Ivana Šojat
Vani je rat. Ta mi misao remeti želju da danas pišem o Vukovaru. Televizor je upaljen, slušam staloženu, razboritu Jasenku Domaš koja veli: ”Ne smijemo nikada zaboraviti da su prvo gorjele knjige, a zatim i ljudi”.
U njezinim je riječima nastanjenim zlogukom vatrom istina koja se ne stišava. Osobito ako je prešućujemo. Istina poput gladne zlatne ribe povremeno isplivava na površinu. Da je nahranimo sluhom vlastita razbora. Kao i sad, nakon promocije moćne knjige Zelde Schneurson ”Svatko od nas ima ime”.
Vani je buka. I to pomišljam. Ljudi se tuku, mlate riječima, mišljenjima gađaju kao betonskim blokovima, nevidljivim. Po nama pljušte nevidljive bombe. Ginemo u valovima, ustajemo i mrtvi hodamo, hinimo da smo ljudi.
Zato mi na pamet padaju riječi Spasitelja u kojeg se mnogi kunu, a ne razumiju Ga kad (parafraziram) veli kako se ne treba bojati onih koji ubijaju tijela, nego onih koji ubijaju duše.
Teško je racionalno pisati o Vukovaru onima koji se od rata još nisu oporavili. Zato što se nitko nije potrudio pomoći im da se oporave, zato što slanje u mirovinu mladića od dvadeset i nešto ili trideset godina nije metoda liječenja traume, nego ušutkavanje, guranje pod tepih
Pomišljam kako je danas daleko najteže govoriti o Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Karlovcu, o svima njihovima koji su svojom strahotnom smrću potpuno izmijenili naše poimanje čovjeka i smrti.
Dežulović je pokušao. Opetovao je psovku kako bi ukazao na prokleto tvrdoglavu namjeru nekih da Vukovaru ne dopuste sudbinu Feniksa, nego ga svedu na upokojeno stanje kojim će se u nedogled služiti kao propusnicom u nedvojbeno, golemo domoljublje.
Previše ih se uhvatilo za psovku, previše ih je mimoišlo istinu. Namjerno ili slučajno. Gazili su Dežulovića. Danima. Na svim razinama: od najviših državnih dužnosnika, do psovkom osupnutih ”malih ljudi”.
Valjda zato što je doista prokleto teško pisati o Vukovaru i ne zaglibiti u krajnostima, u rubnim točkama patetike i njoj dijametralno suprotstavljene psovke.
Čak i ako je svakom normalnom gadljivo gledati kako u ratu nigdje aktivno prisutni sad vijencima i svijećama sakupljaju najjeftinije političke bodove s rukom na srcu, oni koji si ne mogu ni pojmiti kako je mladost provesti u mrzlom blatu rova, zagušljivom sumraku podruma, uz zvuke pištanja svih kalibara koji ljude i kuće brišu s lica zemlje, kako je sakupljati raskomadane mrtve.
Teško je racionalno pisati o Vukovaru onima koji se od rata još nisu oporavili. Zato što se nitko nije potrudio pomoći im da se oporave, zato što slanje u mirovinu mladića od dvadeset i nešto ili trideset godina nije metoda liječenja traume, nego ušutkavanje, guranje pod tepih.
Zato što su Vukovar neki doista pretvorili u svoj poziv i nepresušan izvor prihoda. Jer ima ih koji doista žele (zbog vlastite koristi) Grad svesti na grobnicu i konzervirati ga takvog kako bi u nedogled prodavali svoje nemušte ”stihove” ili ”proze”, papagajski ponavljali tužbalicu o ”braniteljima gurnutim na margine”, ”zaboravljenom Domovinskom ratu”.
Premda su oni znali profitirati dok su se neki branitelji (mnogi) ubijali u očaju, ne tražeći stručnu pomoć zbog društva koje sve koji su se ikad obratili psihijatru smatra luđacima. Ili zato što su ih učili da ”muškarci ne plaču”. Nitko im nije stigao objasniti da je doista svakom iole normalnom teško suočiti se s transformacijom čovjeka u zvijer i nastaviti dalje bez straha.
Moji prije trideset godina izginuli prijatelji zaustavljeni u mladosti stoje u mjestu, dok mi preostali polako, sve stariji putujemo u smrt polako, kao svijeće
Vani je rat. Tučemo se i trgamo zbog cjepiva, postojanja ili nepostojanja virusa, zbog maski, domoljublja, vremena, plaća, stranaka, ideologija, prava žena, prava na pobačaj, prava na prava, obaveza na obavezu, dužnosti i slobode, smišljamo nove razloge za rat na društvenim mrežama. I onda se čemerni pitamo čemu rat, otkuda rat. Kao da smo vansebni u vlastitim glavama.
A vani je rat. Drukčije vrste. Nekako podmukliji, proračunat. I tutnji Albinoni. Molski se rasteže Adagio u povorku tuge koja mi se u studenom uvijek vraća kao daleko odbačeni bumerang. I svake me godine udara sve jače, protivi se tvrdnji kako vrijeme liječi sve rane.
Moji prije trideset godina izginuli prijatelji zaustavljeni u mladosti stoje u mjestu, dok mi preostali polako, sve stariji putujemo u smrt polako, kao svijeće.
Moji prije trideset godina poginuli prijatelji danas su nekako stostruko nesretniji – mlade ih, zaustavljene u kretnji neki već trideset godina koriste kao monete za jamstva vlastitih, šupljih domoljublja.
Ničija nije gorjela do zore. To mi sad pada na pamet. Gotovo kao psovka. Zbog gnjeva u kojem neki tako postojano životare i drugima ga nameću kao jedini jezik tuge koja je zapravo nijema. Nijema kao i mrtvi kojima bukači u usta stavljaju bombastičnost poziva na osvete ili mržnje.
Mrtvi žele mir. Sebi i živima. Živima žele život. Dug i spokojan u radosti. Znaju da u našim sjećanjima svatko od njih ima ime.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle
- Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna
- U Ukrajini ginu ljudi, u Rusiji istina
- Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore
- Božić je, a sve više vojnika
