Željko Porobija
Ne bih sada reciklirao ono što su mediji već obradili – jedna potpuno nebitna olinjala časna sestra na slici s jednim šatorašem i oboje nose majice ”Ostaše U Hrvatskoj”, s naglaskom, naravno, na petom samoglasniku naše abecede. Nije to bio pokušaj da se mlade i na ovaj, priznajem originalan, ali i nepojmljivo glup način pokuša zadržati u Lijepoj našoj.
Kao takav potpuno je promašen; ne morate biti stručnjak za PR (štogod tu značila riječ ”stručnjak”) da biste znali kako ”robu” (odnosno ideje) prodaju lijepa lica, kako poruku mladima puno efektnije prenose mladi.
Drugim riječima, da je kome bilo stalo pozvati mlade na ostanak, onda biste imali snažnog mladića i lijepu djevojku koji svojim ozarenim licima pokušavaju poručiti kako je njima lijepo što su i dalje ovdje.
Smisao poruke, dakako, bio je potpuno drugačiji, njome i vizualno dominira ono zlosretno U kojega se – reći će neki – još od stoljeća sedmog, a zapravo od početaka ”mlade demokracije” uporno uparuje s križem.
Pretpostavljam da je objava ovog nevještog foto-uratka samo dodatno uvjerila stotine mladih da što prije odu iz zemlje u kojoj je promoviranje fašizma postala normala. Napokon, o odlascima ljudi iz zemlje i njihovim razlozima govorim i kao sudionik cijelog tog procesa, zlosretnog za državu, a probitačnog i za mene osobno i za moju obitelj
Štoviše, naša vrla časna na slici više i nema križa, bitno je samo ono U, za koje čisto sumnjam da će koga stvarno zadržati u Hrvatskoj.
Dapače, pretpostavljam da je objava ovog nevještog foto-uratka samo dodatno uvjerila stotine mladih da što prije odu iz zemlje u kojoj je promoviranje fašizma postala normala. Napokon, o odlascima ljudi iz zemlje i njihovim razlozima govorim i kao sudionik cijelog tog procesa, zlosretnog za državu, a probitačnog i za mene osobno i za moju obitelj.
Ono što ovdje želim reći je da ova slika – i cijelo to snubljenje Katoličke crkve i ustaštva, kojega ona više i ne pokušava skrivati – ima svoje duboke i daleke teološke korijene, iz kojih Crkva niti hoće niti može pobjeći.
Da bih to objasnio, pokušajmo samo jedan misaoni eksperiment: zamislite da se navedena časna nije slikala sa šatorašem, nego s nekom istaknutom feministicom. Zamislite (znam, već se smijuljite) da je natpis potpuno drugačiji, primjerice. ”Stojimo uz Istanbulsku”.
Što mislite kakve bi to reakcije Crkve izazvalo?
Već predosjećam lavinu komentara, već čujem kako su biskupi preneraženi što se na takav brutalan i vulgaran način reklamira famozna ”rodna ideologija”, što se brišu granice između muškog i ženskog, što djeca ostaju bez oca i majke, što sada kao muškarac možete ući u ženski WC, što sada imate 876 spolova, što se time zatire Hrvatska – da ne ponavljam sada sve argumente iz beskonačne riznice gluposti.
Ali kada neka časna reklamira ideologiju odgovornu za smrt stotina tisuća nevinih na ovim prostorima – a radi se samo o osebujnoj franšizi neviđenog zločinačkog nauma odgovornog za smrt najmanje 50 milijuna ljudi – iz Crkve samo zloslutno odjekuje muk.
Crkva koja slijedi Židova Isusa nema problema s antisemitizmom odgovornim za milijune pobijenih Židova; Crkva zabrinuta za sve manji broj djece nema problema s promicanjem ustaštva odgovornog za tisuće pobijene djece.
Nitko ne primjećuje da je problem u samoj ideji ”časne sestre”, definirane kao žene koja je zbog svoje posvećenosti Bogu odlučila zazirati od bilo kakvog spolnog odnosa.
Čak i vatrene feministice katkad propuste zamijetiti kako takvo definiranje časti proglašava nečasnima sve one žene koje su ”popustile spolnoj nasladi”, pa upražnjavaju spolni odnos, udaju se, rađaju djecu – kako već god.
Zapravo je i cijela ta priča s časnima simptom jedne dublje teološko-filozofske pozadine, u kojoj središte sve moralnosti zauzima spolni moral – i to prilično nakaradno shvaćen.
Zamislite da se navedena časna nije slikala sa šatorašem, nego s nekom istaknutom feministicom. Zamislite (znam, već se smijuljite) da je natpis potpuno drugačiji, primjerice. ”Stojimo uz Istanbulsku”. Što mislite kakve bi to reakcije Crkve izazvalo?
Simptom takve teologije je i naglašavanje Marijinog ”vazda djevičanstva”, kao da bi ta žena upitne povijesnosti (a o samom ”događaju” da i ne govorimo) postala za dlačicu nemoralnija da se kojim slučajem odlučila nakon Isusa za normalan bračni život.
Uzgred, Novom zavjetu ta cijela problematika doživotnog ostajanja djevicom nije poznata, pa pisac Evanđelja po Mateju veli da Josip ”nije upoznao (spolno općio) Mariju sve dok nije rodila Isusa” (1:25), što bi moglo sugerirati da Matej (tko god on bio) vidi njihov brak kao normalan, onaj u kojemu se – između ostalog – prakticiraju spolni odnosi muža i žene.
