Jelena Dunato
Koji su sastojci savršenog ljeta? Viseća mreža rastegnuta u hladu borova. Riba na gradelama. Mulić bez turista. Knjige. Pas. Barka, po mogućnosti drvena.
***
Nisam baš neki moreplovac, priznajem. Odrasla sam na asfaltu industrijskog grada, moje prirodno stanište je među ljudima na Korzu i golubovima pred kazalištem, na klupicama Mrtvog kanala, na otkrhnutim stepenicama nekadašnje Riječke banke. Floru i faunu poznajem iz gradskih parkova, a otvoreni me horizonti i prostori bez ljudi čine nervoznom.
Pa ipak, imala sam tu sreću da neka ljeta svog djetinjstva provedem onako kako se provode ljeta u starim dječjim romanima: u malom mjestu na moru, gdje su ljetni dani bili beskrajni i uvijek sunčani i gdje mi je jedina zadaća bila otići na sladoled.
U toj scenografiji djetinjstva, uvijek je u pozadini bila barka kojom smo plovili do skrivenih uvala. Miris slanog drva i ritam njezinog motora fragment je sjećanja bez kojeg slika mog djetinjstva ne bi bila potpuna.
Kako se život uglavnom kreće ukrug, puno godina kasnije drvene su mi barke opet ušle u svakodnevicu, ali ovaj put ne kroz zabavu, nego kroz posao. Da mi je netko rekao kad sam tek počela raditi u muzeju da ću se jednog dana baviti drvenom brodogradnjom, prilično bih se iznenadila. Ali eto, baština je baština i kad propada, uskočiti moraju svi koji mogu pomoći.
Onome tko gleda izvana, možda je teško povjerovati da su kaići i mala drvena brodogradnja već gotovo bili na izdisaju i da je malo nedostajalo da ih zauvijek izgubimo kad su se u zadnji tren pojavile inicijative za njihovo spašavanje.
Rovinj i Betina i sada mnoga mjesta na Kvarneru prepoznali su vrijednost svojih drvenih brodica i odlučili sačuvati i zaštititi i umijeće njihove izgradnje, i umijeće plovidbe njima.
Jer – kakva je to slika primorskog mjesta bez drvenih kaića? Kakva je to razglednica s ljetovanja bez lučice u kojoj se tiskaju pasare, batane ili gucevi, bez nekog starog ribara koji vesla ili slaže mreže? Ima li ljepšeg prizora od bijelog latinskog jedra na plavoj pozadini mora? Svaki turist te drvene brodice vidi kao atrakciju i kao neizostavni dio autohtone primorske scene.
Istina je, međutim, da je drvo već odavno istisnula plastika. Drvena barka je teška za održavanje, treba je bojiti i popravljati i brinuti se o njoj. Način života uz kojeg je ona bila vezana – svakodnevni odlazak u ribolov – gotovo se u potpunosti izgubio. A za odlazak na kupanje i ona dva-tri tjedna ljetnog skitanja od uvale do uvale, jednostavnija je plastika.
Drvene barke više nema tko ni izgraditi ni popraviti, a brodograditeljsko umijeće u opasnosti je da nestane zauvijek. Živi su još poneki stari brodograditelji i neki entuzijasti koji teško od toga mogu preživjeti. Kao i mnogi drugi drevni zanati, i tradicionalna brodogradnja nam izmiče iz ruku.
Ponekad me žalosti što mi muzealci često dolazimo na kraju priče i bavimo se mrtvim ljudima, zaboravljenim vještinama, predmetima koje nitko više ne koristi. A još mi je tužnije kad dođemo kada je gotovo kraj i kad gledamo kako nam baština nestaje pred očima, a jedino što možemo napraviti je dokumentirati, fotografirati, snimiti.
Možda s kaićima neće biti tako. Nadam se i vjerujem da šansa još uvijek postoji da se oni vrate u našu svakodnevicu. Možda ne na onaj stari način, jer teško je da će se više ikada izrađivati u konobama i koristiti svakodnevno za ribolov. Ali možda postoje neki novi brodograditelji kojima će izgradnja tradicionalnih drvenih brodica biti izazov.
Možda postoje neki novi vlasnici koji bi baš htjeli imati drvenu barku i drage će volje uložiti potreban trud i vrijeme. A možda se i naši zakonodavni okviri i turistički planovi i vizije održivog razvoja potrude pronaći mogućnost da drvene brodice dobiju još jednu priliku za život.
I zato, ako vas put nanese u neku lučicu u kojoj drvene barke na vezu čekaju bolje dane, pogledajte ih dobro: sve su one ručni rad, svaku je oblikovao neki majstor, prema vlastitoj ideji i iskustvu i željama naručitelja.
Svaka je svjedok stoljetne tradicije i iznimne vještine naših brodograditelja. Kroz njih govore generacije ribara koje su se u tim barkama, na jedra ili na vesla, otiskivali na more, povjeravajući im svoje živote i egzistenciju.
A ako imate prilike da zaplovite, još i bolje. Možda se i u vama, dok slušate vjetar u jedrima i gledate kako pramac siječe valove, probudi ljubav prema drvenim barkama.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
- Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
- Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
- Trst je naš
- Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
- Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću
- Otoci žive u bipolarnom ritmu na kojeg se teško naviknuti
