U jednom delu srpske štampe, one najtiražnije, ponovo je započeta priča o tome ko je kriv za lošu sliku Srbije u svetu. Po onome što možemo pročitati, za to nisu krivi oni koji su u ime Srbije činili ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, nisu krivi oni koji su bombardovali i opsedali gradove, palili i pljačkali s blagoslovom popova, činili zverstva svuda gde su stigli, nego su krivi oni koji su se tome suprotstavljali, rizikujući zbog toga svoje živote i živote svojih najbližih.
Jedne tiražne večernje novine na čijem je čelu osoba koja se “proslavila” svojim ratnohuškačkim tekstovima u vreme Miloševićeve vladavine sada ponovo pokreću tu već jednom ispričanu, žalosnu priču ko su patriote, a ko su izdajnici.
Verovali smo da je ta priča jednom zauvek ispričana posle, kako se poverovalo, poraza patriotske retorike kojom su skrivani, ali često i slavljeni najmračniji periodi novije srpske istorije, kakvi su stradanje Sarajeva i Vukovara, masovne egzekucije zarobljenika na Ovčari, masakr u Srebrenici. Svuda gde je vojna i paravojna armada prolazila, svi ti delovi bivše Jugoslavije koje je pohodila, iza sebe je ostavljala stravične, nebrojene, masovne grobnice. I još uvek se otkrivaju sve nove i nove, kao što je ona koju otkopavaju baš ovih dana kod Prijedora, u Tomašicama, s više stotina pogubljenih i bačenih u zajedničke jame, zakopanih duboko pod zemlju.
Koliko su za tu žalosnu sliku o Srbima “zaslužni“ oni koji su pobijene Albance s Kosova prevozili hladnjačama i zatrpavali u dvorištu Ministarstva unutrašnjih poslova u Batajnici? Imali su prećutnu i javnu podršku od medijskih patriota, istih onih koji umesto da sede na optuženičkim klupama sede na mestima direktora i glavnih urednika deleći iznova, bez stida i pokajanja, patriotske lekcije
Zar su izdajnici domovine oni koji su se nad zločinačkim nasiljem zgražavali, odbijali poslušnost vlastima, ne mireći se s takvim zločinačkim delovanjem? Jesu li oni krivi za žalosnu sliku o Srbiji koja se stvarala u svetu, ili su takav imidž Srbije stvarali upravo oni koji su u Višegradu žene i decu žive spaljivali, izvlačili iz voza nedužne civile samo zato što su Muslimani, a onda ih bez milosti ubijali. Koliko su za tu žalosnu sliku o Srbima “zaslužni” oni koji su pobijene Albance s Kosova prevozili hladnjačama i zatrpavali u dvorištu Ministarstva unutrašnjih poslova u Batajnici? Imali su prećutnu i javnu podršku od medijskih patriota, istih onih koji umesto da sede na optuženičkim klupama sede na mestima direktora i glavnih urednika deleći iznova, bez stida i pokajanja, patriotske lekcije.
Nešto se ozbiljno poremetilo u glavama takozvanih patriota koji su okrenuli naopako sve temeljne moralne norme, proklamujući kako je, ako je u interesu domovine, dozvoljeno i lagati, reči iza kojih se mogla očitati jasna poruka da je dozvoljeno, u interesu domovine, pljačkati i ubijati.
Žalosno je što posle svega opet slušamo tu nebuloznu, idiotsku priču kako su za lošu sliku Srbije u svetu krivi “unutrašnji neprijatelji”, oni koji su želeli jednu drugačiju Srbiju, Srbiju koja neće počivati na zločinima, na mržnji i kriminalu.
“Nije kriv ubica, kriv je ubijeni”, tako glasi naslov jednog poznatog romana. Sramotno je da i danas, kada se gotovo sve zna o tome šta se događalo u devedesetim godinama ima medija, novinara i političara koji beskrupulozno ponavljaju sve ono što su pisali i govorili služeći jednom režimu koji je vodio Srbiju u propast, nanoseći veliku, nenadoknadivu štetu Srbiji i srpskom narodu.
Da je pravde i razuma, svega onoga što je ovoj nesretnoj zemlji nedostajalo tokom ratova u kojima navodno nije učestvovala, onoga što joj očevidno i danas nedostaje, zakonski bi bile kažnjive lažljive priče kako se nije dogodilo ono što se dogodilo, kako su svedočanstva o stratištima, o zločinima samo podmetanja stranih obaveštajnih službi i tobožnjih domaćih izdajnika.
