Može li socijaldemokracija put novoga doba?

Ovako je, 2018. godine na televiziji N1, Peđa Grbin – danas javno deklarirani kandidat za budućeg predsjednika SDP-a – ocjenjivao situaciju u SDP-u:

”Davor Bernardić je bio eksperiment Zlatka Komadine i Rajka Ostojića. Taj eksperiment nije uspio. I vrijeme je da se svi u stranci odlučimo na popravljanje tog eksperimenta.

Držim da je još uvijek to moguće, da vremena za popravak ima, ali evo, da budem slikovit, onaj pijesak u satu nam curi, i ako budemo čekali europske, i, nedajbože, parlamentarne izbore, naša sudbina bit će sudbina francuske Socijalističke stranke, gdje se pojavio netko novi, u konkretnom slučaju gospodin Macron, koji je pobijedio na izborima, i nakon toga je preuzeo ono biračko tijelo, jer se postavio između ostalog i kao zastupnik jedne građanske Francuske, jedne moderne Francuske koja se bori prema nekim retrogradnim pojavama koje su u našem društvu sve češće.”

Izjava je to kojoj se vrijedi vratiti iz više razloga. Ona svjedoči o Grbinovoj (pravovremenoj) kritičnosti spram stanja u SDP-u pod vodstvom Davora Bernardića.

Ona međutim, neizravno, govori i o njegovoj u tome trenutku vjerojatno posve intuitivnoj procjeni da SDP treba iznaći načina da osvoji dio biračkoga tijela koje reprezentira modernu građansku Hrvatsku. Jer ako to ne pođe za rukom SDP-u, moglo bi poći za rukom nekom novom hrvatskom Macronu.

Riječ je tu o onoj Hrvatskoj koju bismo, slijedeći Grbinovu usporedbu s procesima u Francuskoj, mogli nazvati i centrističkom ili lijevo-centrističkom.

Nesnalažanje Davora Bernardića u izgradnji distinktivne i kredibilne socijaldemokratske pozicije u političkoj areni bilo je samo refleks toga velikoga manjka koji na leđima nose i svi drugi. Moglo bi se reći da je ta njegova nesnalažljivost pospješila, ali ne i kreirala javnu svijest o tome da koncepcijska praznina postoji, i da taj problem postaje sve ozbiljnijim

Danas, postizborno, znamo da se na parlamentarnim izborima nije pojavio nikakav hrvatski Macron. No isto tako bi se moglo reći da su centristički nastrojeni glasači imali – na više od jednog načina – bitnog, ako ne i presudnog udjela u konačnom izbornom rezultatu.

Usporedbe su i nesavršene i nezahvalne, no moglo bi se donekle braniti tvrdnju da je neka blijeda varijanta hrvatskog makronizma, u čitavu rasponu atributa koji se vezuju, ili su se od faze do faze, vezivali uz samoga Macrona (”ljevičar”, ”liberal”, ”libertarijanac”, ”centrist”, po mišljenju nekih, i ”populist”) bila ponuđena – kroz raznolika lica – u inicijativi Fokus/Pametno/SSIP.

Ta opcija, jedina deklarirana kao centristička, nije razvila sustavan javni diskurs ni izgradila prepoznatljiva i uvjerljiva lidera, zbog čega je osvojila tek tri mandata.

Znamo i to da je koalicija Možemo, mudro garnirajući svoje nastupe i zelenim tonovima, ponudila biračima energičnu lijevu retoriku predstavivši se kao zastupnik neo/marksističke misli, i u intelektualnom dijelu svojega diskursa i u onom koji nije bio lišen populističkih tonova.

Time su, bez sumnje, uspjeli pridobiti onaj dio SDP-ova tradicionalnog biračkog tijela koji već dulje toj stranci zamjera nedostatak ljevičarske oštrine.

Riječ je o onim glasačima koji su svoj glas SDP-u u ranijim izborima bili spremni dati – ako uopće jesu! – ”začepljenja nosa”, burno pritom negodujući zbog nedovoljno jasno artikuliranih antikapitalističkih, proradničkih, pa i ateističkih akcenata. Ovoj je opciji pripalo sedam mandata.

SDP je u jednom aktu izgubio i svoje radikalnije lijevo glasačko krilo, kao i centristički nastrojene birače, pa i one više lijevih nego desnih afiniteta.

Jednostavna nam matematika govori sljedeće: da je SDP nekim slučajem osvojio i svih deset mandata koji su na ovim izborima pripali drugim manjim opcijama, i dalje bi relativni pobjednik izbora, i to i s nadalje jasnom prednošću, bio HDZ.

Nameće se zaključak nad kojim se mnogim lijevo-liberalno orijentiranim tumačima hrvatske stvarnosti okreće želudac: taj da se znatan dio donedavna SDP-u sklonih birača u ovom izbornom ciklusu opredijelio za – Plenkovićev HDZ. Koliko je to mandata donijelo HDZ-u, ne možemo znati, no sam pogled na omjere upućuje na to da je taj broj popriličan.

