Moj djed Vukovarac ne poznaje pravdu

”Bojane, našli smo ti djeda.”

Prije nekoliko dana bila je godišnjica da je mog djeda Petra, po kojem je moj sin dobio ime, iz naše kuće u Vukovaru u nepoznatom smjeru odvela grupa naših susjeda srpske nacionalnosti, naoružanih, u društvu nekolicine nepoznatih muškaraca, također naoružanih.

Od tada, pa do kraja 2015. godine, kada je moj tadašnji kolega, pomoćnik Freda Matića za zatočene i nestale osobe, Ivan Grujić, izgovorio riječi s početka ovog teksta, mom djedu se gubi svaki trag.

Tog jutra, Grujić me nazvao u ured i zamolio da kratko dođem do njega, jer me nešto treba. U njegovom tonu nije bilo ničega što bi me upozorilo na ono što me čeka.

”Bojane, našli smo ti djeda.”

Pet riječi, obazrivo i nježno izgovorenih, koje okreću svijet naglavačke.

Moj djed je bio pripadnik civilne zaštite, ali nije nosio oružje. Po zanimanju je bio krojač, radio je u vukovarskoj Nami i svi su ga znali. Odveli su ga zbog onoga što je radio njegov sin.

Godine potrage za mojim djedom bile su duge i, da budem iskren, bili smo izgubili nadu da ćemo ikad saznati kakva ga je sudbina zadesila.

Čovjek se, suočen s neumitnošću prolaska vremena, ponekad mora pomiriti da će neke istine, čak i neke od onih kojih je žedan poput nekog izgubljenog u pustinji, zauvijek ostati skrivene. A to je teško. Zato je šok tih pet riječi, tog pronalaska istine, za mene bio veći.

Hoćete li da vam kažem kad će žrtve imati osjećaj zadovoljenja pravde? Kad kao društvo shvatimo da nije dovoljno da ratni zločinci odrade svoje zatvorske kazne, i da se nakon toga pravimo kao da se nikada ništa nije dogodilo, štoviše, da ih slavimo

Odjednom je bilo manje važno tko ga je ubio – iako je i to, manje-više, poznato – a mnogo je važnije bilo vratiti ga u našu obitelj, sahraniti ga kao čovjeka, vratiti mu dostojanstvo koje mu je oteto.

To smo i učinili. Njegovi posmrtni ostaci leže pokraj posmrtnih ostataka njegovog sina, na Mirogoju.

Volio bih da je moj djed, osim dostojanstva, mogao dobiti i pravdu. Pravdu na način da su njegovi mučitelji i ubojice završili pred sudom, i da ih je smrt, umjesto na slobodi, pronašla u zatvoru. Međutim, pravda rijetko bude zadovoljena, barem kad su ratni zločini u pitanju.

Civilne žrtve rata u pravilu ne poznaju pravdu. Malo je procesa za ratne zločine i još manje osuđujućih presuda.

I ono što je još gore: oni koji i budu osuđeni za ratne zločine u pravilu nakon nekog vremena budu rehabilitirani, barem moralno.

Gdje je pravda u tome što Veselin Šljivančanin sjedi u upravnom tijelu političke stranke Aleksandra Vučića, koji ga naziva prijateljem?

Gdje je pravda u tome što Vojislav Šešelj slobodno hoda Srbijom, svo vrijeme se cereći i prijeteći svojim žrtvama i Haškom tribunalu?

Gdje je pravda u tome što Tomislav Merčep nije u zatvoru, iako je osuđen?

Gdje je pravda u tome što svježe diplomirani teolog (na KBF-u u Zagrebu) i potencijalni vjerpučitelj Dario Kordić ide po Hrvatskoj i propovijeda o vjeri, a šuti o zločinu za koji je osuđen, dok se neki desni političari i neki biskupi po društvenim mrežama hvalisaju fotografijama s njim?

Pravo i pravda u ovakvim slučajevima očito nisu išle ruku pod ruku.

Pitanje ratnih zločina i ratnih zločinaca nije samo pitanje prava, to je pitanje morala i društva. Reduciranje na pitanje prava – kao što rade zagovornici ratnih zločinaca – ovih koje sam naveo, i svih drugih – to je najobičnija farizejština.

U toj farizejskoj optici, ljudski život sveden je na brojevnu vrijednost, na određeni broj dana u zatvoru za svako ubojstvo.

Šljivančanin je osuđen na 10 godina zatvora za Ovčaru. Kad vrijeme kazne podijelimo s brojem ljudi koji su ondje ubijeni, dobijemo da je Šljivančanin za svakog ubijenog proveo malo više od dva mjeseca u zatvoru. Dva mjeseca, eto, to je cijena ljudskog života, ako ćemo gledati samo pravo.

U toj kući pravda sasvim sigurno ne stanuje.

Hoćete li da vam kažem kad će žrtve imati osjećaj zadovoljenja pravde? Kad kao društvo shvatimo da nije dovoljno da ratni zločinci odrade svoje zatvorske kazne, i da se nakon toga pravimo kao da se nikada ništa nije dogodilo, štoviše, da ih slavimo.

Njihova osuda mora biti i moralna i društvena, i mora biti duboka. Kao društvo moramo shvatiti da tihom abolicijom ”naših” legitimiramo tihu aboliciju ”njihovih”, i da time, upravo time, izjednačavamo žrtve s njihovim agresorima. Time negiramo i omalovažavamo žrtve.

Moj djed je bio pripadnik civilne zaštite, ali nije nosio oružje. Po zanimanju je bio krojač, radio je u vukovarskoj Nami i svi su ga znali. Odveli su ga zbog onoga što je radio njegov sin

Mi kao društvo ne znamo što bismo s ratnim zločincima nakon što odsluže kazne za koje smo svi svjesni da su beznačajne, i onda ih vraćamo u društveni život kao da im je tamo mjesto.

A nije.

”Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Oni zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.”

To su riječi Vlade Gotovca, i one nam daju putokaz.

U ovakvoj situaciji kazna gubi smisao, jer su primjerenost i razmjernost kazne važna komponenta pravde.

Neprimjerena i nesrazmjerna kazna, manjak adekvatnog društvenog i moralnog odnosa prema počiniteljima ratnih zločina proizvode nove nepravde, otvaraju nove rane i ne dopuštaju nam da prošlost ostavimo povijesti i da gradimo miroljubivu i dobru budućnost za sve naše ljude.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Govor mržnje za početnike
• Premijeru, nisu vam aršin Karlo Ressler ili Davor Filipović
• Brexit i budućnost demokracije
• Javnost mora znati tko je odgovoran za kriminal u obnovi
• Političar, pištolj i zlato, guraju Sj. Makedoniju u blato
• Ifigenija u Banskim dvorima
• Sliči li ekipa iz Slovenske 9 na Plenkovića u Europskom vijeću?
• Zašto valja gledati u Dritana Abazovića
• Zorane Milanoviću, idi i ne griješi više
• Zašto napuštam SDP

» Svi tekstovi ovog autora