Eliezer Papo
Vele da je jednom bio nekakav vezir koji Jevreje nije mogao okom vidjeti. Posebno mu je bolo oči što je sultanov lični ljekar bio Jevrejin.
Svaki put kad bi vezir skovao kakav pakleni plan kako da naudi Jevrejima, taman kad bi uspio privoljeti sultana da odobri njegov naum – uvijek bi se umiješao rečeni ljekar koji bi sultanu pokazao da ni pravda ni interes Carstva ne zahtijevaju mjere koje je predlagao vezir – te bi iste bile ukinute.
Vezir je znao da starog ljekara, koji se prilično teško kretao, na dvor uvijek dovodi jedinac sin – koji je, nikada ne znajući koliko će očeva posjeta dvoru trajati, obično oca čekao u vrtu, ljuljajući se nad nekom knjigom – te odluči da se osveti ocu tako što bi smakao mladića. Iz dana u dan vezir je razmišljao kako da svoj naum sprovede u djelo.
Ostali lični neprijatelji, kao i ostatak jevrejske populacije Carstva za njega kao da su prestali da postoje, njegov jedini cilj bio je smaknuti mladića kako bi uništio mrskog sultanovog savjetnika. Pokazalo se da naum neće biti lak za sprovođenje, iz jednostavnog razloga što mladić gotovo nikada nije napuštao roditeljski dom.
Jednom prilikom kad je stari ljekar žurno doveden na dvor zbog pogoršanog stanja sultanije majke, veziru se učini da je kucnuo trenutak obračuna. Bilo mu je jasno da će ljekarova posjeta potrajati dovoljno dugo da lakovjernog i neiskusnog mladića namami u stupicu.
Carskom pekaru, ličnom prijatelju koji je često obavljao za njega prljave poslove, on posla sljedeću poruku: Razgori peć i pobrini se da budeš sam, za sat vremena stići će k tebi jedan mladić u uglednu odijelu i tražiće da mu hitno pripremiš prepečen somun sa zatarom (istočnjački začin) i maslinovim uljem, baci ga u užarenu peć – i ne govori nikom ni riječi.
Nakon što je povjerljivim kanalom poslao rečenu poruku, on se uputi ka vrtu u kome je sjedio mladić i reče mu da mu je otac zapovjedio da iz istih stopa ode k carskom pekaru i donese prepečen somun sa zatarom i maslinovim uljem.
Mladić, ne sumnjajući ništa, uputi se žurnim korakom k carskom pekaru – no kako je da bi stigao do istoga morao izaći na kapiju, preći ulicu i ući na drugu kapiju – u tih nekoliko trenutaka koliko se zatekao na ulici presrete ga Jevrejin koji je istrčao iz obližnje sinagoge tražeći desetog za minjan (hebrejski: kvorum od deset muškaraca neophodan za javnu molitvu).
Mladić odbi da se pridruži minjanu pod izlikom da je spriječen carskom zapovijeđu, ali ga starac prostrijeli pogledom koji kao da je govorio ”teško onima koji ostavljaju zapovijed Cara nad carevima da bi udovoljili smrtnim vladarima” te se mladić povinova starčevoj karizmi, nadajući se da se njegovo zakašnjenje neće primijetiti.
No ”k’o za đavola” molitva se oteže te umjesto predviđenih pet minuta potraja dobrih dvadesetak. Kako se svo vrijeme nije pojavio nijedan novi molitelj – mladić morade ostati prisutan da ne bi vlastitim odlaskom razvrgnuo minjan i onemogućio javnu molitvu.
Vezir koji je bio siguran da je njegova zapovijed već izvršena, ne mogavši dočekati da dobre vijesti dođu do njega – uputi se glavom i bradom u carsku pekaru. Isprva se začudi kad vidje da glavni pekar nije u pekari te upita jedinog prisutnog radnika da li je zapovijed o somunu sa zatarom i maslinovim uljem došla do pekara.
Radnik kome je glavni pekar (koji se mudro povukao ne želeći lično prljati ruke krvlju ugledno obučenog mladića – ali ne želeći ni propustiti priliku da ispuni vezirevu naredbu) zapovjedio da onog ko zatraži u carevo ime takav i takav somun s tim i tim baci u užarenu peć, odmjeri vezira od glave do pete – pa kad vidje njegovo ugledno odijelo shvati da ne može biti greške – pred njim je stajao čovjek čiju smrt je toliko želio vezir.
Preduzimljiv kakav je bio, a sve zamišljajući masnu vezirevu nagradu koju će glavni pekar morati podijeliti s njim, odalami vezira pekarskom lopatom i ugura ga u razgorjelu furunu u svega nekoliko trenutaka.
