Nas nekolicina studenata teologije i filozofije sastajali smo se ranih osamdesetih na Katoličkom bogoslovnom fakultetu da bismo razgovarali o analogijama između kršćanstva i Marxovih Ranih radova, pa onda, nužno, i Moltmannove i Blochove misli. Moltmannove knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1971) bile su nam glavna literatura na kolegiju Eshatologija (barem kod o. Alfreda Schneidera), a o Ernstu Blochu i njegovoj trotomnoj knjizi Princip nada (1938–1947) slušali smo kod profesora Branka Bošnjaka.
Slutili smo da se ovo potonja otima marksizmu, odnosno da ga uključuje a ne proizlazi iz njega, te da ima neke veze s eshatološkim mesijanizmom zajedničkim svim utopijama koje, uspješno ili ne, dižu revolucije.
Naše susrete, koji, nažalost, nisu potrajali, ohrabrivao je otac Bonaventura Duda. Govorio nam je kako nećemo imati nikakve koristi od naših studija ukoliko sami ne kušamo misliti počev od analogija, odnosno od strukture mišljenja, a ne od gotovih koncepata zatvorenih u vlastitim sustavima.
Vjera je prestala biti glavnim mjestom osobnoga sazrijevanja, a postala – očito – nacionalističkim pitanjem koje prekriva sva druga, pa i ona o besmislu ratovanja i o njegovim žrtvama. Željena demokracija se, pak, sve više otkrivala kao perfidan način provedbe diktature u kakvoj bi, bojim se, i Crkva rado sudjelovala
Bilo je to vrijeme kada nas je o. Jerko Fućak na biblijskim susretima učio da čitamo tekstove i ne čekamo da nam ih tkogod drugi tumači.
Bilo je to vrijeme kada je Josip Turčinović planirao objavljivati kapitalna teološka djela: Bartha, von Balthasara, Bonhoeffera, Chenua, Chardina, Congara, de Lubaca, Gutierreza, Metza, Bultmanna te, dakako, Moltmanna.
Bilo je to vrijeme kada je teologija zadobivala svoje mjesto: smjela je dekonstruirati tradicionalne teološke koncepte, prericati ih suvremenim i razumljivim jezikom, biti pluralistička u sebi te svijetu tumačiti istine usidrene u transcendenciji, a vjernicima ne više neprijateljski, nego suradnički svijet. ”Drugoga puta nema“, složili bismo se s fra Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem.
Bilo je to vrijeme kada su nam Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila bile svakodnevne teme, kad nam se činilo da je Crkva širom otvorila vrata kako bi Duh Sveti strujao kroz nju te, naposljetku, kako voljeti Boga možemo ne samo svim srcem i snagom, nego i svim umom svojim. Činilo nam se da počinje novo vrijeme i da su sve mogućnosti boljega svijeta otvorene. Osjećali smo se nadahnutima i ponesenima.
Sada vidim da je to bilo povlašteno vrijeme te da smo to bili i mi. Povlašteni ne samo mladošću.
Taj proces otvaranja, promišljanja, rasta u vjeri među koncilskim kršćanima nije zaustavio rat, nego – način na koji se govorilo i govori o ratu.
Vjera je prestala biti glavnim mjestom osobnoga sazrijevanja, a postala – očito – nacionalističkim pitanjem koje prekriva sva druga, pa i ona o besmislu ratovanja i o njegovim žrtvama. Željena demokracija se, pak, sve više otkrivala kao perfidan način provedbe diktature u kakvoj bi, bojim se, i Crkva rado sudjelovala.
Za Moltmanna je kršćanstvo mnogo više – mesijanski pokret za sve koji još vjeruju u potencijale čovjeka za pravednost, ljubav i slobodu
Kako bi nam danas dobro došao jedan takav oslobađajući govor kao što je Moltmannov da nas podsjeti kakva je radikalna revolucija Evanđelje!
Zahvaljujući Hrvatskome filozofskom društvu, posebice Ani Maskalan, Hrvoju Juriću i Zoranu Grozdanovu – zaslužnome da su, u izdavačkoj kući u Ex libris u Rijeci, objavljene mnoge knjige što ih Turčinović nije uspio objaviti, uključujući, dakako, i Moltmannove – ovih nam je dana doista Jürgen Moltmann bio gost u Zagrebu.
Na interdisciplinarnom simpoziju ”Reformacije i revolucije”, organiziranom od 14. do 16. prosinca 2017. povodom 500. obljetnice protestantske reformacije i 100. obljetnice Oktobarske revolucije (a Moltmann bi tomu dodao i 40. obljetnicu Blochove smrti), izlaganja je održalo pedesetak znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Slovenije i Srbije, među njima i Moltmann koji je, na primjeru Ernst Blochove misli i života, govorio o sprezi mesijanizma i socijalizma. Dan ranije Zoran Grozdanov s njim je vodio razgovor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu: ”Revolucija, vjera i budućnost“.
Premda je utjecaj ovoga njemačkog protestantskog teologa svoj vrhunac imao zahvaljujući svojim ranim (spomenutim) djelima i javnom angažmanu – uvelike je utjecao na teologiju oslobođenja i druge revolucionarne teološke i religijske pokrete – i sada, kao stari gospodin s navršenih devedesetijednu godinu, spora govora i hoda, ali britke i jasne misli, i ne bez duhovitosti, itekako ima što reći onima koji žele čuti, posebice nama, pripadnicima Katoličke Crkve koja kršćanstvo ponovno zatvara u uske okvire religije.
