Motivi živčanosti i agresije (ne samo kod premijera Plenkovića)

Volio bih se vratiti ”nezgodnoj situaciji” od prije par tjedana u parlamentu. Nervoza i agresija koju je premijer Plenković iskazao prema zastupniku Mosta Nikoli Grmoji bile su iznenađujuće s obzirom na to da je premijer prije toga već prošao kroz znatno napetije situacije i uspješno ih riješio.

Energičnom smjenom četvorice mostovih ministara pred televizijskim kamerama premijer se – u odnosu na nezgodnog koalicijskog partnera koji se ponašao kao razmaženo histerično dijete naviklo da uvijek bude sve po njegovom – pokazao kao autoritativni šef koji ne podliježe ucjenama.

Zauzimanjem za ratifikaciju Istanbulske konvencije premijer je preuzeo rizik sukoba s Katoličkom crkvom i fundamentalističkim udrugama premda, čini se, na početku ipak nije bio svjestan razmjera do kojih će taj sukob eskalirati.

Podjele u HDZ-u i organizirano javno suprotstavljanje crkvene hijerarhije i konzervativnih katoličkih udruga politici HDZ-ove vlasti bile su možda neočekivane reakcije na premijerovu odlučnost. Svjestan ili nesvjestan mogućih posljedica premijer je tada preuzeo odgovornost i pokazao političku zrelost u suočavanju s posljedicama svojih odluka.

Energičnom smjenom četvorice mostovih ministara pred televizijskim kamerama premijer se – u odnosu na nezgodnog koalicijskog partnera koji se ponašao kao razmaženo histerično dijete naviklo da uvijek bude sve po njegovom – pokazao kao autoritativni šef koji ne podliježe ucjenama

Ništa manje zahtjevan zadatak nije bilo je upokoravanje Predsjednice Republike koja je, osim nezajažljive želje da se svakom dopadne i da se svakom uspješnom baci u zagrljaj, počela izražavati namjeru da postane politička predstavnica ksenofobnih i kleronacionalističkih političkih snaga.

Premijer je, čini se, diskretnim, upornim i odmjerenim manevriranjem iza scene postigao da institucije rade svoj posao onako kako to želi on, a ne raspomamljena Predsjednica Republike.

Situaciju u kojoj se činilo da će njegova politička sudbina u većoj mjeri ovisiti o Predsjednici negoli što će njezina sudbina ovisiti o njemu Plenković je ipak riješio tako da je na koncu postalo jasno tko je kome šef. Pokazao je da je u HDZ-u gazda on, a ne Kolinda Grabar-Kitarović. Ishod te političke bitke trebao ga je učiniti samopouzdanim i pružiti mu mogućnost da se mirno suočava s preostalim političkim izazovima.

No, čini se da je sam premijer svjestan da u konačnoj inventuri dosadašnjeg rada Vlade neuspjesi ipak prevladavaju nad uspjesima.

Takav nezadovoljavajući rezultat mogao je biti podloga njegovoj frustraciji i nervozi koju je iskazao neodmjerenom reakcijom na Grmojinu provokaciju.

Premda je Grmoja javno spominjao veleizdaju – što je u rječniku ekstremnih nacionalista, koji svoje hrvatstvo ne znaju iskazati drukčije nego kao antisrpstvo, oznaka za svaki protokolarni, poslovni ili politički kontakt s bilo kim iz Srbije – okidač za premijerov agresivni nasrtaj bilo je Grmojino spominjanje anemije.

Znamo da je premijer svojedobno izbjegao služenje vojske pozivom na tu dijagnozu. Razuman odgovor uravnoteženog čovjeka na Grmojinu ocjenu o veleizdaji sveo bi se na informaciju o tome što je i zašto Hrvatska poduzela u kontekstu ocjenjivanja napretka Srbije u predpristupnim pregovorima s EU i na razloge zbog kojih nije sazivano povjerenstvo za praćenje srbijanskih pregovora.

Sve je to dan poslije napravila prozvana ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić. Da su ona ili premijer to napravili tijekom aktualnoga sata u Saboru, do incidenta vjerojatno ne bi došlo.

No, vrag neuspjeha premijeru nije dao mira.

