Ima već dosta materijala o tome koliko je iskren Miroslav Škoro, koliko je čestit, koliko se možda futrao tuđim parama (vidi novi broj tjednika Novosti kojem Škoro najavljuje tužbu). Mene pak zanima jedna naoko ”manja stvar” za one koji mu češljaju imovinsku karticu i kojekakve poslove, jer mislim da je doista velika za osobu koja pretendira postati šefom države: naime, shvaća li ta osoba što je zaista država?
Navodim dio Škorine izjave koju smatram spornom (iz nedjeljnog broja Jutarnjeg lista).
”Na HDZ-ovoj listi pristao sam biti iz jednostavnog razloga: Sabor držim svetim mjestom hrvatske parlamentarne demokracije. Meni se 2007. nije sviđalo što je jedna politička opcija govorila da će ukinuti pravo glasanja dijaspore, nije mi se sviđalo da je jedna politička opcija govorila da će ukinuti vjeronauk. Meni se generalno nije sviđalo zadiranje u nešto što po meni predstavlja srž hrvatske države. Ja sam odlučio da ću podržati onu opciju koja se zalaže za nešto kontra toga. Ušao sam u Sabor jer sam očekivao da ću sudjelovati u parlamentarnom životu RH, u parlamentarnoj demokraciji”, izjavio je Škoro za Jutarnji list objašnjavajući motive svoje bliskosti s tadašnjim HDZ-ovim predsjednikom Ivom Sanaderom.
Papa Franjo je u više navrata (za dnevni list La Croix, 16. svibnja 2016. na primjer) jasno rekao da države trebaju biti sekularne! ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti slobodu”, kazao je među inim Papa. Dodao je i ovo: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu pruža okvir za kretanje prema naprijed”
Dakle, ponovimo i utvrdimo gradivo: samoproglašeni predsjednički kandidat dr. sc. Miroslav Škoro smatra da vjeronauk ”predstavlja srž hrvatske države”.
Je li to otprilike isto kao i kad mr. sc. Kolinda Grabar-Kitarović, koja nastoji postati dr. sc. iz područja politologije, kaže, i to nekoliko puta, da su Hrvatska i SFRJ bili s one strane ”željezne zavjese”? Mislim da je Škorino tumačenje ”srži hrvatske države” gore lupetanje od Kolindine ”politologije”, čak i kada KGK kaže da razlikuje seljake od građana, premda je sasvim u duhu habitusa HDZ-ovaca, što je Škoro srcem i dušom dugo bio.
Naime, mislim da je jako, ali jako loše kad osoba koja želi biti hrvatskim predsjednikom demonstrira kako ne razumije ni što je Crkva, ni što je država, naravno, ni što je parlamentarna demokracija (ona ne može biti nešto ”sveto”, što ne znači da Sabor nije mjesto u kojem se netko može posvetiti ili postati svecem. Nije viđeno u nas, ali je teoretski moguće).
Zašto vjeronauk, recimo katolički (premda u obzir dolazi bilo koji) nije i ne može biti ili predstavljati ”srž hrvatske države”?
U prvome redu zato što Ustav Republike Hrvatske ne definira našu državu kao katoličku.
Iako u našem Ustavu nije definirana sekularnost onako kako je nalazimo u francuskom (odvojenost Crkve i države eksplicite je naglašena u prvom članku tog ustava: ”La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale”), ono što Ustav poštuje su određene stavke načela sekularnosti (npr. čl. 40. i čl. 41.),
Članak 40.
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Članak 41.
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.
U prvom članku hrvatskog Ustava, koji su pisali hrvatski pravnici, školovani i u Francuskoj, sekularnost države je eksplicitno izbačen pojam. Citiram: ”Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država”. Nedostaje ono ”laička”.
Naime, mislim da je jako, ali jako loše kada osoba koja želi biti hrvatskim predsjednikom demonstrira kako ne razumije ni što je Crkva, ni što je država, naravno, ni što je parlamentarna demokracija (ona ne može biti nešto ”sveto”, što ne znači da Sabor nije mjesto u kojem se netko može posvetiti ili postati svecem. Nije viđeno u nas, ali je teoretski moguće)
Sekularnost nije pravilo, iako bi to postala kada bi se točnom, opsežnom definicijom unijelo u kakav zakon ili čak Ustav; ona je princip, standard suvremenog društva koji se očituje u jako puno stvari, a to u RH jednostavno nije slučaj bez obzira na to što u Ustavu piše ili ne. Je li to razlog Škorina katastrofalnog neznanja? Ne, u pitanju je nešto drugo.
