(Tekst izgovoren na Svečanoj sjednici Udruge za vjerske slobode u RH 27. siječnja 2018.)
U raspravama o ljudskim pravima često se zapostavlja važnost sprege prava i dužnosti, kao i dužnosti i ljudskih potreba. Na tu spregu prva je upozorila francuska filozofkinja Simone Weil. Polazeći od njezine artikulacije u knjizi Ukorijenjenost, nudim nekoliko misli na daljnje promišljanje.
Dužnost, kao što sama riječ kaže, odnosi se na dug. Temeljni dug što ga dugujemo sami sebi da bismo mogli živjeti jest – poštovanje. Poštovati znači osjećati i izražavati svijest o vrijednosti bića kao takvog. Stoga smo dužni poštovanje svim bićima. Ta dva poštovanja: prema sebi i prema drugima, jedno te isto su poštovanje, a proizlaze iz prihvaćanje života kao dara. Jedino u uzajamnom poštovanju možemo živjeti život dostojan življenja. No, tek ukoliko poštujemo obveze koje proizlaze iz toga duga, možemo govoriti i o pravima koje proizlaze iz obveza.
To, dakako, ne znači da, s jedne strane, ljudi imaju prava, a s druge strane, obveze. Te riječi izražavaju tek razlike u stajalištu. Njihov je odnos poput odnosa subjekta i objekta: čovjek sam po sebi ima samo dužnost, drugi ljudi iz njegova motrišta imaju samo prava. I obrnuto: čovjek ima prava kad se promatra sa stajališta drugih koji priznaju da imaju dužnost prema njemu. Kad bi čovjek bio sam u kozmosu, ne bi imao prava – samo dužnost
Pojam obveze prethodi pojmu prava. Pravo je učinkovito tek snagom obveze kojoj odgovara. Djelotvorno ostvarenje prava ne proizvodi samo onaj tko ga posjeduje, nego i drugi ljudi koji se u čemu priznaju obveznima prema njemu. Obveza je učinkovita čim je priznata. Međutim, i kad ni od koga nije priznata, ništa ne gubi od svog bića. Pravo, pak, ima vrijednost tek ukoliko je priznato.
To, dakako, ne znači da, s jedne strane, ljudi imaju prava, a s druge strane, obveze. Te riječi izražavaju tek razlike u stajalištu. Njihov je odnos poput odnosa subjekta i objekta: čovjek sam po sebi ima samo dužnost, drugi ljudi iz njegova motrišta imaju samo prava.
I obrnuto: čovjek ima prava kad se promatra sa stajališta drugih koji priznaju da imaju dužnost prema njemu. Kad bi čovjek bio sam u kozmosu, ne bi imao prava – samo dužnost. Odatle je moguće govoriti i o pravima životinja kao onima koji nemaju dužnost prema čovjeku, ali za čija se prava čovjek dužan brinuti.
Dužnost je neuvjetovana, jedna je jedina i tiče se osoba. Neuvjetovanost, odnosno univerzalnost duga pripada intimi ljudskoga bića – obećanju dobra upisana u njega kao težnja cjelovitosti. Definira ju etika dobra.
Prava su, pak, uvjetovana, odnosno tiču se zajednica koje vrše temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od zajednice do zajednice. Artikuliraju se dogovorom među ljudskim bićima i definiraju pravno, zakonima.
Njihov temelj su ljudske potrebe: potrebe tijela za preživljavanjem (hrana, zdravlje, stanovanje) i potrebe duha (među kojima su najvažnije potreba za istinom (biti tko jesmo) i potreba za slobodom (biti tko jesmo slobodno gajeći poštovanje prema sebi i prema drugima kao prema sebi).
Traženje pravednih odnosa u društvu uspostavlja se vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama, odnosno gradeći takav splet društvenih odnosa u kakvom nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge.
No, tkanje puca kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Budući da obaveza obavezuje sva ljudska bića koja tvore neku zajednicu, zrelost i ljudskoga bića i društva mjeri se poštivanjem dužnosti i ispunjanjem njezinih obaveza.
Traženje pravednih odnosa u društvu uspostavlja se vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama, odnosno gradeći takav splet društvenih odnosa u kakvom nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge. No, tkanje puca kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe.
