Vojko Obersnel
Neizmjerna je ljudska glupost, ali u zadnje vrijeme pojavljuju se ozbiljni kandidati za ustanovljavanje mjerne jedinice za nju.
Recimo, ”jedan Zlatko Hasanbegović” mogao bi vrijediti kao ”tri slabije artikulirana anonimna antivksera”. Ili ”jedan Marin Miletić” mogao bi vrijediti oko ”pola Zlatka Hasanbegovića”. ”Jedan državni ili lokalni službenik” koji se ne želi cijepiti ni testirati i pritom se boji zaraze i ujedno se boji da će izgubiti radno mjesto mogao bi vrijediti za ”trećinu Ive Šušković” iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika. I tako dalje.
Kandidata za mjerenje gluposti je, naime, poveći broj, a u ovom jeku četvrtog vala COVID epidemije dolaze do punog izražaja i naprosto pozivaju da se njihove glupe izjave uzmu kao mjerilo do sad neizmjerljive kategorije – ljudske gluposti.
”Pravo na imanje virusa” ustanovio je, valjda među prvima u svijetu, Zlatko Hasanbegović. ”Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati. Moje je pravo imati virus”, tako je rekao.
Moglo bi to biti i jedno od temeljnih ljudskih prava jer kao što znamo virusi su stalno posvuda oko nas i u nama samima pa zašto im ne bismo mogli, u maniri dobrih domaćina, ponuditi bez ograničenja gostoprimstvo i svu ljubaznost naših tijela.
No valja primijetiti da se, zauzimanjem za pravo ljudskog domaćinstva virusu, Zlatko Hasanbegović nije zapravo bavio ljudskim pravima kako bi to netko mogao laički pomisliti. Ne. On je pokazao da njegova borba nadilazi do sad uobičajene sebične porive ljudske vrste koja razmišlja samo o sebi.
Koliko je uzvišena, uključiva i široka ljudska borba za pravo zarazne čestice da egzistira. Radi se o specifičnoj filozofiji, učenju koje je onkraj naših prizemnih shvaćanja
Zlatkova borba uključuje pravo virusa na postojanje, pravo ove zarazne čestice, nerijetko posve neprijateljski raspoložene prema ljudskoj vrsti, na ugodnu i neometanu egzistenciju.
Koliko je velika ta Zlatkova borba! Koliko je samo uključivosti i širine njome pokazao! Jer lako je boriti se za prava vlastite vrste, lako je i boriti se za prava umiljatih životinja, ali boriti se za prava virusa – e to je istinska posvećenost suživotu, istinsko udomljavanje neprijatelja po cijenu vlastitog života.
Mora da specifična filozofija leži u tome, učenje koje je onkraj naših prizemnih shvaćanja, smisao kojeg može dokučiti samo netko poput ”jednog Zlatka”, ili možda netko poput poput ”dva Marina Miletića”.
”Jedan Marin Miletić”, očito zagovornik Zlatkove filozofije, pozvao je nedavno sve skupine ljudi kojih se uspio sjetiti na pružanje otpora borbi protiv virusa: ”Ajmo ljudi. Studenti. Radnici. Učitelji. Branitelji. Braćo navijači. Torca, Kohorta, Demoni, Armada, Boysi. Čuvari naših gradova.” Pozvao ih je na pružanje otpora ”onima koji ruše temeljne slobode čovjeka i donose zakone protivne zdravom razumu” – time je, na svoju nesreću, ujedno i razotkrio da Zlatkovu duboku filozofsku misao nije do kraja razumio.
Vrijedio bi za ”dva sebe” da nije spomenuo ”slobode čovjeka”, nego istinske ”slobode virusa” koje su utkane u prapočetke života na našoj planeti.
Nešto drugačiju poziciju, ali s istim konačnim ciljem opstanka virusa, zauzela je nedavno i Iva Šušković iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika tvrdeći da zastupa članove ovog sindikata. A oni su, kako Šušković kaže, ”u strahu od pandemije, oboljenja, cjepiva i otkaza” i dodaje: ”s obzirom na strahove koje sam navela, ljudi se odbijaju cijepiti, ali i testirati”.
Čini se da su članovi ovog sindikata, ili bar njihova predstavnica, očarani ”Kvakom 22”. U ovom se četvrtom pandemijskom valu za njih ukazala dobra prilika za postavljanje suvremene predstave o tobože bezizlaznoj situaciji.
