Ante Žderić
U evanđeoskom ulomku nadolazeće Pepelnice ili Čiste srijede čitamo o Kristovom pozivu da naša molitva bude skrovita, u osami svoje sobe, iza zatvorenih vrata. Isto vrijedi za post i milostinju.
To je refleksija na prakse teokratskog društva onoga vremena u Svetoj Zemlji, gdje je bilo uobičajeno moliti javno, na otvorenom, pred očima javnosti. Izvjesno je da motivi takve molitvene prakse nisu uvijek bili ljubav prema Bogu ili molitvi, već potvrđivanje društvenog statusa, ostvarivanje pritiska na neistomišljenike ili obična ljudska taština.
Nije čudo da su vremenom takve prakse iščeznule, osobito nadolaskom kršćanstva i pojavom pustinjskog monaštva. Izuzev prakse vjerskih procesija, koje uvijek sadrže i folklorne elemente, molitva se stoljećima povukla u pustinje, samostane i crkve. Javni vjerski angažman pronašao je karitativne djelatnosti kao mjeru javnog iskazivanja vjere.
U novije vrijeme svjedoci smo pokušaja povratka molitve u javni prostor. Kao i sve drugo, to je u hrvatskom društvenom i medijskom prostoru izazvalo žučljive prijepore i aktivizam kao svojevrsnu protumjeru.
Riječ je, dakako, o javnim molitvama krunice na trgovima nekoliko hrvatskih gradova prvim subotama u mjesecu. Treba znati da je slična praksa već zaživjela u nekoliko zemalja, poput Poljske.
Znakovito je da je u ovim javnim molitvama riječ o muškarcima, o grupama koje sebe vole nazivati ”vojnicima” i ”ratnicima”. Njihove su molitvene akcije praćene prigodnim zastavama s vjerskim obilježjima, klečanjem na trgovima u pomno formiranom stroju.
Sve to, nesumnjivo, želi odaslati poruku koja odiše militarističkim duhom. Teško se oteti dojmu da je ovdje koreografija postala važnija od molitve, tj. forma od sadržaja.
Javna potpora takvim okupljanjima od strane nekih rigidnih društvenih skupina, koje se vole nazivati ”katoličkima”, nije izostala. Nije moguće reći doživljavaju li molitelji takvu potporu vjetrom u leđa svojim nakanama i praksi, ili utegom koji im nije (bio) potreban. Službena crkvena vlast ni jednom se riječju o svemu tome nije očitovala, što uvijek otvara prostor medijskim nagađanjima.
Molitelji na trgovima ističu kako mole za različite nakane. Neke od njih osobito ističu, kao što je molitva za dostojanstvo žena, njihovo čedno odijevanje, odustajanje od predbračnih odnosa i dostojanstvo muža kao glave obitelji.
Budući da su to neke od temeljnih kršćanskih vrijednosti, u ovim nakanama nema ništa sporno. No stavimo li ove nakane u spomenuti kontekst u kojemu se okupljaju molitelji i ikonografiju koja ih prati, dolazimo do dubokog proturječja.
Ne možemo (se) ne zapitati gdje su u molitvi za dostojanstvo žene – žene?! I što one misle o svemu tome?! I ako muškarci mole za ”čednost u odijevanju” žena i čuvanje od predbračnih odnosa, što žene – koje su u te odnose nužno uključene – misle o tome?!
Drugim riječima, nije li takav pristup (izostanak žena) svođenje tih istih žena na – objekt?! Ako muškarac sebi prisvaja pravo odlučivati o bilo kojem vidu života žene, barem neizravno – putem javne molitve (i) kao sredstva društvenog pritiska (da se ne lažemo!), nije li to perfidna manipulacija u kojoj je molitva samo sredstvo?! Jednako tako, što o svemu tome misle i drugi muškarci, koji su također vjernici?! Vrijedi li čedno odijevanje za muškarce?!
Sve ako molitvu ”ratnika” i prihvatimo kao dobronamjernu akciju bez pokušaja ostvarivanja društvenog pritiska u pozadini svega, zbog čega je, onda, ta molitvena akcija uopće javna i tako teatralna?! Uostalom, o pozivu na molitvu u skrovitosti čitamo iz Kristovih usta… Sam je Gospodin farizeje prozivao i nemilo šibao riječima.
S druge strane, ako govorimo o potrebi zaštite dostojanstva žene, teško je misliti da moliteljima nije jasno da se to dostojanstvo ostvaruje na temeljima odgoja u obitelji i školi te radikalnim i hitrim pravosudnim sankcioniranjem svakog vida nasilja nad djevojkama i ženama.
Arhaični pristup odijevanju nije i neće riješiti ništa. Pitanje predbračnih odnosa nije nešto o čemu je prikladno moliti na trgovima. Takav je pristup, zapravo, bizaran. To je pitanje odgoja svijesti i savjesti te odgovornog pristupa seksualnosti.
Stavljanje takve teme u javni diskurs zapravo ponižava i muškarce i žene. Tuđa intima nije predmet za trgove, pa bila ona upakirana i u formu molitve pod zastavom i likom Gospe Međugorske. Zapravo je takav pristup ponižavanje žena, pa i same Isusove majke.
Budući da živimo u slobodnom društvu, i javna je molitva, u kojoj god koreografiji bila, dopuštena akcija. Drugo je pitanje koliko su njezini proklamirani motivi iskreni, a metoda (ne)uspješna. U tom pogledu više vjerujem onoj Kristovoj, o molitvi u skrovitosti.
Čitava priča podsjeća na akciju potpisivanja peticije za zaštitu nerođenih prije nekoliko godina. U potpisivanju je trebalo ostaviti ime, prezime, adresu i JMBG ili OIB. Nitko nikad nije saznao za rezultate i plodove peticije.
Ali i danas brojne pobožne bakice na svoje adrese dobivaju uplatnice i pobožne sličice s naznačenim uputama i iznosom za donaciju udruzi koja se voli nazivati ”katoličkom”, koja je stajala iza peticije. Novac je, izgleda, ipak bog, kojemu su upravljene pobožne misli onih koji stoje iza takvih pobožnih akcija.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Sva je prilika da bi danas Isusa istjerali iz hrama
- Crkva koja ne služi čovjeku, ne služi ni Bogu
- Božić koji propitkuje i Bog koji kopa po kontejnerima
- Naš milosrdni Otac nije nacionalni ili teritorijalni bog
- Vjera poziva vjernika da bude spreman na kušnje i izazove
- Naši i njihovi
- 78.97 % – Koliko znači glas vodstva Crkve u Hrvatskoj?
- Vjera poziva vjernika da bude spreman na kušnje i izazove
- Ne vjerujem u Boga koji kažnjava svijet
- Božja čast ne brani se tako da se izbode pisca i umjetnika