Premijer se svaki put pred zastupnicima trudi pokazati da je on pravi neotesani hadezeovac koji se u svojim ciničnim odgovorima na zastupnička pitanja ponajčešće poziva na puku činjenicu da ga podržava saborska većina umjesto da koristi bilo kakav logički argument ili da se pozove na egzaktne podatke.

Podjele u HDZ-u i organizirano javno suprotstavljanje crkvene hijerarhije i konzervativnih katoličkih udruga politici HDZ-ove vlasti bile su možda neočekivane reakcije na premijerovu odlučnost. Svjestan ili nesvjestan mogućih posljedica premijer je tada preuzeo odgovornost i pokazao političku zrelost u suočavanju s posljedicama svojih odluka

Nemilosrdan u sijanju uvreda i podsmijeha na račun opozicije premijer je, kao pravi hadezeovac, preosjetljiv na spominjanje činjenica neugodnih za njega.

Spominjanje anemije bilo je zlosretni okidač za premijerov agresivni postupak, a ne Grmojino teatralno izvikivanje optužbi za veleizdaju u koje, vjerojatno, ni sam Grmoja ne vjeruje.

Kao što ministar obrane Krstičević teško podnosi podsjećanje na farsičnu višemjesečnu komediju zablude o izraelskim ef šesnaesticama, u kojoj je odigrao glavnu ulogu, pa je krajnje nasilno reagirao na time potaknutu duhovitu zastupničku dosjetku, tako je i premijer eksplodirao na spomen onoga za što bi najradije da bude zaboravljeno.

No, anemija ni izdaleka nije jednino što premijer ne bi htio da se javno spominje.

Ti nesretni izraelski avioni i njega se tiču jednako bolno kao i Krstičevića. Kao iskusni diplomat nije mogao ne zamijetiti da nešto u komunikaciji s Amerikancima ne štima niti zanemariti dobro poznato pravilo da su non papers redovito važniji od službenih dokumenata.

Kupnja vojnih zrakoplova trebala je biti jedan od najuvjerljivijih primjera da njegova Vlada ispunjava obećanja. Zbog nečijeg diletantizma hranjenog uvjerenjem da su dobre namjere dostatna kvalifikacija za sklapanje složenih međunarodnih poslova, zbog vlastite nebudnosti ili slijepog povjerenja u teatralnog ministra propala mu je još jedna prilika da se potvrdi kao uspješan premijer.

Hipersenzibiliziranog premijera bi, vjerojatno, na eksplozivnu reakciju potaknulo i spominjanje pojmova povjerenstvo i Agrokor, a ne samo izdaje, aviona i anemije.

Kao što sebi samom ne može objasniti zašto su američki non papers uporno ignorirani, tako ni sebi ni drugima ne bi mogao objasniti zašto je svojedobno smijenio potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić da bi nekoliko mjeseci kasnije s gotovo cijelom Vladom došao pozdraviti objavljivanje njezine knjige i time dati podršku njezinim tvrdnjama da je sve u rješavanju problema Agrokora napravljeno kako treba i da je to veliki uspjeh.

Ako je sve bilo u redu i ako je provedba predstečajne nagodbe Agrokora uz nepotrebne troškove nepotrebnih savjetnika i s njima interesno povezanih osoba veliki uspjeh, zašto je Martina Dalić bila smijenjena?

S obzirom na pobunu HDZ-ovih gradonačelnika i načelnika na čijem teritoriju su zemljišta koja bi trebala pripasti zrcalnim društvima iz nekadašnjeg koncerna Agrokor, premijer je opravdano zabrinut za konačni ishod te ipak još do kraja neispričane priče.

Premijer je, čini se, diskretnim, upornim i odmjerenim manevriranjem iza scene postigao da institucije rade svoj posao onako kako to želi on, a ne raspomamljena Predsjednica Republike

Premijeru je sve teže uvjeriti javnost, a vjerojatno i samoga sebe, da je održavanje saborske većine zasnovano na bezinteresnom sviđanju i političkom idealizmu malih koalicijskih partnera i sve brojnijih prebjega iz opozicije.

Račun koji mu za podršku ispostavlja gradonačelnik Bandić to jasno pokazuje.

Kao da je time objasnio prirodu odnosa HDZ-a i Bandića, premijer umorno govori da Vlada i gradonačelnik već godinama surađuju na nekim projektima pa, prema tome, njegova požurnica za ubrzanje njihove realizacije nije nikakva ucjena.