Za budućnost Srbije nema veće opasnosti i većih štetočina od tih medijskih protuva koje su na svome lažnom patriotizmu izgradili svoje problematične karijere, nastavljajući i dalje štetočinsko delovanje. Da je sproveden zakon o lustraciji koji je ostao mrtvo slovo na papiru, oni ne bi danas iznova zagađivali medijsku sferu Srbije
Za budućnost Srbije nema veće opasnosti i većih štetočina od tih medijskih protuva koje su na svome lažnom patriotizmu izgradili svoje problematične karijere, nastavljajući i dalje štetočinsko delovanje. Da je sproveden zakon o lustraciji koji je ostao mrtvo slovo na papiru, oni ne bi danas iznova zagađivali medijsku sferu Srbije. Zalud se srpske vlasti zaklinju u evropsku budućnost Srbije ako svoju evropsku kuću grade na poluistinama i lažima o onome što se događalo u bliskoj prošlosti.
Hana Arent u eseju “Istina i politika” piše o laži koja uništava samu strukturu društva, stvarajući “mrežu obmana”. Lažovi, kakvi su ove samozvane i opasne “patriote”, postaju, kako piše Hana Arent, “žrtve sopstvenih izmišljotina”. Sve se pretvara u jedno golemo samoobmanjivanje da bi se po svaku cenu stvorio privid istine i legalizovala laž. A u tom svetu lažnog prikazivanja prošlosti i sadašnjost postaje golema laž, “neprekidno i besomučno izvrtanje činjenica”. Društvo zasnovano na laži je društvo bez dostojanstva i morala, bez istinske nade.
Godine 1934. Tomas Man pisao je o opasnim režimima koji primenjuju takvu vrstu ponašanja i zaglupljuju narod. Režim je optužio Tomasa Mana za izdaju države, za izdaju nacionalnih interesa. Hans Magnus Encensberger mnogo godina kasnije u jednom tekstu ističe neizbežnost izdaje u takvim okolnostima. “Za logiku ovog pojma pre je presudno to što pod izvesnim istorijskim uslovima svako mora postati izdajnik”. Napokon, istina je da su Nemačku odbranili “izdajnici” poput Tomasa Mana, a ne ona beskarakterna gomila patriotskih političara i novinara, onaj nacistički ološ koji je osramotio Nemačku.
Toliko o “izdajnicima” i “patriotama”, toliko o onima koji Srbiju tobože izvlače iz blata, uvlačeći je u još veću kaljugu.
Slika o Srbiji u svetu može se popraviti samo ako se popravi situacija u samoj Srbiji. Ako se srpsko društvo otvoreno suoči s onim što se događalo u vreme raspada Jugoslavije, a ne da se uporno zavarava obmanama i samoobmanama. Samo tako i nikako drugačije, korenitim promenama u samoj Srbiji, popravlja se slika o Srbiji.
Još tekstova ovog autora:
- Srbija se raspada
- Filozofija bede
- Tamni vilajet
- Oči straha
- Spasavanje Kapetana Dragana
- Patriotizam i siromaštvo
- Sretna nova!
- Dvadeset i jednu godinu posle
- Balkanska rapsodija
- Osveta loših đaka
Goran Babić says
Negiranje vlastitih zločina i sustavna lažna prikazivanja prošlosti i sadašnjosti u kombinaciji sa šovinizmom i mržnjom teško da će bilo koje društvo učiniti uspješnim a ljude sretnim.Ima neke nevidljive Pravde koja ne da naprijed ni opakom pojedincu a tako ni određenom društvu ukoliko je takvo.U prosperitet može najprije narod koji prizna zla učinjena drugima,pokaje se i zatraži oprost te prestane sa mržnjom i šovinizmom.I to bez obzira na stav dr.strane,tj.da li i ona ima što za reći na tu temu.Ako ima a ne želi vidjeti,tim gore po nju,tj.neće izaći iz začaranog kruga.A to da se zločince tolerira a one koji su se suprotstavljali zločinu doslovno sotonizira,to je samo dno dna…
Goran Babić says
…Najpogubnije od svega je to da su oni koji su spremni osuditi zlo u manjini,i to na svim stranama.Nasilje je oprobano sredstvo za dolazak do cilja,blagoslovljeno i od vjerskih organizacija,pa je tako tanka granica između zločinca i junaka,tj.ako ubija u ime mog naroda,junak je,a ako čini zlo mom narodu,zločinac je.Ljudi su,većina njih,zarobljeni u svom licemjerju i nema šanse da se to promijeni.Samo pojedinci ili manje grupe mogu zločin jednako,neselektivno osuđivati,iako ga je svakom pojedincu lako prepoznati.Za tako nešto nagrada dolazi poslije,vjerujem,a na ovom svijetu si izdajnik naroda i zadnji ološ.Tko čini drugom zlo,u bilo čije ime,nije moj,pa bio mi i rođeni brat!