Prva Deklaracija o pravima čovjeka iz 1789., kao i verzija iz 1948., nisu razgraničili ta dva pojma: dužnost i pravo, te su prvo progovorili o pravima, istodobno hoteći uspostaviti temeljna načela. Zbog te su proturječnosti zapali u jezičnu i idejnu zbrku. A ta zbrka umnogome ima svoj odraz u društvenim i političkim odnosima.
U svojih trideset članova Deklaracije o pravima čovjeka, naime, riječ ”pravo” navodi se na 59 mjesta, dok se riječ ”dužnost” pojavljuje samo jedanput – u članu 29. koji naglašuje dužnosti pojedinca prema zajednici. U jednom intervjuu na pitanja: “Zašto postoji Deklaracija o pravima čovjeka a ne Deklaracija o dužnostima čovjeka?“ te ”Slažete li se s time da je prva dužnost u tome da se poštuje pravo drugoga?,” René Cassin – autor redakture Deklaracije usvojene na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. u Parizu – odgovara: ”Deklaracija jasno naglašava načelo dužnosti prema zajednici, a ta dužnost uključuje dužnost poštivanja prava drugih ljudi. Pravo je poput koverte: ima unutrašnjost i vanjštinu. Vanjština je pravo onog koji daje, a unutrašnjost je dužnost onoga koji duguje”.
René Cassin smatrao je Deklaraciju svojevrsnim laičkim Dekalogom, prihvatljivim svim ljudima bez obzira na njihovu religijsku pripadnost. I doista postoji tijesna nutarnja veza između Dekaloga – Deset Božjih zapovijedi koje su u temelju monoteističkih vjera i judeo-kršćanskih kultura – i Deklaracije o pravima čovjeka: Dekalog definira dužnost, a Deklaracija prava koja proizlaze iz poštivanja te dužnosti.
No, kroz ljudsku povijest svjedoci smo pomutnje tih dviju perspektiva: čovjek drži da sam po sebi ima prava a drugi ljudi iz njegova motrišta imaju tek dužnost, i obrnuto: čovjek ima dužnost kad se promatra sa stajališta drugih koji drže da imaju prava bez obzira na vlastitu dužnost.
Većina načela Dekaloga integrirana je u zakonodavne i pravne mehanizme, no, paradoks njihove sveopće prisutnosti na razini ideala i teorije te njihove dramatične odsutnosti u praksi bitna je točka koju naše doba na očit način niječe. Sav problem nove, globalne etike bio bi u tome da poveže zakonodavstvo i praksu, nakanu i čin. No, kako razumjeti zašto do takve veze tako teško dolazi?
Jedan od mogućih razloga skriva se u tomu kako zapravo razumijemo Deset zapovijedi Božjih, odnosno točnije: Deset besjeda. Naime, ne bi valjalo zapostaviti činjenicu da u biblijskom tekstu nisu izrečene u imperativu, nego u futuru. Nije, dakle, riječi o zapovijedima u uskom smislu te riječi, nego o savjetima o održavanju naše vlastite veze s ljudskošću te prirodne posljedice takve veze.
Odnosno: nije obdržavanje Deset zapovijedi uvjet da bismo postigli ravnotežu sa sobom samima, s ljudima oko sebe i s Bogom, nego je njihovo obdržavanje prirodna posljedica uspostavljanja i održavanja takve ravnoteže, tj. naše cjelovite ljudskosti kakva nam je obećana već samim darom života.
Obdržavanje Deset besjeda ne događa se ponajprije u području morala, nego u području etike dobra. Nije riječi o moralnim normama koje bi same sebi bile svrhom, nego o okviru za etički temelj na kojem bi trebale počivati, a koji je: dobro čovjeka i dobro zajednice.
Većina načela Dekaloga integrirana je u zakonodavne i pravne mehanizme, no, paradoks njihove sveopće prisutnosti na razini ideala i teorije te njihove dramatične odsutnosti u praksi bitna je točka koju naše doba na očit način niječe. Sav problem nove, globalne etike bio bi u tome da poveže zakonodavstvo i praksu, nakanu i čin. No, kako razumjeti zašto do takve veze tako teško dolazi?
Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života.
Ukratko: kad bi čovjek ispunjavao svoju elementarnu dužnost sadržanu Dekalogu, deklaracija koja bi govorila o njegovim pravima ne bi bila potrebna. Ona bi se ostvarivala prirodno.
Poštovanje, ili ljubav, prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli poštovati, ili voljeti, drugoga. Kada ne prianjamo uz svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegije prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost.
Svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga. Uvažavati druge znači poštivati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije koliko i vlastite. Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama.
U dosege razumijevanja Deset besjeda ulazi i to kako razumijemo radikalnost njihova sadržaja kakav nadilazi povijesni kontekst u kojem su iznjedrene. Hoćemo li posljedicu poštivanja života kao dara shvatiti u okvirima zaštite zajednica ljudi od međusobnog istrebljenja, ili ćemo ju razumjeti u njezinoj radikalnosti u kakvoj je svako nasilje, nasilje prema životu, pa onda, u konačnici, i prema Darivatelju života?
Ili konkretnije: Primjerice, usuglasit ćemo se da valja kažnjavati ubojice za hotimična umorstva.
No, hoćemo li žene koje izvrše pobačaj ili osobe koji zanemaruju svoje zdravlje smatrati nasilnicima, a istodobno ljude koji ubijaju ili dopuštaju ubojstva u takozvanim ”pravednim“ ratovima zvati herojima ili stravično ubijanje životinja prozvati nužnim za našu prehranu? Dokle smo doista pripravni i dokle smo kadri ići u smjeru što nam naznačuju Deset besjeda? I koliko ćemo ozbiljno razumjeti dosege slobode savjesti ne samo kao čovjekov slobodan izbor, nego i kao njegovu odgovornu slobodu koja i jest njegovo dobro?
A među inim, ostaje i pitanje: kako ljudi – pripadnici različitih religija i denominacija, kao i različitih nereligijskih vizija dobroga života – koji različito interpretiraju dosege Deset besjeda mogu živjeti zajedno u istom društvu, dijeliti isti politički prostor?
Isključenje religije iz javnoga prostora, s jedne strane, te okupiranje javnoga prostora većinskom religijom nisu etički prihvatljivi, a niti u naše doba, ukoliko ne pristajemo na totalitarizme, doista izvedivi. Kako postići pluralistički oblik demokracije kakav počiva, s jedne strane, na slobodi vjerovanja, a s druge, na jednakom moralnom dostojanstvu svakoga pojedinca?
Za dobro funkcioniranje pluralističke demokracije s politički aktivnom religijom, kao što je u nas slučaj, od ključne je važnosti sekularna država. Nužno je da crkvene institucije i građanske udruge čije se djelovanje temelji na religijskim motivima jasno razlikuju državne zakone od moralnih pravila vjerske zajednice kojoj pripadaju. Nametanjem vlastite interpretacije Božjih zapovijedi svim građanima, odnosno nastojanjem da ona postane sadržajem zakona što ih propisuje država, zapravo negiraju slobodu vjerovanja i jednako moralno dostojanstvo svih ljudi
Za dobro funkcioniranje pluralističke demokracije s politički aktivnom religijom, kao što je u nas slučaj, od ključne je važnosti sekularna država. Nužno je da crkvene institucije i građanske udruge čije se djelovanje temelji na religijskim motivima jasno razlikuju državne zakone od moralnih pravila vjerske zajednice kojoj pripadaju.
Nametanjem vlastite interpretacije Božjih zapovijedi svim građanima, odnosno nastojanjem da ona postane sadržajem zakona što ih propisuje država, zapravo negiraju slobodu vjerovanja i jednako moralno dostojanstvo svih ljudi.
Iz perspektive slobode vjere nema ničega nedosljednoga u stavu da se ono što se smatra moralno pogrešnim u vlastitoj zajednici ne zahtijeva da moraju prihvatiti i druge zajednice i pojedinci u istom društvu.
Dakako, ukoliko se svi pridržavaju temeljnih etičkih načela sekularne države i njezina zakonodavstva koje bi takvu pluralnost trebalo štititi. Središnji izazov ne bi smio biti pronalaženje načina ukidanja neslaganja, nego pronalaženje puta u kojemu se različiti svjetonazori nenasilno mogu sporiti oko istine svoje vizije dobroga života i istine ljudskoga postojanja.
Ukoliko se ne možemo boriti za svoja uvjerenja pritom poštujući one koji drukčije misle i osjećaju, ukoliko, dakle, ne obavljamo svoju temeljnu dužnost poštovanja i ne poštujemo obveze koje proizlaze iz toga duga, teško da bismo o pravima uopće smjeli sporiti se. Pogotovu ne o onima koje smatramo svojim.
Još tekstova ovog autora:
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
- Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
- Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.