Nije on ni završio sa vezirom – a u to na zakračunata vrata carske pekare zalupa zadihani mladić tražeći da mu hitno, po carskom nalogu, dadnu prepečen somun sa zatarom i maslinovim uljem.
Radnik, isprva pomisli da je možda vezir imao na umu riješiti se na isti način dvaju neprijatelja u isti dan – ali, ne htjevši rizikovati, uruči mladiću što je i tražio – i pusti ga da ode, znajući da ga vezir uvijek može ponovo poslati ako se ispostavi da je i ovoga trebalo otpremiti na bolji svijet.
Mladić se vrati u dvor upravo u trenutku kad mu je otac izlazio iz sultanijinih odaja. Bez riječi mu pruži vruć somun koji je nosio, očekujući grdnju zbog zakašnjenja.
Ocu jedino nije bilo jasno kako je sin mogao znati šta mu se u tom trenutku najviše jelo, ali ga ne upita ništa – jer je već odavno sumnjao da mu je sin pretjeranim učenjem otklonio prepreku koja većinu ljudi dijeli od moći zapretanih u svakom od nas.
I tako se sve završilo sretno, izuzimajući vezira kog je snašlo ono što je i zaslužio – a zbog čijeg su iznenadnog i ničim objašnjivog nestanka iskreno žalili jedino carski pekar i njegov pomoćnik.
Svaki put kad čujem ovu priču, a čuo sam je mnogo puta, zapitam se: A ko je onda nama prenio šta se s vezirom desilo.
Prije nekoliko nedelja imao sam priliku čuti ovu priču iz usta starijeg jerusalimskog Sefarda vrsnog poznavaoca sefardske narodne priče – pa iskoristih priliku i postavih mu pitanje koje me je toliko vremena mučilo.
–Elijau a-Navi (hebrejski: Ilija Prorok, za koga narod vjeruje da, budući da nikad nije umro, obilazi svijet i pomaže one Jevreje koji to obdržavanjem Božjih zapovijesti i zaslužuju) – odgovori starac ”k’o iz topa” – zar nisi ukopč’o da je onaj starac koji je mladića uvratio na molitvu bio Elijau a-Navi, e pa on je kasnije svima ispričao šta se desilo.
Zadivljen, i njegovim istovremenim odgovorom – i vlastitom nesposobnošću da sam uvidim tako jednostavnu činjenicu, htjedoh upitati još nešto – ali me starac prekide riječima:
-To je isto kao kad je ona trudnica trebala umrijet’ na porodu zbog grijehova koje je stigla pogriješiti za sve dane života, pa to čuo Elijau a-Navi, pa se sažali na nju – te pohita da pred nebom dokaže da ni ona nije tako loša da ne zaslužuje još jednu priliku. Šta će i kako će buenu di muestru navi (ladino: dobri naš prorok), on joj zalupa na avlijska vrata. Ona, sve onako u devetom mjesecu siđe niz basamake i otvori mu – a on joj reče da je siromah i da nema para. Ona se, sve othukujući, uspe uz basamake, uze koji dinar – i donese mu na kapiju. Onda se prorok preobuče u drugog prosjaka koji joj opet zalupa i kaza joj da nema šta obuć’. Ona, jadna, opet uz basamake, niz basamake – te donese iznošeno muževljevo odijelo. Tu se prorok preobrati i treći put, te joj opet zakuca na vrata – ovaj put k’o gladan prosjak – a ona, pravednica, ni da se nasekira ni da zagalami – nego uz basamake, niz basamake i donese mu lijepo upakovanu vlastitu večeru za kojom ju je i prošla volja. Vidješe na nebu njenu samopregornost i požrtvovanost – pa joj oprostiše.
– Blago, rekoh, njima u onaj vakat kad su se proroci zahmetili da ljude vrate na pravi put.
– Ne bi’ se ja nikad kladio – reče mi starac mrtvo ozbiljno – ‘ajd znaj da prvi siromah koji ti sutra dođe na vrata nije baš Elijau a-Navi koji je došao da te dometanjem zasluga spasi od već dosuđene kazne.
I što jest jest – ‘ajd znaj.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nije lako shvatiti proroke
- Kako Bog nikad ne odbija dobro srce
- Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
- Zlatne ustaše
- Jevrejski pop i Nikola Tesla
- Isti jezik – a ne razumiju se
- Majmonidijansko čitanje biblijskih propisa o pashalnoj žrtvi
- Revolucionarno spaljivanje mostova prema starom svijetu
- O pashalnoj žrtvi, gorkim travama i beskvasnim hljebovima
- Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
