Vladimir Pavlinić
U ove dane užasa na istoku Europe, u provali zla što može emanirati iz jednoga čovjeka i njegove moći da zapali svijet, za što sve ponestaje riječi, meni bez povoda odjednom dođe pred oči gotovo zaboravljeni davni prijatelj.
Vjerojatno sam još jedini živući koji ga se sjeća, pa pomislih da bar kratko (makar u vjetar interneta) zabilježim da je postojao. Jer, bio je neobična osoba, osebujnoga životnog puta.
Zvao se Emanuel. To mu je bilo redovničko ime; ime što ga je dobio po rođenju nikada nisam saznao. Znam mu samo prezime – Karabegović. Rodio se kao musliman u Bosni, a umro kao pripadnik najstrožega katoličkog reda kartuzijanaca u Sloveniji.
Nakon godina izbjeglištva iz domovine nisam uspio saznati kada je umro. Uopće, ni na koji upit o njemu od njegove zajednice nisam dobio odgovora. Predan trajnom zaboravu, kao da nikada nije postojao.
Bio sam nekoć na groblju kartuzije Pleterje: tu na grobovima pokojnih bijelih redovnika stoje samo goli crni križevi, ni imena ni godine rođenja ni smrti. Ni za jedan grob se ne zna kojem pokojniku pripada. Živjeli su za drugi svijet. Tako ni tu ne bih saznao kada je preselio u drugi svijet.
Upoznao sam se s ocem Emanuelom u ljeto 1952. godine. Samostan Pleterje bila je prva postaja moga studentskog bicikliranja iz Zagreba preko Slovenije i Istre do Splita. Poslije sam ga kao urednik katoličkih novina počesto posjećivao. Nekako je osjetio da može sa mnom slobodno razgovarati o koječemu. Iako ga ništa izvan samostanskih zidina ne bi smjelo zanimati.
Rado je govorio otvoreno o sebi. Tako mi je jednom ispričao kako ga je subrat najozbiljnije upozorio da je zabrinut za spas njegove duše – zbog njegova ”svjetovnog duha”. Emanuel mu uzvrati: ”Jesi li ti apsolutno siguran da ćeš spasiti dušu?” ”Da, apsolutno siguran!” U svoju svetost sigurnome monahu očito sve beskrajne danje i noćne ure molitve i kontemplacije nisu pomogle dostići pojam poniznosti.
Iako je novinarstvo bilo moje zanimanje, ipak nisam svoju naklonost intervjuiranju usmjerio na izvlačenje pojedinosti Emanuelove životne priče. Tako nisam saznao o njegovu putu od islama do katoličanstva, čak do ekstremnog oblika njegova življenja. On je bez propitivanja meni govorio o sebi.
Saznao sam tek da mu je majka bila katolikinja, Varaždinka. No djetinjstvo je proživio ukorijenjen u bosanskoj muslimanskoj tradiciji. Tragovi te kulture ostali su duboko u njemu, neiskorjenjivi i u ovoj slobodno izabranoj krajnje strogoj katoličkoj sredini.
Da, i njegova velika mladenačka ljubav bila je katolikinja. Zvala se Paola. Oko nje se ponajvećma vrtjela njegova osobna priča, za koju se namjerio na mene da o njoj govori, mimo naložene discipline samoprijegora i šutnje.
Paola je umrla i on (ne znam kako se tada zvao) izgubi volju da više živi. Tada se dogodila spasonosna prekretnica – da bude živ i da ne bude sasvim živ. Otkrio je da postoji, jedini u državi, za svijet zatvoreni i od svjetovnih efemernosti odsječeni kartuzijanski samostan. (Da ondje možda zaboravi Paolu ili da joj bude bliže?) Ipak, kroz sve preobraćenje i preodijevanje u jednostavni grubi habit sačuvao je Paolinu sićušnu fotografiju; pokazao mi ju je.
