera Frljića, oni stvarni životi, samo njihovi, sa svim zaokretima, izborima, usponima i padovima – ljudi moji, nestvarniji su od svake kazališne drame, od svakog antičkoga lika, od svake svećenice i proročice.
Neznajući ih osobno, tek ovako kao štovateljica i promatračica sa strane, obična gledateljica, iz kazališnog mraka i u glumici i u redatelju prepoznajem svojstva koja Hessel navodi kao nužna. Osobine koje nas čine čovjekom.
Ne, nije to samo angažman i bunt, nije ni spremnost plaćanja visoke cijene za svoje izbore i stavove, spremnost da budeš ogrjev za lomaču, to je nešto još vrednije:
Oni, jednostavno, nisu ravnodušni!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mozgovi okovani žilet žicom
- Dobrodošlica ispisana kundakom
- Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
- ”Antivakser revolucija” miloševićevskoga tipa
- A Boro a Day Keeps Illness Away
- Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
- Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
- Hrvatska iz nehata na pravoj strani
- HRT politički plijen ili javni servis?
- Čoban tjera migrante
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.