Ta, za mnoge šokantna spoznaja, nerijetko se ventilira diskvalifikacijama samog glasačkog tijela, pa se tako može čuti da ”svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”, da su hrvatski glasači ”glupi”, ”lijeni” i sl.

Na stranu to što osudu samih birača smatram ne samo politički nego i ljudski nezrelom reakcijom na ishod koji nekome – dodat ću, ni meni samoj – nije baš po volji. Izborni ishod je objektivna činjenica koja bi političke aktere i analitičare trebala prije svega nagnati na postavljanje pragmatičkih pitanja.

To pragmatičko pitanje zasigurno nema veze ni s kvocijentom inteligencije prosječnoga birača, ni s njegovom revnošću da dio svoje neradne nedjelje posvećuje odlasku na biračkog mjesto.

Ima međutim veze s time da SDP nije izgubio izbore zbog manjka ljevičarske oštrine već, vjerojatnije, zbog manjka prihvatljivosti onoga što su pokazali umjerenijem glasaču, i tijekom kampanje i za perioda koji je kampanji prethodio. Da je dobio na svoju stranu ove druge, s Možemo je možda mogao koalirati i tako doći na vlast.

Pragmatičko pitanje, u ovom konkretnom kontekstu, može glasiti: što je to Plenković učinio bolje, a SDP – pa i svi drugi – nedovoljno dobro, da je HDZ k sebi privukao poveći dio centra, a Plenković uspio odigrati rolu neke vrste desnoga Macrona, i da se sve to pretočilo u omjer snaga kakav smo dobili na ovim izborima?

U citiranu Grbinovu iskazu fokus problematizacije je, kroz paralelu sa situacijom u Francuskoj, stavljen upravo na politički glasački centar. Ne možemo znati do koje mjere je to bilo s njegove strane osviješteno, no trenutak je naišao da se taj smjer razmišljanja najozbiljnije razmotri.

Velika si stranka koja teži obnašanju vlasti doista ne može priuštiti zanemarivanje široka spektra ljudi kojima je do samih etiketa ‘lijevo’ ili ‘desno’ stalo koliko i do lanjskoga snijega.

Riječ je o glasačima koji su spremni prikloniti se lijevoj ili desnoj opciji u onoj mjeri u kojoj u njoj prepoznaju garanta barem koliko-toliko stabilnih uvjeta svojega preživljavanja, ali i garanta da državu neće odvesti na strme staze radikalizma bilo kojega predznaka.

Danas, postizborno, znamo da se na parlamentarnim izborima nije pojavio nikakav hrvatski Macron. No isto tako bi se moglo reći da su centristički nastrojeni glasači imali – na više od jednog načina – bitnog, ako ne i presudnog udjela u konačnom izbornom rezultatu

Poklič na restartanje može te dovesti do pola puta, ali za ostatak putovanja treba ipak više od potrošena pokliča.

I doista, dio se javnosti, željan radikalnijih promjena, priklonio koaliciji Možemo, a drugi – tiši, i zato od političara često podcjenjivani dio, potražio je utočište u HDZ-u, a tek manjim dijelom u ponuđenim okvirima opcije Fokus/Pametno/SSIP.

Plenković je svoju igru odigrao – vrlo solidno. Uz loš SDP, briljirati i nije morao.

Za razliku od SDP-a, on je u definiciju svoje stranke uveo nešto bitno nova: odijelio ju je od radikalnoga krila kojega se, sasvim eksplicitno, odrekao.

Dosljedno je, već od onoga trenutka kada je otpustio Mostove ministre, Petrova zamijenio Jandrokovićem na mjestu predsjednika Sabora, a notornog desničara Hasanbegovića zamijenio daleko umjerenijom Ninom Obuljen Koržinek, zagovarao ideju proeuropskoga HDZ-a.

Radio je na slici suvisle i radno disciplinirane organizacije koja teži biti nalik konzervativnim strankama sa Zapada koje su pod vodstvima političara poput Angele Merkel ili Davida Camerona svojim zemljama donijele i dobru mjeru ekonomskog prosperiteta.

Bilo je tijekom Plenkovićeva mandata i nemalih afera, kao i pod pritiskom javnosti smijenjenih HDZ-ovih ministara. Glasači su, međutim, kao ono najbitnije prepoznali, a – u manjku ičeg svježeg i novog sa strane SDP-a –i honorirali njegov otklon od desnog radikalizma.

Navedeni potezi bili su za Plenkovića riskantni, jer se on njima, bez sumnje svjesno, odrekao i dijela glasačkoga tijela koje je HDZ-u davalo povjerenje upravo drukajući za radikalno desno. Te je glasače prepustio Domovinskom pokretu, a dijelom zacijelo i Mostu koji okuplja nizove raznorodnosti mahom desnoga predznaka.

No, pokazalo se – na opće iznenađenje – da je dobio više nego što je izgubio. Umjereni hrvatski glasač – onaj koji se kloni radikalizama i u pravilu se priklanja umjerenijem diskursu; onaj koji je umoran i zasićen lijevo-desnim prepucavanjima i u stvari podosta skromno od politike traži tek viziju koliko-toliko sigurne budućnosti – dao je svoj glas Plenkoviću.

