Željko Ivanković
Navijački misliti i navijački živjeti čini se kao najrasprostranjenija praksa naših prostora. I to svakodnevna i cjelogodišnja. I svejedno je je li pri tome riječ o vjeri, naciji, politici, historiji ili ”samo” o sportu. A Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru i kraj ove godine samo su nam na drastičan način sve to akumulirano upriličili i demonstrirali u epidemijskim količinama.
No što je jedna regionalna epidemija nakon dvogodišnje pandemije – rekao bi poneki cinik i bio bi u pravu da naša epidemija ne traje već desetljećima i s posljedicama gotovo usporedivim s nedavnom pandemijom. A toliko je naša epidemija – navijački misliti i navijački živjeti – snažno ukorijenjena u našim društvima da su njezine posljedice još uvijek nesagledivo udaljene u jedva vidljivu i dosegljivu budućnost.
Sportsko navijanje, pa čak i radikalizam ili ekstremizam sportskog navijanja, koji nerijetko eksplodira, objašnjiv je i razumljiv i sociološki i psihološki i ništa nam se ne događa što se nije događalo i drugima i posvuda.
Čak znamo kako ta povišena društvena temperatura može i zna biti i ljekovita na neki čistilišni, katarzični način, ali na našim prostorima, ona se svako malo pokazuje kao bolest na bolest, kao smrtonosna groznica na već dobrano oboljelom društvenom biću, tkivu koje nikako da se uhvati spasonosne obale ozdravljenja.
Sportski primjeri tijesno skopčani s društvenim i političkim, ni ovaj put također nisu bili samo naša specijalnost. Vidjeli smo njihovu izvedbu i u Francuskoj i u Belgiji na jedan, a u Argentini na drugi način.
Međutim naši načini su se odavno spustili ispod razine koju je još Shakespeare dijagnosticirao kao ”Nešto je trulo u državi Danskoj!” No tada je Danska očito bila skandinavska iznimka, a mi to ovdje živimo kao svakodnevni svebalkanski sindrom. Mi nemamo svoju Dansku, mi smo svi Danska.
Možda bih se i zadržao samo na nogometu kao sportu i onome popratnom u navijačkom svijetu, naročito zadnji mjesec dana da se sport nije popeo do društveno-političkih vrhova ili da se društveno-politički vrhovi nisu spustili do kala sportskih terena.
Da, i da naporedo sa Svjetskim prvenstvom nisam čitao Đilasove dnevničke bilješke 1989.-1995., gdje je navijačko mišljenje i još više navijačko življenje, najjeftinije navijačko življenje o kojemu svjedoči, proizvelo neviđene zločine na tlu Europe na samom koncu dvadesetog stoljeća, te da se sve to nije na najgrublji način reflektiralo i dalje reflektira na recentni društveno-politički, a onda, dakako, i sportski poligon. I to u svojoj najbanalnijoj izvedbi.
Nevjerojatno je kako su i koliko su nekakvi, očito nedoučeni, Xhaka, Shaqiri, Borjan, Mitrović ili Lovren nalik na politike koje se na prostorima koji su im duhovna i fizička domovina. Koliko su odslik ambijenta u kojemu živimo od dna društva do onih tzv. društvenih i političkih elita.
Neću reći ništa što već niste pročitali. Borjan ne zna gdje je rođen jer mu je Vučić tada obećavao da će to biti Srbija, a sad podržava zločince koji su zbog tih obećanja i kušanja njihovih provedbi osuđeni.
Đilas snažno svjedoči o ondašnjoj srpskoj političkoj sceni i jedva danas vidim razliku, ako je ima, između tadašnjih Bećkovića ili Šešelja koji bi trebali biti intelektualci, nekog neškolovanog srpskog nogometaša, današnjeg predsjednika Srbije koji voli muslimane Marokance (kao braću), ali bi ubijao muslimane Albance, koji voli Japance, ali ne može prema Hrvatima biti ni ignorantski nezainteresiran.
A tek neki univerzitetski profesor koji sise i guzicu neke ženske odjevene u hrvatski dizajniranu odjeću vidi kao ”zavjeru protiv Srbije”, kao uostalom i sve drugo što rade Hrvati, a putem njih i moćne obavještajne sile. Sve je to, zamislite, pa sad i to treće mjesto, samo zato da bi se naštetilo Srbiji?! Blago njima, jer njima pored njih sami neprijatelji uopće nisu potrebni.
