Mudonja moj

Teta Umija je živjela na vrhu našeg haustora u Lenjinovoj, u stančiću koji je bio poput ovećeg golubarnika, ali je imao najveću terasu u komšiluku s koje su se, za lijepoga vremena bez magle, mogli vidjeti i Osnovna škola ”Boriša Kovačević” i Park pionira ”Boško Buha”, gdje bi me djed znao povesti na igranje s drugom djecom.

Teta Umija je bila mršava i usukana kao fakir, a nama djeci iz haustora vazda je bazdjela na Drinu bez filtera, čiju je kutijicu – onu sa stiliziranim uzorkom bosanskog ćilima i ženom u nošnji koja širi opružene ruke – vazda nosala sa sobom gdjegod bi krenula u goste na kafu, baš kao da joj o toj kutiji ovisi cijeli život, što je donekle i bilo točno.

Kada bi teta Umija silazila dolje iz svoga golubarnika kod nas na kafu, ja bih kao i djed brže-bolje gledao kako šmugnuti napolje, ali ne iz istoga razloga.

Meni je, naime, smetalo to što je Umija žvalila i lizala djecu dok ih ljubi, napose nas muškiće, štipala nas za Mošu Pijade i pocikivala: ”Mudonja moj!”, a ja bih satima nakon toga bezuspješno pokušavao sa sebe skinuti smrad popušenog ili prožvakanog duvana, preklinjući babu da me poštedi tog lizanja i štipanja, i da me – idući put kad Umija bude silazila kod nas na kafu – makar na vrijeme upozori.

Djeda je, pak, najviše umarala Umijina pojava i teška priča (djed je do podne mrzio sve iz komšiluka, a od podne i samoga sebe), pa je uvijek govorio da on ne može sjediti u kući i divaniti s babama ako prethodno nije ispio makar pola svoje pljoske, pa je za njega bijeg od Umije imao prvenstveno ekonomski, a za mene higijenski razlog.

Nije me više cmakala ni lizala po licu, jer su u njoj sada živjeli nekakvi rakovi, ali me zbog toga dvostruko jače štipnula za Mošu Pijade – valjda zbog tih istih rakova, prislonivši na vrat i neki majušni plastični pištolj sa zvučnikom, iz kojega je otegnutim i baš nestvarnim robotskim zvukom bilo zapiskutalo: ”Muu-u-doo-o-nja moo-o-oj!”

Pa ipak, ako si ikako mogao zažmiriti na jedno oko i otrpjeti vlažni susret s tim jezikom od pepeljare i Umijinim od duhana požutjelim, štipavim prstima, ona je uvijek sa sobom donosila najbolje zvrkove pita, a za bajrame, božiće, svetke i petke, znala je primetnuti i pokoju hurmašicu, ružicu ili baklavu.

Njezine pite bile su za mene čak i veće iskušenje od slatkoga, jer moja baba Marija, pokoj joj duši, nikada nije naučila tako dobro razvijati pitu kao ”domaće” žene, među kojima je – makar je to meni tako izgledalo – Umijina bila i za pola koplja bolja od svih drugih, ali to babi nikada nisam imao srca ni hrabrosti reći. (Mariji sam govorio da mi je njezina pita najbolja i najukusnija, pa čak i onda kada bi je pola bilo i prepečeno i nejestivo od prejake vatre u šporetu.)

Kada bih zbog lošega vremena napolju ipak morao ostajati u kući, baba bi uz kafu znala poslužiti i svoj nadaleko poznati mramorni kolač, na kojem bi se uvijek našlo i par kapi soka od svježega limuna, pa makar u Sarajevu bila i najveća zima, sve sa snjegovima i ledom. Kako je baba dobavljala limun, to ni danas ne znam.

Znao sam tako promatrati Umiju dok je sjedila po turski na bijeloj štokrli u našoj kuhinji, a kada bi joj jednom taj položaj dosadio, ili kada bi joj se od sjedenja ukočila guzica, savijala bi noge u koljenima, privijajući i priljubljujući mršave batake svojih butina na prsa, izvirujući i škiljeći iza vlastitih koljena, dok bi se na njezinoj donjoj usnici – bez da ga imalo pridržava rukom! – u ritmu izgovorenih riječi klatio zapaljeni cigar dobro olizane Drine, a iz njezinih bi se usta i nozdrva, baš kao iz kakvog aktivnog vulkana, ćirine lokomotive ili aždaje (ili svega toga zajedno), neprestano dimilo, pušilo i kiptjelo.