Što bi iz toga mogao naučiti SDP?

Prije svega, bilo bi važno shvatiti da je platformu socijaldemokracije potrebno dubinski osvježiti i kreirati novi – vlastiti! – diskurs. Takav diskurs koji će vratiti povjerenje većega dijela izgubljenih glasača, i osvojiti – aktivirati! – nove.

Bilo bi važno pritom akceptirati to da je dio glasača koji živi viziju onoga što RF naziva ”demokratskim socijalizmom 21. stoljeća” za SDP izgubljen – da su ti glasači osigurali mjesta u Saboru svojim novim predstavnicima, onima koji su pokazali da znaju artikulirati poruke koje oni žele čuti.

Zastavica je zabijena, nova niša stvorena. SDP tu više ne može tražiti svoj identitet, osim ako se ne odluči samodokinuti i kolektivno učlaniti u Možemo. Opet bez centrističkih glasača.

Bilo bi važno shvatiti i to da ključ novog uspjeha SDP-a ne leži u oponašanju modela koji je u saborske klupe doveo koaliciju Možemo, iako mnogi u ovome trenutku baš takav model zazivaju.

Oponašanje je oponašanje, i ne može imati dugoročnog kredibiliteta; SDP-u oponašanje može donijeti samo postupno osipanje u svim naznačenim pravcima, do mogućeg nestajanja.

Stranka koja pretendira na vlast mora naći svoj vlastiti put u političku budućnost, a put političkog aktivizma prepustiti onima koji su se upravo tako izbrendirali.

To znači odricanje od dijela glasača, baš kako je u obrnutu ključu postupio Plenković, što ne isključuje valorizaciju dodirnih točaka kao ni smislenu projektnu, pa i koalicijsku suradnju između dviju samosvojnih opcija, poput, primjerice, davanja podrške Tomaševiću za izborima za gradonačelnika Zagreba.

Socijaldemokracija nije u krizi samo u Hrvatskoj i sasvim je očigledno da se ta pozicija treba osnažiti novim koncepcijskim inputima. Bilo bi važno posegnuti u formalne i neformalne think-tankove izvan same politike kako bi se ona oplemenila smislenim inovativnim idejama.

Jednostavna nam matematika govori sljedeće: da je SDP nekim slučajem osvojio i svih deset mandata koji su na ovim izborima pripali drugim manjim opcijama, i dalje bi relativni pobjednik izbora, i to i s nadalje jasnom prednošću, bio HDZ

Doista, vrijeme je da se preispitaju devetnaestostoljetni okviri iz kojih se u javnoj sferi i danas polučuje problematizacija između rada i kapitala, pa i sama uvelike preživjela definicija radništva koja kao da je slijepa za brojne oblike rada i načine života koje je donijelo novo doba.

U novim vizurama socijaldemokracije svoje bi mjesto trebale pronaći prepoznate, ali doktrinarno neintegrirane koncepcije, poput onih koje upućuju na rađanje transklasne ”kreativne klase” kao nosioca društvenog progresa, ili poput ideja vezanih uz potrebu kružne (re)organizacije socijalne sfere, sukladne konceptu cirkularne ekonomije i prirodnih kruženja.

Potreba da se zastarjele koncepcije zamijene novim, socijalno osjetljivim, a provedbeno kredibilnim dinamičkim modelima ne samo ekonomije, nego i sudstva, zdravstva, obrazovanja, kulture… ona je na koju socijaldemokracija treba odgovoriti, i zbog boljitka društva i zbog vlastita održanja u sferi političkoga utjecaja.

Poantirajući riječima koje je Grbin izgovorio 2018. godine, podsjetila bih na to da su od tada do sada dragocjene dvije godine tijekom kojih se moglo i trebalo raditi na novoj platformi socijaldemokracije izgubljene.

Nesnalažanje Davora Bernardića u izgradnji distinktivne i kredibilne socijaldemokratske pozicije u političkoj areni bilo je samo refleks toga velikoga manjka koji na leđima nose i svi drugi. Moglo bi se reći da je ta njegova nesnalažljivost pospješila, ali ne i kreirala javnu svijest o tome da koncepcijska praznina postoji, i da taj problem postaje sve ozbiljnijim.

U ovome trenu tu su prazninu zapojasale druge opcije koje su pod raznolikim etiketama uspjele osvojiti svoja mjesta u Saboru – ali je nisu popunile. Prostor postoji, i potreba za njegovim popunjavanjem neće nestati.

Četiri godine, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora, doista bi trebale biti dovoljne da se SDP upre da taj prostor doista i popuni.

Ne odradi li taj posao socijaldemokracija, možda će to odraditi neki novi hrvatski Macron. Ili će se HDZ još i više proširiti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida
• Škola za spašavanje života
• ”Biti ili ne biti” u vrijeme korone
• Što nas ne ubije može nas ojačati
• Milanovićev otklon
• Opera Multimediale
• Tresli su se ministri, a mogle bi i vlade
• Zašto je sve važnija ”tiha većina”
• Riječ ima Zoran Milanović

» Svi tekstovi ovog autora