Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt

Imam 89 godina i već sam šest godina u staračkom domu.

Inače sam živio zdravo, nisam pušio, pazio sam što jedem, stalno nešto vježbao, dobro se držao i nakon sedamdesete.

Prvo je krenulo s mojom zaboravnošću. Mojim ukućanima je to ispočetka bilo pomalo i zabavno. Ono, ostavim naočale u hladnjaku, pa ih tražim po kući.

Zabrinulo ih je tek kad sam tad još živu ženu počeo zvati sasvim drugim imenima. I pitati sve ljude, pa i svoje najrođenije, kako se zovu. Odlazio sam iz kuće i u doba i u nedoba – jednom su me pronašli 15 kilometara daleko, prepoznao me neki susjed koji je tuda prolazio autom i javio mojima.

A onda su mi doktori otkrili rak na želucu, u jako uznapredovanoj fazi. Džaba meni zdravog života, nepušenja, vegetarijanstva, izbjegavanja procesuirane hrane – starost čini svoje.

Odstranili su mi želudac i tako produžili i pogoršali muke. Otada moja probava i nije više probava u pravom smislu te riječi, što progutam odmah ode dolje. Curi u potocima, sve oko mene doslovce pliva u govnima.

Odstranili su mi želudac i tako produžili i pogoršali muke. Otada moja probava i nije više probava u pravom smislu te riječi, što progutam odmah ode dolje. Curi u potocima, sve oko mene doslovce pliva u govnima

Premda su mi i zet i kćer dugogodišnji njegovatelji, nisu mogli više sa mnom u kući. Smjestili su me u dom, a pošto moja njemačko-hrvatska penzija nije bila dovoljna, daju svaki mjesec lijepu svotu za pokrivanje troškova smještaja.

Ja, naravno, o tome nemam pojma. Kao što nemam pojma tko su ti ljudi koji me povremeno posjete. Jedna žena plače, neki je jaki čovjek tješi, tu su i neke mlađe žene koje me zovu ”deda”. Ne pitam ih kako je moja žena, jer ja ni ne znam da sam nekoć bio oženjen.

Soba mi je ispunjena fotografijama, koje su za mene samo besmislene mrlje na zidu. Sve što znam jest da me nekada jako boli, nekada dolje, nekada lijevo gore, nekada sve živo. I da su često pored mene neke žene u svijetloplavom, koje me strpljivo peru, hrane, mijenjaju mi pelene i zabrinuto gledaju tragove na mom tijelu.

Ne sjećam se da sam bio profesor, pastor, novinar, čak i njegovatelj. Ne sjećam se ni da me je jučer boljelo. Mene više nema, osim kao štićenika u sobi 208 urednog staračkog doma. Ja sam trošak i ovom svijetu i svojoj obitelji.

U redu, shvatili ste, to nisam ja. Ili, bolje rečeno, to još nisam ja. A ja bih htio da to nikada ne budem ja.

Moje pitanje je jednostavno – nemam li pravo da već sada, dok sam još u priličnoj mentalnoj i fizičkoj snazi, jednostavno svojima ostavim u zavjet da me onog trenutka kad dođem do ovakvog stanja što je moguće bezbolnije zauvijek uspavaju? Kome bih ja to nanio bilo kakvo zlo – osim što bih spasio i sebe i svoje od potpuno nepotrebne patnje?

Neki razboriti ljudi mogli bi ukazati na određene realne probleme – recimo na mogućnost zloupotrebe prava na eutanaziju. Ja sam toga duboko svjestan i nekada me uhvati strah što bi se moglo sve dogoditi u ovoj našoj metastatski korumpiranoj Hrvatskoj kad bi se dopustila eutanazija.

No, najglasniji protivnici mog stava ne čuče među razboritim svjetovnjacima, nego među katoličkim vjernicima.

”Nitko ne može tražiti taj ubojnički postupak ni za sebe niti za drugoga koji je povjeren njegovoj brizi, niti na nj pristati, izričito ili isključivo. Nijedna vlast ne može to zakonito nametnuti niti dopustiti.”