Prije nego što otpočnu ti razgovori o financiranju Bandićevih projekata trebalo bi odgovoriti na pitanja o tome zašto oni već nisu realizirani. Primjerice, što je dosad priječilo Vladu i Grad Zagreb da Imunološki zavod stave na noge? Što baš sadašnji trenutak čini prikladnim za intenziviranje rada na tom projektu?

Zarazna nervoza se poput gripe proširila i na neke partnere u Plenkovićevoj koaliciji. Miloradu Pupovcu je, vjerojatno, sve teže pronaći uvjerljiva obrazloženja za ostanak u koaliciji s HDZ-om iz čijih redova ga optužuju za provedbu velikosrpske politike.

On je opravdano upozorio da je destabilizacija međuetničkih odnosa u Vukovaru započela nasilnim prosvjedima protiv postavljanja dvojezičnih ploča na zgradama državnih institucija u tom gradu.

Budući da je time započeo HDZ-ov projekt demontaže socijaldemokratske vlasti, a produžio se braniteljskim prosvjedom u šatoru u Savskoj ulici u Zagrebu kao završnim činom te HDZ-ove predstave, teško je povjerovati da Pupovac nije mogao pretpostaviti kako će ga tretirati kad bude u HDZ-ovoj koaliciji.

Ili je, možda, povjerovao da će Plenkovićevim izborom za predsjednika HDZ-a odjednom iz te stranke nestati Brkići, Lucići, Medvedi, Đakići, Culeji i Penave.

Pretpostavljam da je Plenkovićevo kolebanje u vezi s tretmanom ustaškog pozdrava ”Za dom – Spremni!” i kod Pupovca proizvelo dojam da je HDZ ipak više promijenio Plenkovića nego što je Plenković promijenio HDZ.

Premijer bi vjerojatno s krajnjom indignacijom odbacio svaku pomisao da više nego vidljiv zastoj u svim sudskim procesima protiv zastupnika o kojima ovisi njegova saborska većina ima ikakve veze s politikom.

Premda je Grmoja javno spominjao veleizdaju – što je u rječniku ekstremnih nacionalista, koji svoje hrvatstvo ne znaju iskazati drukčije nego kao antisrpstvo, oznaka za svaki protokolarni, poslovni ili politički kontakt s bilo kim iz Srbije – okidač za premijerov agresivni nasrtaj bilo je Grmojino spominjanje anemije

Autonomijom pravosuđa bi vjerojatno opravdao odbijanje da komentira više nego zabrinjavajuću praksu da se sudačka kasta, zloupotrebljavajući svoj institucionalni položaj i zakonske ovlasti, od suda javnosti brani neopravdano visokim kaznama za one koji je kritiziraju, a ne argumentima pravne struke.

Kazneni progon novinara nacionalne televizije koji pokušavaju ukazati na probleme u funkcioniranju te institucije zasad nije potaknuo premijera da razmisli o tome kamo može odvesti takva praksa.

Ako sve one koji pokušaju potaknuti raspravu o tim zabrinjavajućim činjenicama Vlada bude tretirala kao širitelje lažnih vijesti koje ruše povjerenje u institucije i ako na pitanja, ma kako neugodna bila, umjesto argumentima premijer i ubuduće bude odgovarao nervozom i agresivnošću, onda će građani imati sve više razloga za zabrinutost.

Nadam se da će ih to potaknuti da dobro razmisle za koga će glasati na idućim izborima.

Bilo bi zdravije za društvo i za političare ako bi se ubuduće znalo kakvu politiku zastupa vlast, a kakvu opozicija. Upravo zbog toga što su danas vladajući političari opozicija jedni drugima i svaki samom sebi, oni se ponašaju živčano i agresivno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• KGK i u sadašnjosti i u budućnosti vidi samo prošlost
• Što premijer nije rekao u svom godišnjem izviješću
• HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima
• Poremećena prošlost, sadašnjost i budućnost u politici HDZ-a
• O predsjedničkim kandidaturama
• ”Patrijarh Porošenko”: Crkva u predizbornoj kampanji
• Ortački kapitalizam i poslije Martine Dalić
• Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
• KGK pokazuje da ju nije previše briga za stabilnost države
• Što točno znači raskol Moskve i Carigrada?

» Svi tekstovi ovog autora