Mirjana/Mirjam Gross (1922.–2012.) bodrila je za vrijeme internacije u logoru Ravensbrück mamu da zajedno prežive strahote, što joj je i uspjelo, a za oca, koji je skončao u Buchenwaldu, čula je da “se nije imao snage boriti”.
Takvo psihološko stanje još bolje definira Erwin Miller: “ne mogu osuditi nijednog logoraša, ako nije imao dovoljno snage da se održi u tako teškim prilikama. Ali jedno je živa istina: trebalo je mnogo samoodricanja, trebalo se zadovoljiti i s onim minimalnim i nipošto ne misliti na ono što je bilo, nego samo na ono što je sada. Ne pamtim da sam ikad u tim danima pomišljao na neka specijalna jela, na toplu sobu i ugodan krevet. Moja je jedina briga bila: održati se tog dana na životu, da bih sutradan mogao nastaviti borbu za opstanak. Jeo sam koprive mada su mi usta žarila, nisam osjećao ni da me ruke peku, iako su bile izranjavljene i krvavih žuljeva. Nisam čeznuo za prošlim danima.”
Čedomil Huber odmah je po dolasku u Staru Gradišku imao priliku, kao i drugi novopridošli zatočenici, razgovarati sa zapovjednikom Gadžićem, koji je, kad je doznao da je Huber rođen u Bosanskoj Gradiški, uz vedar osmijeh, “da zvuči kao šala”, rekao – “Pa Ti si došao u rodno mjesto da ostaviš kosti.”
Đorđe Miliša analizira još preciznije – tvrdi da “su svi zatočenici, bez razlike, osam do najviše 15 dana po ulasku u logor izgubili pamćenje”, jer je “uslijed neprestane pogibelji, duša brigom za sadašnjost zaokupila sve snage čovjeka”
Huberu se šala “nije nimalo svidjela”, te je odlučio da baš ovdje ne ostavi kosti. “Ta odlučnost da ne nestanem u logoru bila je jedan od faktora koji mi je omogućio da izdržim do kraja”, zaključio je Huber. Egon Berger znao je da “biti apatičan je značilo brzo izgubiti život”, a Jakov Maestro je “vjerovao da će se spasiti”.
Maestrovi logorski supatnici to su znali “i često su mu dolazili da pričaju i da traže od mene snagu i utjehu. Zvali su me ‘jedinim optimistom’, a ja sam u to vjerovao i spasio sam se.”
Antun Barac, koji je bio dio “masonske” grupe, opisuje kako je “osjećaj klonulosti spopao nenadano Krešu (Baranovića – op. a.). Nije mu ni do čega. Ne mari za život”, ali su drugi članovi grupe “pohrlili do njega, da ga dozovu svijesti”. Govorili su mu – “‘Oni su nas poslali ovamo, da ovdje umremo. Prema tome je jasno, da nam je glavni zadatak – da ostanemo živi!’, tako ga bodrili i Krešo se izvukao.”
Kao odgovor na mučenja i ubijanja neki su logoraši, slično Barcu, pokušavali preživjeti povodeći se za maksimom – “Šuti, trpi i pamti.”
Erwin Miller pojašnjava svoju nevjerojatnu želju za životom: “Uvjeti u Jasenovcu nisu logorašu dopuštali da mnogo razmišlja. Situacije su se mijenjale iz časa u čas. Događalo se da bi netko, s kim si još jutros razgovarao, jednostavno nestao. Trebalo je imati mnogo volje i snage, pa da se ‘čovjek’ u logorašu održi i ne pretvori u preplašenu, bezosjećajnu životinju. Bilo je logoraša koji su do te mjere bili otvrdnuli da nisu više mogli pustiti suzu ni za sinom ili ocem, ni za bratom ili drugom! Svatko je u sebi čuvao svoju bol koju bi tek poslije mnogo vremena, ako bi uopće uspio preživjeti, izbacio iz sebe na neki svoj način. I sve se to skupljalo i nakupljalo u onom malom djeliću mozga koji je u tu svrhu i stvoren.”
No Milko Riffer objašnjava kako je “psihoza u logoru bila panična” (baš kako je to Leo Eitinger opisao!), jer se, “uslijed svakodnevnih masovnih ubojstava”, nitko nije ni znao, a ni mogao, suprotstaviti toj “elementarnoj sili”, odnosno smrti koja je tako direktno prijetila: “Sve smo mjerili logorskim metrom i zaboravili potpuno na hod materijalne kulture, koje smo se iz prošlosti samo mutno sjećali. Počeli smo da se niveliramo na niže, sve dublje i niže.”
Maestrovi logorski supatnici to su znali “i često su mu dolazili da pričaju i da traže od mene snagu i utjehu. Zvali su me ‘jedinim optimistom’, a ja sam u to vjerovao i spasio sam se”
Đorđe Miliša analizira još preciznije – tvrdi da “su svi zatočenici, bez razlike, osam do najviše 15 dana po ulasku u logor izgubili pamćenje”, jer je “uslijed neprestane pogibelji, duša brigom za sadašnjost zaokupila sve snage čovjeka”.
Objašnjava kako se “taj strah naučno zove ‘Haftpsihose’ ili psihoza utamničenja – tamnice”, pa onda navodi primjere – kako je netko zaboravio ženino ime, drugi adresu, treći nije znao “iz kojeg je mjesta”. Moguće je da se kod nekih logoraša nešto poput “Haftpsychose” uistinu i javljalo, ali Ilija Jakovljević, nasuprot tome, svjedoči o “kolektivnom ludilu za domom, za ženom i za djecom”.
Mnogi su od zatočenika i poludjeli u pučkom smislu riječi (dakle doživjeli “delirium tremens”), poput općinskog bilježnika Sime Arbutine, koji je “poludio gledajući pokolje”, pa su ga ustaše ubili 3. siječnja 1942.
Neke djevojčice koje su iz Međeđe dovedene u logor u Ušticu poludjele su “od užasa i straha” nakon što su ustaše s njima “spolno općili i noću i danju”.
(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof. Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).
(Nastavlja se).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
- Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
- Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
- Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
- Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
- Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (1)
- Gordan Jandroković nema što tražiti u Jasenovcu!
- Plenković ništa nije naučio od Adenauera i de Gaullea
- Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.