Upitao me je jednom bi li mu mogao nabaviti mali radio. Neki su mu znanci to obećali, ali ni od koga ništa. Sutradan sam mu donio mali tranzistor i zalihu baterija. On će to, reče, držati ispod jastuka u svojoj oskudnoj kućici-ćeliji. Kad sam ga opet pohodio, kaže mi: ”Znaš, dao sam radiju ime: Paola!” Sa smiješkom mi reče kako potiho sluša sarajevski radio. Što? Sevdalinke!
U pleterskom samostanu postojao je inače samo jedan radio – tada vrhunski, najskuplji stereo UKV zagrebačkog RIZ-a. Bio je to osobni Titov dar prethodnom prioru, pokojnom patru Leopoldu. Pod Leopoldom kartuzija je 1943. postala partizanska baza za vezu.
Oni su ju oslobodili od Nijemaca koji su bili okupirali samostan. Tamo su tada dolazili slovenski prvaci NOB-a, među njima i komunistički vođa Boris Kidrič. Otada je trajalo prijateljstvo s komunističkim vlastima, u vrijeme dok je upravo u Sloveniji vladao najkrući režim protiv Crkve u državi.
Dar prijatelja maršala prior Leopold nije zadržao za sebe. Kartuzijanska pravila brane svaku glazbu i vijesti iz svijeta. Dao ga je dolje portiru civilu. Tu sam ga i vidio odmah kod vrata maloga ulaza u samostan.
Pitam se: dopiru li do današnjih kartuzijanaca u Pleterju vijesti što upravo potresaju svijet? Evo, i pater Emanuel pade mi na pamet nekako u vezi s tim vijestima. Ako je doživio rane 1990-e, je li i kako je u pustinjačkoj informativnoj blokadi saznavao što rade njegovoj Bosni? Do toga vremena zacijelo nije preživjela njegova tranzistorska ”Paola”.
Emanuel mi je pričao o prioru Leopoldu. Po tome nije on bio baš svetački uzor podložnoj zajednici. Prior je vrhovni poglavar samostana, biran doživotno i nikome iznad sebe nije odgovoran, na njegove odluke i postupke nitko se nema kome potužiti. Pater Leopold je, po Emanuelovu pričanju, često izbivao iz samostana, putovao u građanskom odijelu i odsjedao u skupim hotelima.
Tito je sa suprugom Jovankom jednom navratio u Pleterje. Prior Leopold je za visoke goste odstupio od tisućljetnoga strogog pravila da ženskom spolu nije dopušteno zakoračiti u posvećeni prostor klauzure, no Leopold je iznimno dopustio Jovanki da s Titom u pratnji obiđe dijelove samostana gdje žive i kreću se redovnici.
Svaki redovnik ima svoju malu kuću na kat, one su nanizane uokrug crkve i ostalih zajedničkih prostorija i hodnik ih povezuje sa središtem. Tu oni provode sve vrijeme kad nisu na zajedničkoj molitvi, koja traje mnoge sate na dan. Svaki ima u prizemlju neku radionicu, koja mu je dodijeljena prema sklonosti ili sposobnosti. Žive po pravilu zatvorenih redova: Ora et labora – Moli i radi, koje je još u 6. stoljeću postavio sveti Benedikt.
Emanuel je radio neko ukrasno tokarenje. Govorio mi je o subratu 80-godišnjaku koji se bavio fotografijom. Poželio je vrhunsku kameru Leica i pripadnu opremu za fotolaboratorij, i prior Leopold sve mu je to kupio. Dopuštao mu je također povremene izlaske iz samostana da snima živopisne okolne krajolike i ljude.
Redovnik je imao umjetničko oko. Vidio sam njegovu fotografiju nasmijanog lica seljančice iz okoline, koja je bila uzeta i za neku izložbu fotoamatera u Novom Mestu. – Ipak, kako taj veliki trošak i posebna sloboda kretanja idu zajedno sa siromaštvom zatvorenih redovnika? – pitao se Emanuel.
