Nije to idiotsko pitanje kad malo razmislim. Čujem kako neki pričaju o čistoj krvi, o miješanju krvi i o tome da su neke rase nezrele, da se ne bi trebale miješati. Čujem kako imaju jasan stav o tome što su čisti Hrvati.
Tek korak nas dijeli od toga da Židove optužimo da piju dječju krv. Pjevaju se pjesme u čast gena i krvi. Čisti Hrvati pjevaju Thompsona. Blut und Boden filozofija uzima maha.
Tko neće slušati Thompsona, poručuje Zlatko Dalić, neka gleda Big Brother.
Samo čisti mogu biti iskreni.
Jugokomunjare su jedva čekale da hrvatska reprezentacija izgubi. Samo su se prividno derali, licemjerno veselili kad padne gol.
Moju tetku i djeda ubili su partizani, strica četnici, no prenošenje mržnje i odgovornosti u genetski kod nismo prihvatili. I ljudi u Jadovnom, Jasenovcu ili Gradiški bili su nečija djeca i roditelji. To je krivo. To je zlo. I besperspektivno
Da budem jasan: kad naši zabiju gol.
Pravi Hrvati kad slave, deru se (i ja sam takav) kao Ličani i to zovu pjevanje. Šotovoće je za tetkice.
Pravi Hrvat ne raspravlja s nevažnim trulim intelektualcima koji u Moskvu na utakmicu nisu išli na državni račun, već direktno, pače raspravu lako završe izravno pitanjem: ”samokres ili sablja” i nastavak razgovora zakazuju pod nikad potpuno završenim Domovinskim mostom.
Pravi Hrvati i nisu u Hrvatskoj. Na ove lokalne je komunistička indoktrinacija ostavila trajni dojam, to su nepopravljivi slugani Junkera.
Pravi Hrvati očekuju oslobođenje od Putina koji će zbrisati degeneriranu Europu u kojoj su na vlasti sotonisti. I Papa je malo sumnjiv. Poslati Bozanića u mirovinu (usput, tko plaća tu mirovinu? Valjda Vatikan, jer on, čini mi se, nije uplaćivao ni u prvi ni u drugi stup) nije čin ljubavi prema Hrvatima.
Sad je u modi revizija prošlosti. Nimalo čudno kad vidim sadašnjost i zamislim budućnost. Paradoksalno, ali postoje različiti nostalgičari.
Nostalgičari komunističke prošlosti su na aparatima, no prošlost ne seže samo jednu generaciju, pa je sporno tko su nostalgičari.
Uvijek mi je bilo malo tužno s kakvom nostalgijom su Austrijanci i Mađari gledali zgrade, čudili se da razumiju neke naše riječi (kukuruz, paradajz) smatrajući to dokazom da spadamo u istu kulturu i da su nas vjetrovi rata okrutno razdvojili. I to su nostalgičari.
Čekajte, zar to da možemo dati i primati krv od drugih ljudi ne znači i da ih moramo smatrati ljudima? Kao takvi imaju pravo na poštovanje bez obzira na to govore li hleb, hljeb ili kruh.
Ljudi su dobrovoljni ili dragovoljni davatelji krvi i treba zapamtiti da smo kao vrsta sposobni za poštovanje drugih, da je neljudski prihvatiti predrasude o tuđim manama, sebe smatrati nadmoćnima.
Ljudi su dobrovoljni ili dragovoljni davatelji krvi i treba zapamtiti da smo kao vrsta sposobni za poštovanje drugih, da je neljudski prihvatiti predrasude o tuđim manama, sebe smatrati nadmoćnima
Pjevati o tome kako ih treba prognati (otkuda su došli?) ili klati da ih Neretva nosi, slaviti krvnike (Maksove mesare).
I tu nema opravdanja u traženju da su zločinci i na njihovoj strani. Moju tetku i djeda ubili su partizani, strica četnici, no prenošenje mržnje i odgovornosti u genetski kod nismo prihvatili. I ljudi u Jadovnom, Jasenovcu ili Gradiški bili su nečija djeca i roditelji. To je krivo. To je zlo. I besperspektivno.
Prenositi predajom, pjesmom ili junačkim zgodama mržnju prema drugim narodima je glupost.
To znači opteretiti potomke mržnjom i osvetom, navesti ih da vjeruju da u svijetu oko njih nema ljudi, već samo naših i vaših.
To ih zavarava da su naši bolji, da se samo s njima treba družiti, ženiti ili imati djecu.
To naše potomke tjera u plemenske torove iz kojih se ne vidi veličina svijeta, iz kojih se teži ogradama i klanju kao sudbini.
Takvi ne vide protuslovlje između svoje filozofije borbe za opstanak i nedjeljnog zaklinjanja u ideju da je Bog stvorio svijet.
Borba je stvarnost svijeta, ali u tome bolje šanse imaju oni koji su u stanju živjeti s drugima i različitima u skladu.