Meni je Umija tako zgrčena i zadimljena na našoj štokrli izgledala beskrajno smiješno i blesavo, baš poput nekog zgrčenog i zadimljenog reptila, a govorila je toliko brzo i nerazgovjetno, pa nisam bio siguran da li je baba prekida i zapitkuje samo zbog brzine govora, ili zato što je Umija koristila toliko starih i nejasnih turskih riječi, baš kao da nam je na kafu sad iz Anadolije ušetala neka hamša ili sultanija, a ne Umija iz potkrovlja.

Deda ju je – više zbog sadržaja, a manje zbog stila govora – nazivao mahalušom, opajdarom i torokušom, jer je u naš stan uvijek donosila nove i najzanimljivije pikanterije iz komšiluka, o tome tko s kim i tko koga, a ja bih sjedio i kusao onaj babin kolač na drvenom sanduku za ćumur i drva, pogledajući kako mi Umija nakon svake rečenice namiguje svojim urokljivim okom, u kojemu bi se uvijek razabiralo da bi me bila najradije štipnula za Mošu Pijade, ali da sada, na moju radost i veselje, ima važnijega posla.

Čim bih pojeo svoj kolač do posljednje mrvice i iskapio sok od ružice, baba bi mi opalila klempu i poslala me trk u sobu, ”da ne slušam što odrasli pričaju”.

Par mjeseci pred ovaj rat, ne sjećam se ni ja točno kada je to bilo, teta Umija dugo nije silazila kod nas na kafu. Nije da mi je nedostajala, ali sam se bio uželio njezinih pita i babinih mramornih kolača s limunom, pa sam znatiželjno priupitao baku zašto nema Umije i zašto više ne silazi kod nas.

Baka mi je odgovorila da su je neki njezini odvezli na Koševo u bolnicu, da joj tamo izvade glasnice i grkljan, jer je pušila puno i pričala bezobrazne stvari.

Meni je, naime, smetalo to što je Umija žvalila i lizala djecu dok ih ljubi, napose nas muškiće, štipala nas za Mošu Pijade i pocikivala: ”Mudonja moj!”, a ja bih satima nakon toga bezuspješno pokušavao sa sebe skinuti smrad popušenog ili prožvakanog duvana, preklinjući babu da me poštedi tog lizanja i štipanja, i da me – idući put kad Umija bude silazila kod nas na kafu – makar na vrijeme upozori

Ja sam odmah znao da je u tome bila skrivena i neka pouka za mene, da pušenje i bezobrazluci ne mogu biti dobri za čovjeka, ali sjećam se da sam još upitao i to, kako se čovjeku mogu izvaditi i glasnice i grkljan, a da on ipak ostane živ, da jede i priča?

Kada je Umija opet, nakon duljega vremena, ipak sišla kod nas na kafu, nije imala kosu i bila je još za jednu mjeru tanja i mršavija, a na vratu joj se sjajilo probušeno metalno dugme, kroz koje se, kao kroz ključanicu kupatila, mogla nazrijeti vlažna unutrašnjost njezinog ždrijela.

Nije me više cmakala ni lizala po licu, jer su u njoj sada živjeli nekakvi rakovi, ali me zbog toga dvostruko jače štipnula za Mošu Pijade – valjda zbog tih istih rakova, prislonivši na vrat i neki majušni plastični pištolj sa zvučnikom, iz kojega je otegnutim i baš nestvarnim robotskim zvukom bilo zapiskutalo: ”Muu-u-doo-o-nja moo-o-oj!”.

Dok je Umija tako sjedila i kahvenisala s mojom babom, sveudilj čibučeći onu istu Drinu bez filtera, gusti joj je duhanski dim, osim na usta i nozdrve, sada sukljao i kroz tu malu rupicu na grkljanu.

Ali nije sve zlo u zlome. Naime, baba ju je zbog sporosti tog uređaja sada konačno mogla bolje razumjeti, a ja sam brže-bolje, ne mareći za pitu i kolače, sletio niz stepenice do Mirze s drugoga sprata, da mu kažem kako su tetu Umiju na Koševu oteli vanzemaljci, ugradili joj neke rakove i dali joj glas od artuditua, ali, eno, sada je kod nas u kući na kafi, da je dobro, i da je na sigurnom.

Razmišljao sam: jesu li je vanzemaljci ipak odlučili vratiti nama u Lenjinovu, jer je i njih lickala po licu, štipala ih za robotskog Mošu Pijade i prepričavala im bezobrazluke iz našeg komšiluka, ili im je samo – što je zvučalo najnormalnije i najlogičnije – ponestalo Drine bez filtera?

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Savezništvo teologa u papru
• Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
• Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
• Opet ćemo zajedno gledati sunce
• Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
• Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
• Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
• Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
• Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
• Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

» Svi tekstovi ovog autora