Papa Franjo je u više navrata (za dnevni list La Croix, 16. svibnja 2016. na primjer) jasno rekao da države trebaju biti sekularne! ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti slobodu”, kazao je među inim Papa. Dodao je i ovo: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu pruža okvir za kretanje prema naprijed”.
Države s državnom religijom, teokratske, znamo, loše završavaju. I ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.
Papin stav zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv koji sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljanje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.
Izjavom o vjeronauku kao ”srži hrvatske države” Miroslav Škoro se stavlja nasuprot Ustavu, nasuprot papi Franji, nasuprot katoličkoj doktrini utvrđenoj na Drugom vatikanskom saboru i u mnogim kasnijim dokumentima, nasuprot modernitetu, nasuprot vjerskoj slobodi i nasuprot principu tolerancije.
Zanimljivo da su se na Papine pozive na promjene i na prihvaćanje sekularizma ponajmanje voljni odazvati biskupi iz istočnoeuropskih zemalja, iz tzv. zemalja bivšeg komunizma. Ne prihvaćaju li ga Crkve tih zemalja zbog toga što nisu do kraja prošle upravo kroz proces sekularizacije kojemu se sada toliko opiru?
Doduše, živjeti u homogenističkim komunističkim i socijalističkim zemljama bilo je iskustvo kadikad brutalne sekularizacije, no promjena političkog režima nije donijela diferencijaciju. Štoviše, uvela je svojevrstan neofeudalni koncept kao mogući siguran okvir u strahu od mogućega raspada, proizvedenom gubitkom ”neprijatelja”.
Crkve koje su godinama bile izvan javnoga političkog života odjednom su se našle u situaciji da i same mogu koristiti poluge vlasti.
Tzv. ”Crkva u Hrvata” (što je potpuno kriv pojam, apsolutno nekoncilski, zapravo nacionalistički) koja ”sekularizam” smatra najljućim neprijateljem kršćanske vjere sama proizvodi sekularizam najgore vrste.
Teolog fra Ivan Šarčević u intervjuu Dnevnom listu (15. ožujka 2015.) tumači: ”Dvije danas dominantne sekularne ideologije – nacionalizam i kapitalizam – pogotovo kada se fuzioniraju, kako bi Enver Kazaz kazao, u etnoklerokapitalizam, ovladale su prostorom duha, hipnotizirale su najvažnije duhovne institucije društva: odgojno-obrazovne, medijske i religijske. Te institucije su u dubokoj krizi jer nisu institucionalni forumi slobode i pravde, nego servisi vladajućih ideologija i političara ili su strukturirane kao uslužne djelatnosti za samovolju i bogaćenje njihovih predsjednika, vlasnika, skrivenih moćnika i njihove pokorne klijentele.
Iako u našem Ustavu nije definirana sekularnost onako kako je nalazimo u francuskom (odvojenost Crkve i države eksplicite je naglašena u prvom članku tog ustava: ”La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale”), ono što Ustav poštuje su određene stavke načela sekularnosti (npr. čl. 40. i čl. 41.)
Nacionalizam je paranoja, kako bi kazao Danilo Kiš, ‘utočište hulja’, prostor lijenoga duha, teška duhovna bolest jer duh je univerzalan. Kapitalizam je kao psihoza, strašno duhovno oboljenje jer duh je aktivno opušten, a ne psihotično usmjeren na brigu samo za sebe. Duh je nesebičan, socijalno osjetljiv, velikodušan”.
Dijeljenje ljudi na ”mi” i ”oni” – Hrvati i ne-Hrvati, vjernici i ateisti, ili guranje nekog važnog elementa katolicizma (kakav vjeronauk svakako jest) u prostor ”državnoga” – proizvodi nasilje utemeljeno na totalitarističkom razumijevanju same vjere. ”Budući da vjera u jednoga Boga ‘antitetički krivotvori identitet’, vjerska predanost jednome Bogu skončava u pogrešnom poimanju identiteta (mi smo ‘mi’ jer nismo ‘oni’) te pridonosi nasilnom djelovanju (mi možemo ostati ‘mi’ samo ako izbrišemo ‘njih’)”, piše pak teolog Miroslav Volf (u knjizi ”Javna vjera”).
Problem proizlazi iz činjenice da religija u svojem vjerskom području još uvijek polaže pravo na kategoriju univerzalne istine. Po tomu je Miroslav Škoro, indirektno ili podsvjesno, pokazao totalitarno lice.
Sociolog i fenomenolog religije pok. Željko Mardešić primjećuje da upravo na tome počiva religijska isključivost (u knjizi ”Lica i maske svetoga”). Naime, mnogim vjernicima se čini kako vjerovati da postoji samo jedan Bog znači vjerovati u samo jednoga pravog Boga.