Paralizirani strahom, članovi sindikata državnih i lokalnih službenika hvatat će svoj rep odbijajući testiranje i cijepljenje, dobivajući koronu i otkaze. Ali članstvo u sindikatu im je unatoč svemu tome zagarantirano jer predstavnica Šušković zaključno kaže: ”Mi ćemo učiniti sve da sačuvamo naše članove”.
To je važna rečenica jer mnogima očito pruža jedinu utjehu i sigurnost u ovim turbulentnim vremenima punim straha.
Svoje je biserje o virus-temi nedavno pred nas podastrla i Marija Selak Raspudić. Prošle nedjelje je kod Stankovića brzinom munje uskočila samoj sebi u usta.
”Zašto država ne želi uvesti prisilno cijepljenje?” zapitala se Selak Raspudić i odmah ponudila odgovor: ”Pa jasno je zašto. Ne želi preuzeti odgovornost. Jer onda sve posljedice tog cijepljenja mogu biti utužive.”
E, onda ju je tri minute kasnije Stanković upitao: ”A da ste premijerka, što biste rekli građanima?”
I na to će Marija Selak-Raspudić: ”Dakle, da sam ja premijerka, ja bih točno to rekla građanima – da oni imaju pravo izabrati!”
U jeku četvrtog vala COVID epidemije do punog izražaja dolaze kandidati koji mogu biti uvršteni u mjerni sustav za ljudsku glupost. Borba za slobodu virusa mogla bi iznjedriti ponosno ime za osnovnu jedinicu ovog sustava
I tako je u tri minute Selak Raspudić postala premijerka koja ne želi preuzeti odgovornost.
Proslavio se ovaj tjedan i Ivan Penava iz Domovinskog pokreta kada je rekao: ”Ne mogu naći razumijevanje da se cijepe ljudi, poglavito djeca, i izlažu unosima stranih tijela. To je jedan čin silovanja.”
To silovanje za koje Penava ne može naći razumijevanje, naša je država čak i ozakonila u članku 40. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u kojem piše:
”Imunizacija je obvezna:
- protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, crvenke, zaušnjaka i virusne žutice tipa B i bolesti uzrokovanih s Haemophilus influenzae tip B – za sve osobe određene dobi,
- protiv tetanusa ozlijeđenih osoba,
- protiv virusne žutice tipa B – za osobe pod povećanim rizikom od zaraze,
- protiv bjesnoće – za sve osobe koje su profesionalno izložene riziku od zaraze i koje ozlijedi bijesna životinja ili životinja za koju se sumnja da je bijesna,
- protiv žute groznice – za osobe koje putuju u državu u kojoj postoji ta bolest ili u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv te bolesti,
- protiv kolere i drugih zaraznih bolesti – za osobe koje putuju u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv tih bolesti ili u slučajevima kada za to postoji epidemiološka indikacija,
- protiv trbušnog tifusa i drugih zaraznih bolesti za sve osobe za koje postoje epidemiološke indikacije.”
Kad se to ovako malo bolje pročita s razumijevanjem ”pola Penave”, stegne se čovjeku srce od bola kad shvati koliko silovanih ljudi hoda našom zemljom.
I što sad zaključiti o ljudskoj gluposti?
Teško je prihvatiti da je nemjerljiva. Treba uložiti samo malo truda u popisivanje izjava, onda ih treba kvalitativno rangirati i time bismo već dobili neke polazišne osnove.
A ujedno, slavna imena poput gore navedenih mogla bi se ponositi uvrštenjem u mjerni sustav i tako Tesla više ne bi bio sam.
Katkad se čini da im je u javnim istupima to jedino i cilj – postati mjerna jedinica za glupost.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U zmajevu gnijezdu
- Kako je Rijeka od tranzitnog postala turistički grad
- Panonski gusar Viktor Orbán
- Sjećanje na Ivicu Račana – stimulans umjesto rekvijema
- Osvijestimo svoju agresivnu stranu kako bismo je kontrolirali
- Zvijezda petokraka i kaznena prijava
- Galeb – brod mira, brod ljudi
- Pokret nesvrstanih i njegove vrijednosti
- Falsificiranje riječke povijesti u maniri neofašizma
- Cijepljenje – razumna želja
