José Saramago, ”Svjetlarnik”, VBZ (edicija Europom u 30 knjiga), Zagreb, 2015.
Svoj prvi roman “Svjetlarnik” José Saramago završio je još godine 1953, poslao nakladniku i naletio na zid šutnje. Nakladnik se nije uopće udostojio odgovoriti mu čak ni da je rukopis zapremljen.
Za pisca na početku karijere vjerojatno ne postoji gora situacija: što god on u tim godinama misli o sebi i svojim spisateljskim sposobnostima, njegovo je samopouzdanje na velikom ispitu. Čak i najgori narcis, ili možda baš prvi on, pomislit će da je napisao tako grozan roman da urednik nije našao za shodno da mu objasni zašto roman neće bit objavljen. Mnogi su u sličnoj situaciji posumnjali u svoj talent i naprosto odustali.
Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman.
Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, José Saramago – valjda još traumatiziran – ne samo da ga nije želio ponovno pročitati već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje – premijerno je tiskan tek 2011. godine.
Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi
Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?
Sumnjičavosti u ovom slučaju nema mjesta. “Svjetlarnik” je neočekivano svježe štivo: mladi Saramago je odličan pripovjedač i profinjeni stilist koji zna stvoriti krasnu romanesknu atmosferu. “Svjetlarnik” je svakako njegov najkonvencionalniji roman, no nikoga ne treba posebno zabrinuti što je napisan u balzakovskoj pseudonaturalističkoj maniri, jer Saramago ima laku pripovjednu ruku, što zapravo spašava roman.
Naime, nametnuo je težak koncept: roman se zbiva u jednoj zgradi krajem četrdesetih. Na prvih desetak stranica uveo je čak petnaestak likova, no potencijalno težak tehnički problem umješno je riješio – čitatelj će s lakoćom popamtiti sve likove i njihove sudbine.
Veći je problem što nisu svi likovi podjednako zanimljivi, niti se autor stiže u romanu, kraćem od 300 stranica, primjereno pozabaviti baš svima. Primjerice, prati život čak tri bračna para od kojih niti jedan nije baš pretjerano zanimljiv. Neki likovi su naprosto dosadni.
Kako je “Svjetlarnik” zapravo roman likova, spašavaju ga likovi koji su ekstremniji i kompleksniji: daleko je zanimljiviji mračni razvratnik, nasilni Caetano Cunha, silovatelj i obiteljski nasilnik, i njegova supruga Justina, ružna dijabetičarka, ali intelektualno superiornija i produhovljena. Izniman je lik “sponzoruše” done Lidije za koju je Saramago pronašao puno razumijevanja i empatije.
Strašno je zanimljiv i incestuozni sestrinski lezbijski odnos Adriane i Saute, koji je jedva dotaknu, no lako je moguće da su salazarovski cenzori baš zbog toga bacili roman u koš.
Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?
Najproblematičniji je lik, u kojeg Saramago uložio najviše – postolar-intelektualac Silvester koji naprosto bazdi po socrealizmu i nikakve mu stilizacije ne mogu pomoći. Njegov je intelektualni partner, ujedno u romanu njegov podstanar, sam Saramago sakriven u obličju mlađahnoga Abela. Njih dvojica vode duge i pomalo isprazne filozofske razgovore, anakrone u svojoj didaktici.
Saramago je u “Svjetlarniku” namjestio sve nišanske spravi – svi njegovi aduti su na svojem mjestu: Dostojevski, Pessoa i Diderot su mu nesumnjivo glavni poetički uzori. “Svjetlarnik” je najbolji ondje gdje načinje tabu temu spolnosti i nasilja u obitelji, a najslabiji u svojoj ideološkoj dimenziji.
Neobično je da je ovakav roman, iz današnje perspektive benigan, za salazarovsko društvo vjerojatno bio preprovokativan i moguće da je baš salazarovska cenzura Saramagu zapravo napravila uslugu: dvadeset godina kasnije, kad se vrati romanu, pojavit će se kao moćan, kompletan, nezaustavljiv autor.
Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- U svakom čitatelju je Židov. Antisemit jedva da išta čita
- Lako je, posve prirodno i ljudski postati fanatik
- Što može učiniti iznimna urednica
- Eco se nasmijao novinarstvu, politici i samome sebi
- Poletno u katastrofu
- Od izdajnika do heroja
- Vampir je itekako živ
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.