Zabrinulo ih je tek kad sam tad još živu ženu počeo zvati sasvim drugim imenima. I pitati sve ljude, pa i svoje najrođenije, kako se zovu. Odlazio sam iz kuće i u doba i u nedoba – jednom su me pronašli 15 kilometara daleko, prepoznao me neki susjed koji je tuda prolazio autom i javio mojima

Veli se to u izjavi Kongregacije za nauk vjere.

Drugim riječima, ni ja ne mogu odlučiti o tome kada ću okončati svoj život. A logiku ovakvog razmišljanja nalazite tek iza teksta – jedino pravo na oduzimanje života pripada Bogu.

Ne vrijedi vam rasprava na temu što će Bogu moj takav život. Oni će vam odgovoriti Dudekovom frazom ”Božja vola” ili objašnjavati kako na taj način Bog testira strpljenje mojih bližnjih.

Ako mene pitate, ovakve pedagoške metode odavno bi diskvalificirale bilo kog ovozemaljskog profesora i ne znam zašto bismo tu trebali biti popustljivi prema navodnom Nebeskom Profesoru. Kao da ovom svijetu nije dovoljno patnje, pa im treba još i moja. Kao da je potrebno godinama patiti da bismo nešto o nečemu naučili.

Katolici će čak moje zalaganje za eutanaziju vjerojatno nazvati onom pseudointelektualističkom frazom ”kultura smrti”. Čim se netko zalaže za slobodu, njima to znači zalaganje za smrt.

Prema njima, ja vlastitom eutanazijom prizivam smrt koja ionako već dolazi i gazi cijelo moje biće.

Ali oni su većina i često će reći kako više ne žele da manjina terorizira većinu. O kakvom teroru točno govore – nemam pojma. Ako želite znati što je teror, onda trebate upoznati stvarne ljude koji prolaze upravo ono što sam opisivao. Nije moj primjer tek neka puka spisateljska izmišljotina, ona je stvarnost koju prolaze doslovce deseci milijuna ljudi.

Da odmah bude jasno, ja se ne zalažem za to da se društvo rješava onih od kojih više nema koristi. Žele li ljudi živjeti, pa makar i patili, to je njihovo ljudsko pravo. Ja samo želim prestati živjeti onda kad patnja preplavi svaki daljnji smisao mog življenja.

Iako volim uživati u životu, nisam hedonist. I ne zalažem se za pravo na eutanaziju zato što sam, eto, neki koji od života traži samo dobro.

Moj osnovni etički stav – koji vuče antičke korijene – jest da čovjek prije svega treba imati neku svrhu unutar svoje društvene okoline. Ne mogu zamisliti sebe kao nekoga tko ne da samo više nije koristan, nego je balast u svakom smislu te riječi (osim što neki starački dom zarađuje koju kintu na meni).

Soba mi je ispunjena fotografijama, koje su za mene samo besmislene mrlje na zidu. Sve što znam jest da me nekada jako boli, nekada dolje, nekada lijevo gore, nekada sve živo. I da su često pored mene neke žene u svijetloplavom, koje me strpljivo peru, hrane, mijenjaju mi pelene i zabrinuto gledaju tragove na mom tijelu

Patnja nekada stvarno može imati neki smisao, ali ga ja u gorenavedenom primjeru ne vidim.

A nije problem u mojim očima.

Niti vidim da bi se oni krhki vjerski osjećaji, tako skloni (samo)ozljeđivanju, uopće mogli povrijediti ako ljudi ne žele više patiti.

Ako ne žele da im tamo neki Bog određuje koliko moraju živjeti i onda kroz njihovu patnju dijeliti brutalne lekcije ljudima čija je sva krivnja u tome da su članovi iste obitelji.

Vi koji ste katolici imate pravo živjeti sve dok vas ”Bog ne pozove k sebi”. Buljite slobodno godinama prazno u strop i praznite svoja crijeva i urin po krevetu (ne, pelene ne mogu sve zaustaviti, vjerujte mi na riječ), jaučite slobodno po cijele noći zbog svih mogućih bolova, možda oni oko vas vole kad moraju trpjeti, možda je Bogu milo što ste spremni na takvu patnju.

Ja to naprosto  N E Ć U.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
• Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
• Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
• Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
• Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
• Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
• Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
• Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
• Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
• Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji

» Svi tekstovi ovog autora