Budući da takva tvrdnja za istinom o moralnom i metafizičkom obilježju jednoga Boga mora biti univerzalna, ona je onda neizbježno javna.
Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama bez obzira na to radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi” vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih”, nevjernika i odmetnika. ”Mi” vjernici smo ”pravi” građani nasuprot onima koji nemaju vjere ili ne idu, odnosno ne šalju svoju djecu na vjeronauk.
Elem, ukratko rečeno, sekularizacija se može pobliže odrediti kao postupno slabljenje i onda nestajanje javnog utjecaja eklezijalnih ustanova na društveno ponašanje i mišljenje ljudi. Je li to dobro ili loše?
Pri pravljenju tipologije religioznosti potrebno je obratiti pažnju i na društveni položaj koji ima određena religija. U suštini su moguća tri osnovna načina procjenjivanja i tretiranja religija koje treba promatrati preko odnosa države i Crkve: da država prihvaća Crkvu kao svoju ideološku osnovu ili saveznika, da se drži ravnodušno, tretirajući je kao privatnu stvar ili da vodi direktnu ili indirektnu akciju protiv Crkve.
Mi svjedočimo, ne svugdje na isti način, da proces sekularizacije, što podrazumijeva, ponavljam, smanjeni utjecaj religije na društvo, dovodi do toga da se religija povlači u sferu privatnog života svake osobe koja vjeruje.
Ali vjerske zajednice svojim zajedničkim religijskim vrijednostima i svojim tisućljetnim iskustvom mogu dati značajan doprinos u svrhu moralno-etičke preobrazbe i senzibilizacije svih slojeva za veću društvenu pravednost. Javnost, ona koja nije vjernički raspoložena, tereti Katoličku crkvu da gura nos u zakonodavne poslove, ali istodobno pokazuje nerazumijevanje za narav i mjesto vjerskih zajednica.
Ako se misli na same vjernike, katolici misle da biskupi, na primjer, nisu dovoljno angažirani u krucijalnim pitanjima kao što su ona socijalna i ekonomska, dapače, da su se okrenuli od siromaha jer grade luksuzna zdanja dok narod čak i gladuje.
Kada bi se dogodilo čudo da se Škoro ispravi (ako mu netko pročita ili donese ovu kolumnu), pa da kaže kako u suvremenoj Hrvatskoj vjeronauk ne može biti srž hrvatske države, preostalo bi da pokaže da zaista misli ozbiljno i da neće sutra, ako i stigne na Pantovčak, pjevati duete sa Markićkom, Batarelom ili Ilčićem
Miroslav Škoro bi, pošto je pjevao i za Sanadera i za Glavaša, isto tako mogao izjaviti, bez razmišljanja o čemu govori, da je sekularizam šansa, nužnost, nikakav pakao na zemlji.
Kad bi se dogodilo čudo da se ispravi (ako mu netko pročita ili donese ovu kolumnu), pa da kaže kako u suvremenoj Hrvatskoj vjeronauk ne može biti srž hrvatske države, preostalo bi da pokaže da zaista misli ozbiljno i da neće sutra, ako i stigne na Pantovčak, pjevati duete sa Markićkom, Batarelom ili Ilčićem.
Ukoliko netko Škori donese ovu kolumnu, evo mu još nekoliko važnih konstatacija kako bi mogao, u slučaju da se zaista osjeća kršćaninom, razumjeti narav Crkve.
Kako je govorio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić i kako tumači Drugi vatikanski koncil, ”katolištvo je nadnacionalno” i ”ono se ne smije zatvarati u isključivo nacionalne okvire”.
Miroslav Škoro, premda je doktor znanosti, očito nije čitao fra Tomislava Janka Šagi-Bunića. Ja jesam.
Ni jedna država ne smije anektirati Crkvu. Nijedan narod ne može Crkvu pripojiti sebi, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka.
Ne mogu se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom (što Škoro čini), ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, pogotovo ne onaj tko nije aktivan i praktični katolik.
Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi izdala bi time samu svoju narav; ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje.
U tom smislu kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. To je onda samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom. To smo već vidjeli!
Dakle, prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je ono jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo.
Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je ono jedna stvarnost višega reda koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo
Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji; on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu.
Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu.
Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas (da i predsjednički kandidat katolicizam poistovjećuje s hrvatskom državom!!) i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na njihov odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članova brojila, te da upravo kao kršćani (ili bilo koji drugi) ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.
Gospodine Miroslave Škoro, vi ste na potezu!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
- Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
- Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
- Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
- Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
- Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
- Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
- Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
- Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.