Ana i Otto Raffai
Sinodalni put je reformski proces u Katoličkoj Crkvi koji je započeo u Njemačkoj i koji je dio teologa u Hrvatskoj kritički ocijenio kao zastranjenje. Drugi dio teologa nije rekao ništa.
Potom je Vatikan na inicijativu pape Franje pokrenuo Sinodalni put cijele Katoličke Crkve. Pa je i onaj prvi dio hrvatskih teologa zašutio. Do sada je bilo uobičajeno da se s vremena na vrijeme biskupi sastaju na Sinodama i raspravljaju za Crkvu aktualne i važne teme.
Sinodalni put je suvremen oblik takvih rasprava, promišljanja: ne traje nekoliko dana nego se proteže kroz tri godine. U to vrijeme u raznim mjesnim Crkvama održavaju se skupovi biskupa, svećenika i vjernika laika o temama koje ta mjesna Crkva procijeni kao aktualne i važne.
U Njemačkoj je u Frankfurtu od 3. do 6. veljače ove godine održano treće takvo okupljanje. Njemačka biskupska konferencija prepoznala je četiri glavne teme koje treba obraditi na Sinodalnom putu.
To su odnos prema moći, uloge svećenika, ređenja žena i seksualnost/seksualne orijentacije. Diskutira se, kritizira, nada se u promjene, reforme. Živo je i nije jednostavno. Rvanje za reformni put, nije samo dobro definiran teološki tekst nego prije svega praksa Crkve.
Cilj je, kako je definirala jedna teologinja ”da Crkva bude manje naporna” ili da kažemo afirmativno, da je iz ponašanja vjernika, ali i njenih predstavnika očito kako naviješta Boga kome je svaki čovjek miljenik.
Na trećem okupljanju raspravljalo se o promjenama, o modernom seksualnom moralu, uključujući novo vrednovanje homoseksualnosti, o otvaranju sakramentalnih službi za žene, o reformi svećeničkog obaveznog celibata i o drugačijem odnosu prema moći.
Glasalo se u drugom čitanju o orijentacionom tekstu ”Teološki temelji Sinodalnog puta”, temeljnom tekstu ”Moć i podjela vlasti u Crkvi” te akcijskom tekstu ”Uključenost vjernika u imenovanje dijecezanskog biskupa”. Sva tri teksta dobila su najmanje 74 posto glasova, što je mnogo više od potrebne dvotrećinske većine.
Sve su mjesne Crkve pozvane da aktiviraju svoje sinodalne putove i tako se uključe u Sinodalni put cijele Crkve koji završava Biskupskom sinodom u listopadu 2023.
Hrvatska biskupska konferencija ponudila je na web adresi sinoda.hbk.hr materijale za bavljenje temom, koji više podsjećaju na vjeronaučni didaktički materijal, a manje na bavljenje aktualnim i vrućim suvremenim temama.
Nema na navedenoj stranici Hrvatske biskupske konferencije ni spomena o raspravama o kontracepciji i homoseksualnosti, o poteškoćama homoseksualnih osoba koje su zaposlene u Katoličkoj Crkvi kao što je to u Njemačkoj vezano uz pokret #Outinchurch, nema niti rasprave o ređenju žena niti o reformi obaveznog celibata.
Te vruće teme katolici u Hrvatskoj čini se ostavili su Nijemcima da za njih odrade posao. Katolici u Hrvatskoj će ili šutjeti ili napadati Ecclesia Germania, quo Vadis (tako je glasio naslov članka u Svjetlu riječi u kojem je napadan Sinodalni put u Njemačkoj) ili će na kraju imati koristi od napora drugih katolika u svijetu da se Crkva reformira.
I u sve tri opcije smatrat će se vjernim sinovima Majke Crkve. Ni sinodalno okupljanje Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini nije raspravljalo o navedenim temama, premda su upravo one (ako dodamo i skandal pedofilije) glavne teme o kojima se u društvu raspravlja kada je riječ o Katoličkoj Crkvi.
No poštujući naš balkanski/hrvatski tempo sinodalnog hoda, ni mi nećemo dalje otvarati teme o kojima, čini se, katolici u Hrvatskoj glasno i javno ne žele govoriti.
Vodit ćemo se prijedlogom s navedene stranice Hrvatske biskupske konferencije i predložiti Biblijski pristup. Odnosno metodu dijeljenja Biblije: razmišljanja o nekom biblijskom tekstu.
Odabiremo tekst koji smo slušali nedavno, u nedjelju (7. nedjelja kroz godinu), a potaknuti ili isprovocirani propovijedi koja je na svetoj misi uslijedila kao tumačenje tog teksta.
Radi se o čitanju iz evanđelja po Luki (Lk 6, 27 – 38) u kojem Isus poziva na ljubav prema neprijatelju, na okretanje drugog obraza i na davanje donje haljine kada nam netko uzme gornju.
Predstavit ćemo ovdje kako razumijemo tekst iz perspektive mirovnog nenasilnog djelovanja.
Nije prvi put da smo čuli s propovjedaonice kako je tekst koji traži ”ljubite svoje neprijatelje i dobro činite svojim mrziteljima” protumačen kao ”težak tekst”. Premda kada razmislimo, po čemu bi on bio toliko teži od drugih tekstova, parabola, poruka i opomena drugih tekstova novog zavjeta?