Za Moltmanna je kršćanstvo mnogo više – mesijanski pokret za sve koji još vjeruju u potencijale čovjeka za pravednost, ljubav i slobodu.
U naše dane Crkva se u nas ne bavi razumijevanjem i provođenjem Isusove revolucije. Više ju brine vlastito samoodržanje nego ljudi tjeskobni zbog trajnoga nadiranja aveti iz prošlosti i nadolaženja moguće, katastrofične budućnosti.
Ne ulazi u dijalog ni sa suvremenom teologijom (izuzev možda u specijaliziranim teološkim časopisima), niti s drugim duhovnim sustavima, pa ni, primjerice, s ekološkim pokretima, neuroznanošću ili kvantnom fizikom, a kamoli s traženjem načina da radikalno bude s marginaliziranima, diskriminiranima i odbačenima te upre svoje snage zajedno s drugima (posebice s nevladinim građanskim udrugama koje transparentno djeluju te tako bivaju savjest društva) da očuvamo našu ljudskost i ovaj naš dom – Zemlju.
Podsjetio nas Moltmann da Crkva ne treba donositi utjehu vjernicima nego ih uznemiravati, trajno ih razoružavati od predodžbi o Bogu te poticati na otvorenost za Njegovu prisutnost svim ljudima, posebice za one koji trpe nepravdu i nasilje. Bog je s njima, a pravovjerni i uvjereni u svoju pravednost ga, zapravo, ni ne trebaju
Utopiji je dostatno dati mjesta da ne bi bila više puka utopija, no odustajemo li unaprijed i prije pokušaja, riskiramo utopiju pretvoriti u distopiju.
Ne samo da osobe od autoriteta u Crkvi ne potiču mlade da misle, nego im poslužuju gotove odgovore gotovo o svemu: od toga kako moraju živjeti preko toga kojoj se politici prikloniti pa sve do toga kako smiju razumjeti ono što čuju te što moraju misliti. Ako uopće smiju misliti… A ”misliti znači prekoračivati“ piše na Blochovu grobu.
Moliti znači otvoriti oči i gledati što se događa, što dolazi: opasnosti i mogućnosti. Misliti, pak, znači biti budan, duhom prisutan nadi, eshatološkoj i revolucionarnoj nadi čija budućnost počinje sada.
Isus je u naše dane razapet na križu s barem dva krupna čavla: nacionalizmom slijepim za žrtve i neoliberalnim kapitalizmom nezainteresiranim za čovjeka.
Podsjetio nas Moltmann da Crkva ne treba donositi utjehu vjernicima nego ih uznemiravati, trajno ih razoružavati od predodžbi o Bogu te poticati na otvorenost za Njegovu prisutnost svim ljudima, posebice za one koji trpe nepravdu i nasilje. Bog je s njima, a pravovjerni i uvjereni u svoju pravednost ga, zapravo, ni ne trebaju.
Usred teologije oslobođenja, o kakvoj svjedoči Biblija pozivajući nas na djelovanje, stoji teologija žrtve. Bog nije ”nije ravnatelj kazališta, nego je usred naše ljudske drame“. Istina ne oslobađa tek grešnike koji ispovijedaju svoje grijehe, nego i žrtve kad im se da prigoda da govore o onome što su propatili kako bi opet mogli hodati uzdignute glave i oprostiti. A žrtve zacijelo nemaju nacionalnost.
Usred teologije oslobođenja, o kakvoj svjedoči Biblija pozivajući nas na djelovanje, stoji teologija žrtve. Bog nije ”nije ravnatelj kazališta, nego je usred naše ljudske drame“. Istina ne oslobađa tek grešnike koji ispovijedaju svoje grijehe, nego i žrtve kad im se da prigoda da govore o onome što su propatili kako bi opet mogli hodati uzdignute glave i oprostiti. A žrtve zacijelo nemaju nacionalnost
Podsjetio nas Moltmann da se o pošastima neoliberalnoga kapitalizma ne može govoriti samo na razini simptoma, a marksizam tek tako baciti u ropotarnicu (potisnutih, čak zabranjenih) sjećanja zajedno s propalim projektom jugoslavenskoga socijalizma. Tražiti nam je nove putove nenasilne revolucije.
Euharistija je spomen-čin koji nas iznova poziva u pashalno otajstvo, a ono je u srcu svake istinske revolucije. Drugim riječima: mjerilo pobune je najponiženiji čovjek, a alternativa i bogatstvu i siromaštvu jest zajedništvo. Kako reče Entoni Šeperić, sudionik skupa, mi kršćani trebali bismo se zalagati za ”euharistijski socijalizam“.
Podsjetio nas Moltmann da slaviti Isusovo rođenje ne znači tek sjećati se davnoga događaja u Betlehemu, nego slaviti slobodu i radost života.
Podsjetio nas da vjerovati u uskrsnuće znači sudjelovati u Božjem stvaralačkom činu buđenja novoga stvorenja. Nada se ne odnosi na neki drugi svijet, nego na ovaj ovdje, na otkupljenje ovoga, našega svijeta. Uskrsnuće je ponovno rođena energija života u svijetu ponovno rođenih ljudi. A i svih stvorenja.
Još tekstova ovog autora:
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
- Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
- Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
- Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.