Posebno je zabrinjavajuće uspoređivati se s desetak puta većim narodima. Samo nas korak ponekad dijeli od toga da im najavimo rat. Malo se spominje epizoda iz prošlosti da je NDH objavila rat Sjedinjenim Državama bijesnom retorikom da bi se malo poslije tražila zaštita Zapada od Rusa. Ma ne zaštita, već spas.
Sad kritiziramo europske birokrate, muslimanske ekstremiste. Sve to prenosimo i na odgoj, ne samo mladih i neizmjerno lakovjernih, već na odgoj naroda koji je u stanju zaboraviti svaku lekciju koju dobije.
Nije to idiotsko pitanje kad malo razmislim. Čujem kako neki pričaju o čistoj krvi, o miješanju krvi i o tome da su neke rase nezrele, da se ne bi trebale miješati. Čujem kako imaju jasan stav o tome što su čisti Hrvati
Sada drsko govorimo o pobjedničkoj vojsci, ali se ne spominju pregovori i ustupci koje smo dali Miloševiću. Zaboravlja se uloga američkih generala i poklonjene opreme, satelita i obavještajnih podataka.
Drsko je i gadljivo bilo zaboraviti generala Stipetića koji je u trenutku panike hrvatskih zapovjednika preuzeo cijeli front i za dva dana postigao briljantnu pobjedu.
Ma i onda su jugoslavenske generale (Špegelj, Tus) htjeli zamijeniti jugoslavenskim narednicima provjerenog zavičaja. Što bi bilo da su to napravili? Proslava Oluje u Fužinama?
Zanima me koliko bi vojnika Hrvatska imala danas kad bi rat bio ići na bojišnicu, a ne na koncert u Glinu? (Da li je itko tamo u Glini spomenuo Stipetića?). Imamo li mi danas saveznike koji bi nam dopustili ludorije?
Dajte već jednom recite da je rat gotov i da za novi nemamo ni volje, ni ljudi, ni snage ni interesa. Bismo li danas mogli računati na dragovoljce iz dijaspore kad bismo mi nekoga napali?
Ma zaboravite svoje gromke vojničke fraze. Skupljajte ljude na zajedničkim ciljevima ma kako ljudi različiti bili. Razlog za jedinstvo nisu ni rat ni neprijatelj. Ne trkeljajte o jedinstvu ako je zajednički nazivnik HDZ. Da zajednica! Pa oni su Partija!
No sad tek dolazimo do početnog pitanja. Što ako smo transfuzijom dobili pogrešnu krv? Ja, iako sam iz ”čiste” katoličke i hrvatske obitelji, dobio sam takvu krv. Bio sam ozbiljno bolesno i slabo dijete, a u bolnici Rebro nije bilo krvi moje krvne grupe. Nitko na odjelu, a bio sam sâm u bolnici, nije htio dati krv. Ponudila se jedna sestra i transfuzija je obavljena iz žile u žilu.
Ne sjećam se precizno toga, imao sam manje od tri godine, ali ona je bila porijeklom iz mog kraja, pravoslavka (prezime Komadina?) i ta krv me je spasila. Moji roditelji nikad nisu zaboravili taj nesebični čin usprkos svih predrasuda kojima obiluje moj grad bajki.
Ne određuju odluku geni, pa time ne određuju ni biološko nasljeđe, budućnost. Nismo mi, ili bar ne smijemo biti, ljudi osjećaja, ljudi poricanja, hormona i gena, već ljudi razuma, diplomatske vještine, umjerenosti, poznavanja i razumijevanja drugih.
Oni govore često ispravniji hrvatski jezik, a ne dijalekte. Ili točnije – imaju iste dijalekte, naglaske i psovke kao i Hrvati. Zašto to smatramo razlogom za dijeljenje. Pa njih su iskoristili kao valutu za potkusurivanje; najprije su ih pobunili, pa onda izdali i natjerali u zbjeg. Istina je da su ih iskoristili i izdali oni u koje su vjerovali
Nije Hrvat onaj, kako istražuju forenzičari, tko nosi određenu kombinaciju gena, već onaj tko je identitet stekao u određenoj kulturi.
Nisu hrvatski Srbi odnekud došli; svakako ne sami, već zajedno s drugima koje su vjera i slučaj, politika huckanja stranih gospodara na to potakla.
Oni govore često ispravniji hrvatski jezik, a ne dijalekte. Ili točnije – imaju iste dijalekte, naglaske i psovke kao i Hrvati. Zašto to smatramo razlogom za dijeljenje.
Pa njih su iskoristili kao valutu za potkusurivanje; najprije su ih pobunili, pa onda izdali i natjerali u zbjeg. Istina je da su ih iskoristili i izdali oni u koje su vjerovali.
No uz sve, oni su ljudi. Imamo isto porijeklo i gene, imamo tijela, iste sklonosti hrani, slične radne navike. Sad neću spominjati što nas sve dijeli, ali oni su ljudi. I mi Hrvati smo ljudi.
A onda, bogme, to su i drugi.
Htjeli ili ne, imamo sasvim vjerojatno iste perspektive i budućnost.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.