Tekst je težak ako slijedimo parametre prava na nasilje, prava na silu jačega, koje je u temelju prava na rat. On je težak, gotovo nemoguće ostvariv ako smatramo da je konstantinovsko/državotvorno kršćanstvo mjera Evanđelja.
No ako je Evanđelje radikalna kritika državotvornog prava na nasilje, onda je on jasan tekst. Jasno kaže da je mjera Evanđelja ljubav koja ne ide na ravnotežu moći – koliko ti meni ljubavi toliko ja tebi, nego na prvi korak u hodu prema onom drugom.
Onda u sukobu, pa tako i u onom koji prijeti ratom, nije ključno pitanje tko je prvi počeo, tko je kriv, nego što ja mogu učiniti za mir.
Ako ozbiljno, a ne samo običajno čujemo obećanje Božjeg milosrđa, onda nam nije teško učiniti taj prvi korak, onda on nije prvi korak naivnosti nego prvi korak prosvjetljenja. Isto vrijedi i za posuđivanje ili očekivanje da od tog navodnog dobročinstva zapravo imamo profit.
Čini li nam se ova poruka teškom ili čak nemogućom jer je nismo isprobali? Ili jer smo češće isprobali davati onima koji su naši, a ne onima koji su nas povrijedili svojim neljubaznim nedobročinstvom?
A manje smo imali prilike iskustvom potvrditi što znači okrenuti drugi obraz. Jer to doživljavamo kao nešto poražavajuće, kao poraz slabića.
Walter Wink, južnoafrički teolog smatra da je takvo shvaćanje okretanja drugog obraza krivo. Radi se naime o nenasilnom otporu: tko okreće drugi obraz dobio je prvi šamar od nekoga koji je jači, moćniji od njega.
Isus svejedno potiče one koji su manje moćni da okrenu drugi obraz. Jer hoće reći, pokaži da si čovjek, pokaži da si jači od svog straha. Ti to možeš. A ja stojim uz tebe u toj situaciji. Moćnik može udariti, ali ne može pobijediti onoga koji svoju ljudskost izlaže.
Dati drugu haljinu ne znači nemoguće ponašanje kako se obično tumači ovaj tekst. To znači izraziti svoj radikalni protest u kojem se skidam do gola. A golotinja je za one koji su slušali ovaj tekst u vrijeme njegova nastanka bila jasna sramota. Sramota onoga koji gleda, ne onoga koji je gol.
U našem društvu danas ima primjera onih koji se do gola skinu, ogole se da bi otkrili sramotu. Mi prepoznajemo u toj slici zviždačice i zviždače koji su pred neki dan osnovali udrugu Pomak.
Oni su se radi nas i radi boljitka u našem društvu oplijenili: riskirali su stalna radna mjesta, primanja, ugled, povlačenje po sudovima, nepravednu osudu okoline.
Sav taj rizik mi tumačimo kao ovo skidanje golim. Golotinju koja otkriva sramotu na koju su ukazali. S oltara želimo čuti podršku tim ljudima, ne samo radi njih nego još više radi nas vjernika i radi naše Crkve.
Ona ne smije biti Crkva saveznica onih koji otuđuju društveno bogatstvo, nego Crkva podržavateljica, ona koja ohrabruje na prigovor iz savjesti, na otpor korupciji i krađi kakav pokazuju zviždači i zviždačice.
Konačno, ovo bogato čitanje iz Lukinog evanđelja ima kao osnovnu poruku: ljubite svoje neprijatelje. Što za nas to znači?
Kako može taj vapaj, taj poticaj biti danas za nas poticaj da se kao vjernici i kao Crkva suprotstavimo militarističkom huškanju u primjeru krize na ukrajinskim granicama?
Možemo li pozivati na dijalog, na odricanje od osuđivanja, na otpor demoniziranju, na čišćenje poruka od predrasuda i pojednostavljenja?
Još od prošlog (Domovinskog) rata imamo zaostatke što se tiče oprosta i pomirenja. Katolička Crkva je mogla učiniti više. Prošlo je trideset godina, vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo sada promijeniti smjer.
To je smisao i sinodalnog puta radi reforme u Crkvi. Promijeniti smjer. Možemo se zaustaviti na obećanju: praštajte i bit će vam oprošteno. I dajte, ne škrto nego mjerom dobrom nabijenom, preobilnom.
Zašto bi bilo nerealno vjerovati u obećanje oprosta i pomirenja? Umjesto da vjerujemo huškanju na rat koga, nadamo se, ipak neće biti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit
- Sve su puške tuđe – sve su žrtve moje
- Ukrajinska kriza je praćenje proizvodnje rata uživo
- U novoj 2022. – želimo vam građanske hrabrosti
- Demokracija mora živjeti od solidarnosti i povjerenja
- Važnost logike i mira, Ivana Đikića i Sanje Barić na primjer
- Katolička krivnja i teologija nakon grozote pedofilije
- Dobrodošli, Afganistanci, ali ne u licemjerne EU državice
- Gospa od nenasilnog proglasa
- Kako se odreći kulture kukanja i izgraditi kulturu suživota
