Moja ”Srbenka”, moja Aleksandra Zec, moji su svi

Jučer, prije pisanja ove kolumne, ponovno sam pogledao film ”Srbenka”. Predlažem vam da, nakon što pročitate ovu kolumnu i kada uhvatite vremena, i vi to napravite.

Bit će to dobro za naciju. Nije to lagan film, boli unutar grudi, boli u stomaku kada ga se gleda, ali taj film liječi i one koji pate od nedostatka sućuti, empatije, razumijevanja…

U, nažalost, nepotpisanom prikazu o filmu ”Srbenka” na portalu Lupiga, čitamo ovo: ”Srbenka nije film o Aleksandri Zec, odnosno nije samo o njoj. Nije ni film o hrvatskim ratnim zločinima nad civilnim srpskim stanovništvom čiji je Aleksandra Zec najupadljiviji, nikako i jedini primjer. Formalno, u pitanju je dokumentarac o predstavi ”Aleksandra Zec” u režiji Olivera Frljića koja Aleksandru Zec stavlja u širi kontekst zločina, nesnošljivosti i često podgrijavanih, jednih te istih, rasprava tko je komu i što radio za vrijeme rata.

Međutim, za Nebojšu Slijepčevića (scenarist i redatelj filma, op. D.P.), predstava je samo polazište za propitkivanje kako se hrvatsko društvo odnosi prema pripadnicima srpske manjine na svim razinama. Kako to obično biva s ogledalima ove vrste, slika koju ćemo vidjeti nije uvijek lijepa…

Sam naslov ”Srbenka”, međutim, nije autorsko djelo nijedne navedene osobe (Frljić, Slijepčević…, op. D.P.), već je vezan za anegdotu iz privatnog života jedne od mladih glumica.

Naime, Nina je odrastala u Hrvatskoj godinama misleći da je i ona, baš kao i svi iz njene škole, Hrvatica, do te mjere da se šokirala kada je shvatila da je Srpkinja, pritom ne znajući ni kako se ta riječ slaže i izgovara (rekla je mami: ”Srbenka”, op. D.P.)…”.

Smatram potrebnim i predlažem, upravo zbog toga što žrtve ne treba razdvajati po nacionalnosti (jer je to monstruozna dehumanizacija žrtve), jer su svi oni/e ”naši/e”, da bi 7. prosinca trebao postati Dan sjećanja na civilne žrtve rata u RH. Molim glumca i saborskog zastupnika Vilija Matulu da taj prijedlog predstavi Saboru. Molim Radu Borić da to kaže u Skupštini Grada Zagreba. Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Neka im je vječna slava i hvala. Ja ih zaboraviti neću. Hrvatska ih zaboraviti ne bi smijela

Autori pak predstave ”Aleksandra Zec” (Oliver Frljić i Marin Blažević) kažu:

”Predstava ”Aleksandra Zec” zaokupljena je najekstremnijim zločinom – činom ubojstva djeteta. Djevojčica Aleksandra Zec ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca i potom vlastite majke. Aleksandra Zec povezuje sva tri dijela trilogije. Predstavu ”Aleksandra Zec” radili smo u spomen na dvanaestogodišnju djevojčicu, a posvećujemo svakome djetetu, žrtvi rata”.

Premijerno prikazana 15. travnja 2014. u Rijeci, predstava je izazvala ogorčenje u redovima zabranitelja. Desničarski portali su urlali na Frljića, prijetilo mu se…

Blaža verzija te ”kritike”, zapravo desetljećima nataložene mržnje unutar hrvatskog društva, bi se dala sažeti ovako: ”Da nisu jebeni Srbi počeli rat, Aleksandra Zec bi bila živa” (kao, ”jebeni Hrvati” su svi anđelići, Srbi su sami rezolutno izlazili sa HRT-a ili se bacali s metkom u potiljak u Dunav). Odnosno: ”Kad će hrvatske žrtve dobiti kazališnu predstavu?”

Ali desničarski portali, zabranitelji i domoljubna škvadra, ovi, recimo, koji su se nedavno okupili na sahrani Tomislava Merčepa, nisu marili za to što je Oliver Frljić glumačku ekipu tjerao da razmisle o djeci žrtvama rata – Hrvatima, preko četiri stotine, počevši, na primjer, od onih skoro trideset ubijenih u jednom danu tijekom granatiranja Slavonskog Broda.

Pak, zašto je desničarima to problem? Jer oni imaju poriv i potrebu da žrtve dijele po nacionalnosti.

Kao kršćanin i kao teolog ja njima moram, i svima vama koji ovo čitate, kazati da je to grijeh, to dijelenje, to sortiranje žrtava po nacionalnosti. Jer sve su žrtve naše, sve su te Aleksandre i Jovane, i Luke i Antuni moji.

Danas, 7. prosinca, sjećamo se ubojstva Aleksandre Zec, smaknute s majkom Marijom na Medvednici nakon što su svjedočile ubojstvu oca i muža, Mihajla Zeca, na Trešnjevci.