Je li Srbima takvo ”navijanje” bilo potrebno da iznova ne vide ono što Milovan Đilas ili Srđa Popović vide još 1989.? Vide ono što je srpski iracionalni, romantičarski nacionalizam, čak srpski fašizam, kao i ono što bi nekoj normalnoj Srbiji trebala značiti smrt umne Latinke Perović koja im hladnim znanstvenim metodama, daleko od navijačkog mišljenja i navijačke prakse, kuša otvoriti oči!? Kao ono nekoć Ilarion Ruvarac!
Nije daleko, premda nije institucionalan, ni vučićevski nacionalizam u Bošnjaka, koji je progresivno rastao s izbacivanjem SDA iz vlasti i uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije. Ne, ne pokazuje to samo maligno pitanje kakve veze imaju katolici iz Mostara s Hrvatskom. I nije to samo pitanje onih koji nemaju hrabrosti reći svoju istinu: Marokanci su naša muslimanska braća!, a ne mogu se i ne smiju (naglas), kao Vučić, pozvati na Maroko i Kosovo, pa eto navijaju za Maroko onako, bez ikakva razloga ili zato što su se ”oslobodili od francuskog kolonijalizma”?!
Ništa drukčije od urlanja Vučićevih sportskih reportera kad otvoreno pokazuju stanje duha u zemlji mrzilaštva i zločinačkih murala, oni su što bi kao Hercegovci htjeli da su Bošnjaci, a ne bi pritom dopustili drugim Hercegovcima da budu Hrvati ili Srbi i uzeli bi im svaku (manjinsku!) vlast koju imaju u BiH.
Malo čudno, jer sve Hrvate u BiH vide kao katolike, a smeta im kad njih, primjerice, Dodik vidi kao muslimane koji slave marokansko ”padanje na sedždu” i tako ponavljaju mantru srbijanske reprezentacije koja je u Kataru branila pravoslavlje.
Čak će, kako bi potkrijepili svoju istinu i sva znanja u nju utkana, reći kako je u Grudama nakon pobjede Hrvatske zvonila katedrala? Grude i katedrala? Toliko o njihovu obrazovanju ili znanju i o sebi i o drugima, dok predsjednik njihove stranke optužuje ”osmorku” da koalira s onima koji u Mostaru godinama imaju ulice s imenima ustaških glavešina, a sam je s tim istim HDZ-om tri desetljeća bio nokat i meso.
No jedva da bi i to bilo vidljivo i vrijedno spomena da se predsjednik SDA ne izdade kako su muslimani (iz osmorke!) razgovarali s HDZ-om i SNSD-om u destilariji?! I opet svođenje svojih na vjeru! Na vjersku skupinu?! Muslimani i destilarija?!
Neka, tako i treba! A da to nije slučajno domalo potom pokazao je neki SDA-ministar tvrdeći kako Djed Mraz u BiH vrijeđa osjećaje nekih? Kojih? Dječje osjećaje? Muslimanske? I opet svođenje ”svojih” na vjeru? Na vjersku skupinu!
Pa se onda u tom istom duhu organizira i tribina u Vogošći o zločinu ateizma… Ovdje opet vjera i njezin antipod?! Sve u duhu radikalnog islama koji pritom, gle, žmiri na recentne zločine islama u Iranu ili Avganistanu.
Bi li on da mi malo i o tome? Može i o zločinu kršćanstva, zašto ne? Pa i Putinovskog! Ne, neću se izrugivati s onom davnašnjom idejom Andrea Gidea kako ”samo ateizam danas može donijeti mir čovječanstvu”, jer bi ga, već s istinom staljinskog ateizma, lako demantirao Albert Camus u svjedočenju o milijunima deportiranih Čerkeza.
Neću podsjećati ni na progonjene Tatare, Ukrajince, Židove u Sovjetskom Savezu kao zločin ateizma… Ni zločin nad muslimanima u Kini… Jer bih onda satima morao govoriti i o zločinu islama ili kršćanstva koji su s druge strane ateizma, a o čemu mala Vogošća, osim o SDA-u, pojma nema.
Kao, uostalom, ni ono katoličanstvo što nam se demonstrira na Trgu bana Jelačića u tobožnjem ”moljenju krunice”. Malo je crkava u Hrvatskoj? Da jednu podignemo na trgu svih trgova u gradu svih gradova? Tko ono reče da je čovjek religiozna životinja?