Govorio mi je o snu koji mu se vraća: da šeta s nekim izvan samostana i razgovara: ”I zamisli, uvijek je to žena!” – U jednoj pjesmi kaže svećenik-pjesnik Izidor Poljak (Zagorac, župnik u Bosni): ”Ženo, ja se tebe bojim!”
Ispričao mi je kako su na jednoj tjednoj šetnji izvan samostana, koje su u skupinama u koloni dio kartuzijanskog pravila, prolazili pokraj sjenokoše gdje su seljaci tovarili sijeno na kola. Mlada žena vilama je dodavala sijeno gore momku. On joj je pritom upravo pogladio ruku. Od toga pogleda Emanuel se razbolio. ”Tjedan dana bio sam bolestan”, reče mi.
”Sve se kod kršćana usredotočuje na seks kao kod židova na hranu”, citira svoga kolegu oxfordski profesor Geza Vermes, vrhunski proučavatelj židovstva, Isusova vremena, njegova života i naučavanja.
Kad je riječ o grijehu, prvo se misli na seks, on doktrinarno i praktično zauzima središnje mjesto. A Isus uopće nije govorio o grijehu seksa, nema toga ni u jednom od četiri evanđelja. (U evanđeljima, na primjer, nema ni riječi o homoseksualnosti, što je danas postala užarenom temom religijsko-ćudorednih rasprava u crkvama zapadnoj i istočnoj.)
Moj susret s Emanuelom izvan kartuzije slučio se u Križevcima, kod njegova prijatelja župnika Stjepana Kranjčića, kojemu sam oslikavao prazne niše pročelja župne crkve svetačkim likovima. Emanuelu je bio dopušten izlazak iz samostana radi očnog pregleda. Vozio sam tada motorkotač, i on poželio da ga malo provozam okolnim krajem.
Pri povratku govorio je župniku kako smjelo vozim. ”Pa to opasno nagibanje u zavojima!” Nato ja Emanuelu: ”A vi ste sigurno pomišljali kako bi baš prikladno bilo sada umrijeti.” ”Kako ste pogodili?” začudi se on. Nije se sjetio da mi je u prijašnjim susretima govorio o smrti i njenoj poželjnosti. Rekao mi je također kako mu je kod kartuzijanaca osobito drago to da se sahranjuju samo omotani u plahtu – kao muslimani.
Prilikom jednoga posjeta kojih pet-šest godina kasnije Emanuel me upita bi li ga autom malo provozao prema Novom Mestu. Naravno. Na jedan pokrajnji izlaz išuljao se, posjeo sam ga u stražnje sjedalo. Putem me je vodio na jednu adresu u nedalekom selu. Srdačno se pozdravio s mladom ženom, bila je kod kuće sama s malim djetetom. Pogostila nas je malom zakuskom. Nisam pitao otkud njihovo prijateljsko poznanstvo.
Ubrzo poslije te ”pustolovine” posjetio je moga direktora u Glasu Koncila, dr. Ladiku, prior kartuzije pater Ciril. Zamolio ga je da mi kaže neka više ne dolazim u Pleterje. Ispričao mu je kako sam vozio okolo patra Emanuela, koji je bez dopuštenja kradom izišao iz samostana. Vidio ga je jedan od časne braće i prijavio.
Otada, bilo je to negdje 1968., nikada se više nisam vidio s neobičnim, iskrenim, pomalo buntovnim prijateljem. Niti sam saznao je li ga i kako poglavar zajednice kaznio za prekršaj. Ako je slijedio stoljećima nepromijenjena pravila reda (čitao sam ih), kazna je mogla biti barem godina dana potpune osame i posta o kruhu i vodi.
Tijesan je put koji vodi u nebo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pet zakona ljudske gluposti
- Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
- Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
- Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
- Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
- Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
- Prijestupi mišljenja nekoć i danas
- Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
- Kad laž i korupcija dobivaju izbore
- ”Sveti kamen” kao znak trajanja i nepromjenjivosti