Da ne širimo diskusiju, ali evanđelisti bez ikakvih dodatnih objašnjenja govore o Isusovoj braći i sestrama.
Svejedno, Crkva je davno prigrlila ideje tada prilično popularne u grčko-rimskoj kulturi o posebnoj važnosti seksualne čistoće, pri čemu je čistoća shvaćena prije svega kao suzdržavanje od spolnih odnosa u bilo kom obliku.
Foucault je u svojoj Povijesti seksualnosti dobro prikazao cijelo to duhovno okružje unutar kojega je nastajalo kršćanstvo.
Spolni moral postao je središnjom temom katoličke etike, tako da ne čudi što se uzdižu Marijino djevičanstvo, celibat svećenika i čistoća ”časnih” sestara.
Jasno je iz tih pojmova da je seksualnost shvaćena kao sramota, obeščašćenost, uopće dojam ne popravljaju ideje o važnosti braka i rađanja djece, jer su to aktivnosti samo za one drugorazredne vjernike koji se ne mogu oduprijeti sladostrasnom zovu spolnog užitka.
I ako se bilo koji od tih stavaka dovodi u pitanje, Crkva se diže na stražnje noge kako bi spriječila ”zlodjela” seksualne revolucije, homoseksualnosti, Istanbulske konvencije – i bilo kakve buduće ideje bilo kakvog promoviranja uživanja u seksu ili prekoračenja usko postavljenih granica.
Naravno, ne treba ovdje pripovjedati kako taj moral nije nikada ni zaživio, kako celibat svećenika i časnih sestara – najblaže rečeno – u praksi nije tako čvrst kao u teoriji, a da ne spominjemo kako izgleda seksualni život običnih, ”drugorazrednih” kršćana.
Cijeli taj sustav seksualnog ćudoređa je eksperiment koji već dvije tisuće godina samo ponavlja i intenzivira vlastite neuspjehe.
Uostalom, sami se sjetite koliko je djevojaka iz vašeg kraja stalo pred oltar i ”vjenčalo se pred Bogom”, a da je već i veličina trbuha jasno sugerirala o nepridržavanju znamenite predbračne čistoće, još jednog prilično nebuloznog pojma u arsenalu katoličkog spolnog ćudoređa.
Ali kada neka časna reklamira ideologiju odgovornu za smrt stotina tisuća nevinih na ovim prostorima – a radi se samo o osebujnoj franšizi neviđenog zločinačkog nauma odgovornog za smrt najmanje 50 milijuna ljudi – iz Crkve samo zloslutno odjekuje muk
Naravno, katolici će misliti kako je ta djevojka pogriješila (mladić, dakako, nije pogriješio, samo su djevojke ”posrnule”), ne shvaćajući kako je zapravo cijeli taj etički sustav jedna zlosretna i maligna pogreška.
Sada ponovo pogledajte sliku one časne sa šatorašem i natpisom (i zastavom s ”pravim” hrvatskim grbom, da i taj detalj ne propustimo) i recite što vidite. Osim što časna, božemeprosti, izgleda dovoljno neprivlačno da bi joj itko i pokušao ”ukaljati” čast?
Na slici vidite plod jedne duge i neslavne tradicije, a sva ona proturječja na koja sam ranije ukazao za jednog vjernog katolika jednostavno ne postoje.
Za vjernika žena jednostavno voli Boga i svoje bližnje, apsolutno nije bitno što to izražava promicanjem ideologije za koju ni njezini osnivači ne bi nipošto rekli da promiče ljubav.
Dokle god se ona pridržava (makar javno) spolnoga morala, sav ostali nemoral uopće nije bitan, koliko god vam katekizmi govorili da jest.
I ako tko očekuje da će se bilo koji katolički svećenik, vjernik ili teolog makar malo uznemiriti zbog toga što Crkva promiče fašizam, onda je krajnje naivan.
Možda će tko od njih meni zamjeriti napisano, ali ja ću te zamjerke prihvatiti za ozbiljno tek kad vidim da se oni bune protiv zlog teološkog korijena koji već stoljećima rađa otrovnim plodovima.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
- Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
- Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
- Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
- Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
- Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
- Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
- Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
- Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
- Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
Poštovani,sve počinje od doma i škole.Doma ne čuju puno,ono osnovno i zaborave,a u školi ih obrađuju postupno i stručno.Tako da većina mladih misli da je fašizam in u Hrvatskoj,isto onako kako ja znam da je naš socijalizam bio različit od Mađarskog i Ruskog.
Kad čujem još i našeg “simpatičnog”ustašu kako na Tv pjeva s Žigom u nekoj emisiji,ispada da su u Jasenovac svi oni jadni ljudi otišli trčeći od sreće,jer ih je tamo čekalo med i mlijeko.
Da ne bude zabune moj deda je tamo završio s bakom jer nije htio u Ameriku k bratu Leu,da ne izgubi penziju.
A mama 20 godišnjakinja,s lažnom osobnom i pokrštena, odlazi na Korčulu u samostan gdje joj časne život spašavaju.
Dakle moja malenkosti duguje život katoličkoj crkvi.
Život je ponekad zamršeniji i kompliciraniji nego izgleda.