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti.

Taj slučaj možda jasnije od drugih dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata.

Počinitelji su bili dio ”Merčepovih postrojbi” i bili su oslobođeni zbog proceduralnih grešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani.

U kuću Mihajla Zeca, poznatog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice, ali i Sabor te financijski potpomagao HDZ, i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci upalo je 7. prosinca u 23 sata petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku Merčepov eskadron smrti.

Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je pucnjem u leđa s tri metka likvidirao najmlađi iz petorke, tada 18-godišnji Siniša Rimac.

Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec (kćerka Gordana i sin Dušan su se bili sakrili), koje je petorka utovarila u kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac, gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a zločinci bili stacionirani i gdje ćemo se i danas okupiti kako bismo se sjetili i pozvali sugrađane da razmisle o žrtvama rata, o civilima u tom ratu ili ratovima.

Nakon što su u prvim satima 8. prosinca likvidirali Mariju Zec (dobila je osam metaka u prsa i glavu), Siniša Rimac pokušao je nagovoriti kolege da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali nisu ga poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici je, a Aleksandra je pred smrt imala pred očima ubijenu majku, hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač (Aleksandra je dobila sedam metaka). Njeno tijelo bacili su u udubinu za smeće iznad Adolfovca.

Sve što su učinili te noći merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države.

Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici.

Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna s odjeće Marije i Aleksandre Zec.

Siniša Rimac postao je jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška. Siniša Rimac je 30. svibnja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za ”junački čin u ratu” iz ruku predsjednika Franje Tuđmana.

Shvatio sam to kao afirmaciju tog nedjela i poželjni način ponašanja.

Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje dužni smo se sjećati stotina ostale djece ubijene tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku.

Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažem da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi. Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. Izazivam? Da!

Kao kršćanin i kao teolog ja njima moram, i svima vama koji ovo čitate, kazati da je to grijeh, to dijelenje, to sortiranje žrtava po nacionalnosti. Jer sve su žrtve naše, sve su te Aleksandre i Jovane, i Luke i Antuni moji. Danas, 7. prosinca, sjećamo se ubojstva Aleksandre Zec, smaknute s majkom Marijom na Medvednici nakon što su svjedočile ubojstvu oca i muža, Mihajla Zeca, na Trešnjevci

Ali neka se HDZ i zabranitelji ne dignu na stražnje noge – dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča na zavoju na sljemenskoj cesti, blizu mjesta ubojstva, doma Adolfovac, u ime nas – građana Zagreba.

Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti dio napuštenoga i spaljenoga doma Adolfovac, da se napravi mala šetnica do tog mjesta, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda i ispod ili u blizini spomen-ploče.

I ove godine, namjerno u crnilu zimske večeri, održavamo komemoraciju na mjestu gdje su ubijene majka i kći. Da se ne zaboravi, ili da oprostimo svim ubojicama, pak, oprost nisu tražili: ubojice, naredbodavac, državni tužilac i svi oni koji su omogućili da se ”zbog proceduralne pogreške” počinitelji puste na slobodu.

Aleksandra Zec nema spomenik. Tuđmanovi ljudi su je bacili u jamu za smeće. Ali ona se meni pred očima uzdiže kao najsvjetliji spomenik, podsjetnik na dobro u ljudima nasuprot užasno ružnom i grotesknom spomeniku Franji Tuđmanu u Zagrebu.

Smatram potrebnim i predlažem, upravo zbog toga što žrtve ne treba razdvajati po nacionalnosti (jer je to monstruozna dehumanizacija žrtve), jer su svi oni/e ”naši/e”, da bi 7. prosinca trebao postati Dan sjećanja na civilne žrtve rata u RH. Molim glumca i saborskog zastupnika Vilija Matulu da taj prijedlog predstavi Saboru. Molim Radu Borić da to kaže u Skupštini Grada Zagreba.

Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.

Neka im je vječna slava i hvala. Ja ih zaboraviti neću. Hrvatska ih zaboraviti ne bi smijela.

***

Dokumentarno-igrani film ”Srbenka” (2018.) redatelja i scenariste Nebojše Slijepčevića možete pogledati OVDJE.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Dosta više razdvajanja: Sve su žrtve naše!
• Mate Uzinić razumije nespremnost, čak i mržnju na modernitet
• Pet godina od početka srpsko-hrvatskog dijaloga o Stepincu
• Božo Petrov je ispalio fašistoidnu rečenicu godine
• Nekorektan napad fra Drage Bojića na patrijarha Porfirija
• In memoriam Daniel Ivin Goldstein (1932.-2021.)
• 40 godina međugorskih obmana: Halo, ukazanja nije ni bilo!
• Treba završiti s cirkusom i kantonizirati cijelu BiH
• Bozanićeva mi paštašuta ne prija: sekularizam je šansa
• Na karminama demokracije gotovo nitko nije govorio o razvoju

» Svi tekstovi ovog autora