Očito je trajni problem navijačkog mišljenja u našim društvima, daleko od kritičkog mišljenja, sustavno njegovan vjersko-plemenski kič, kako bi se desetljećima nakon zla rata nastavljao rat drugim sredstvima – rat trajnog navijačkog djelovanja. Povremeno se tek pojavi dilema kakav navijački, vjernički, podanički oblik dati kolektivnim strastima?
A vidjeli smo na kako jeftine su strasti udarili oni koji su organizirali doček hrvatskim nogometašima u Hrvatsku. Pritom impresivan! Da, točno je da je tu bilo jeftinog ustašluka koji se ne može i ne bi smio ničim pravdati, ponajmanje bolesnom srpskom ili razumljivom bošnjačkom ljubomorom ili zavišću.
Pa čak ni otvorenom netrpeljivošću i jednih i drugih, ali i onih trećih (bjehu li to domaći ljevičari?) na koje se paranoidno okomljuju kao ”na mrzitelje svega hrvatskog”.
Jer, svatko ima pravo i na ljubomoru i na zavist, i svatko, dakako, ima pravo na svoje domoljublje i svoj domoljubni kič, u mjeri svoje pameti, obrazovanja, znanja… Ali ne i na ustašluk! Pa čak ni pozerski! Nitko i ni pod kakvim opravdanjem. Pitajmo to Nijemce. Učimo od Japanaca.
Iznenađuje da tu nije žestoko istupio hrvatski politički vrh, ako već hrvatski ekolozi ne mogu naučiti rodoljubive Hrvate da iza sebe očiste Trg kao što su Japanci čistili stadione… A sve u obrani Lijepe Naše i velike i časne pobjede hrvatskog nogometa.
No kako bi kad je hrvatski premijer, poražen u Hrvatskom saboru na pitanju obuke ukrajinskih vojnika, zauzet prijetnjama da će se stotinu godina pamtiti oni koji su osramotili Hrvatsku u vezi s tim, a pritom zaboravlja riječ pisnuti (čak ih podržava: ”Stojim iza svojih ministara!”), a kamoli zaprijetiti ”dugim pamćenjem” onima iz njegovih redova koji su opljačkali i dalje svakodnevno pljačkaju Hrvatsku…
Njegova jeftinonavijačka mantra (u riječi i djelu) bi da se zaborave svi veliki izdajnici i lopovi koji su doveli Hrvatsku dotle da se raduje trećem mjestu u nogometu, a zaboravi stotine tisuća onih koji su zbog te i takve politike otišli na Zapad. Doduše, on je, za razliku od Vučića i Putina, barem svjestan da mu ljudi bježe na Zapad.
Putin se za to vrijeme, a čitamo to i kod Đilasa, doduše tamo je riječ o nekim drugim despotskim imenima, sve više uvaljuje u zločin i priznaje kakav je i koliki imperijalist (to je riječ iz njegove KGB-ovske ere!) i zločinac. I dok svoje zločine pravda upozorenjem Britancima da vrate Falklandske otoke, ne vidi koliko je sam pokrao tuđih teritorija (npr. Karelija, Kurilski otoci i sl.) i koliko je to radeći pobio ljudi, uništio naroda. Svejedno pritom, je li to bilo pod zastavom srpa i čekića, petokrake, rimskog ili grčkog križa, polumjeseca…
A onda, kad sam pomislio da je red da se sad malo odmorimo od ”navijanja svih vrsta”, pa da malo uživamo u božićno-novogodišnjem kiču, naletim na još jednu literarnu objekciju o generatoru navijačkog mišljenja i življenja? I to kod jednog, ni manje ni više – starijeg iranskog pisca.
I vidim kako je sve i posvuda oduvijek isto: ”Da bi ljudi bili poslušni moraju biti gladni, praznovjerni i nepismeni. Ako dijete običnog trgovca u radnji postane pismeno, ono ne samo da će kritizirati moj govor nego će i izgovarati riječi koje ja ne razumijem… Što će se desiti ako se dijete prodavača stočne hrane pokaže inteligentno i sposobno – a moje, sin hadžije, pokaže se lijenim i neozbiljnim?” I pitanje i odgovor u samo tri rečenice Sadeqa Hedayata u njegovu romanu ”Hadži Aga”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Oni vjeruju u Boga!?
- Kako zaštititi njihova veličanstva?
- Krivi navod, lažno predstavljanje
- Sveti Petar Brozu: ”Što imaš reći u svoju obranu?”
- Politika – sveopći vašar
- Loši đaci loših učitelja
- Netko u Europu, netko na barikade
- A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda
- Sveznalice nečitanja
- Vjernici u hramu diktature
