Živimo u vremenu kada su se velike priče, o povijesti, smislu, životu, pa i ona o Bogu, sve redom još dok su nastajale, smjesta bivale dekonstruirane, a ipak, grčevito se želimo držati o posljednje slamke njihovih krhotina. Štoviše, zabadamo te krhotine jedni drugima u leđa.
Pričamo priče o svojoj prošlosti i o budućnosti, o svojim gubicima i o pripadnostima kao da su to kakve matematičke veličine o kojima nam ovisi dah.
Pričamo priče o Bogu kao da bi On mogao stati u ma kakvu priču.
Pričamo i o kršćanskim vrijednostima odvajajući ih bičem moći od njihova življena sadržaja što ga ne može uhapsiti ni jedna priča.
Priče koje pričamo sami sebi ne bismo li se uspavali. Ne bismo li od njihova sadržaja stvorili svoje male identitete, štoviše udebljali ih sve do nacije pa se šepurili u njezinom debelom tijelu što ga može ispuhati i najmanji ubod stvarnoga života
I najbolje priče koje smo ispričali ili možemo ispričati, samo su priče. Priče koje pričamo sami sebi ne bismo li se uspavali. Ne bismo li od njihova sadržaja stvorili svoje male identitete, štoviše udebljali ih sve do nacije pa se šepurili u njezinom debelom tijelu što ga može ispuhati i najmanji ubod stvarnoga života.
Mnogi vjeruju u političke opcije, istinu o prošlosti, predodžbu o sebi, o Bogu da bi se osjećali sigurnima, da bi njihovi pojedinačni životi izgledali važnima. Njihovo vjerovanje se pretvara u grč kojim se drže za krhotine mozaika pohlepno posežući za svojim komadićem i negirajući tuđi.
Pojedine riječi vladaju našim mislima jer po sebi ne bi imale vrijednosno značenje. Tiraniziraju nas i uvjeravaju da bez njih ne bismo bili nitko i ništa. Mi to nismo i s njima i bez njih usred šarene palete svijeta. Beskorisno je živjeti za budućnost ako ne uživamo i borimo se za vlastiti dah dok ju čekamo.
Živimo u vremenu ”tiranije identiteta”, govorio je Predrag (Lucić). No, ta tiranija nije ništa drugo do naša interpretacija onoga što zovemo stvarnošću.
S onu stranu zrcala nema identiteta. Nema onoga što bi bilo istovjetno sebi. Naprosto zato što jer sve jest to Sebe unutar kojega se krećemo, mijenjamo, lovimo i gubimo te ponovno nalazimo obujmljeni životom. Kao u igri, što i jest život – ples ponad nesigurnosti. I u njoj.
Kako da ostanemo sigurni, usidreni u sebi, kada nam se sve ljulja pod nogama? Kada nas od toga ljuljana hvataju strahovi i vrtoglavice?
Čini nam se da puno znamo o povijesti, o svim onim krhotinama koje nastojimo slijepiti zajedno te napraviti sliku svijeta, no ona kao da nam sve brže izmiče. Iz mozaika što ga ne stižemo posložiti, u nas gleda naše zrcalo nemoći i neman naše potrebe za kontrolom.
Imamo osjećaj da živimo u najnesigurnije vrijeme povijesti: imamo sve manje uporišta za koje bismo se mogli uhvatiti i sve više ljudi koji vade stare šake iz ormara uvjeravajući druge kako će im one pomoći da hodaju.
Naše vrijeme nije bitno drukčije od prethodnih: i tada su harale nesigurnosti kakve kušamo i u naše dane: siromaštvo, bolest, promjena, nasilja, rat. No, tada Bog koji prijeteći pogledom sve vidi, još nije bio ”mrtav”.
Živimo u vremenu ”tiranije identiteta”, govorio je Predrag (Lucić). No, ta tiranija nije ništa drugo do naša interpretacija onoga što zovemo stvarnošću
Ili to još nismo znali.
Tada nam se činilo da nam naša uvjerenja daju odgovore na naše strahove. Bili smo još djeca kakva ne mogu živjeti bez priča.
Još uvijek nismo prestali biti takva djeca. Premda su sukobi i ratovi, siromaštvo i nasilja ostavili duboke bore na tijelu čovječanstva. Premda već dugo znamo da si moćnici prisvajaju pravo na pričanje priča.
No, te priče u naše dane mogu uspavati samo uspavane. I pritom ih još ugušiti jastukom kapitala.
Tražimo lijek u tabletama za spavanje: u razonodama koje zaglušuju naša osjetila uvjeravajući da se stare velike priče još vrte negdje u pozadini.
No, te su razonode nesigurne i kratkotrajne, a kroz njih neumitno probijaju frustracije što stvaraju kratere, vulkane i provalije u našim pričama, a zatrpavam ih novim o nadama u bolju budućnost za koje znamo unaprijed da su iluzorne.
Trajno življenje u vlastitim glavama oduzima nam nutarnji mir – jedino usidrenje kakvo možemo imati. Njega nam nitko i ništa ne može oduzeti. I ono je jedino moguće – u budnosti za sadašnji trenutak.
Za mnoge su ljude prošlost i budućnost stvarnije od onoga što žive trenutno.
No, prošlost je tek trag nečega što je prošlo, jednako kao što je budućnost trag nečega što može, ali i ne mora biti. Pravi uzrok naših frustracija, ukoliko smo iskreni, doista nisu događaji, nego naša interpretacija i ono što nam se čini da nama znače.
Život shvaćamo odveć ozbiljno. Naš razum bombardiran je i uvjerenima da je bilo kako mi vidimo da je bilo i pitanjem: Što bi bilo kad bi bilo? Sve dok nas takva uvjerenja i takva pitanja ne počnu mljeti brigama i strahovima
Život shvaćamo odveć ozbiljno. Naš razum bombardiran je i uvjerenima da je bilo kako mi vidimo da je bilo i pitanjem: Što bi bilo kad bi bilo? Sve dok nas takva uvjerenja i takva pitanja ne počnu mljeti brigama i strahovima.
Naš nam se život čini nesigurnim i nepouzdanim. I jest nesiguran. Naša je nesigurnost rezultat našega nastojanja da bude siguran, što život ne može biti jer inače ne bi bio živ.
A ponad oblaka naših misli univerzum koji se grohotom smije pa se trbuh svijeta trese poput uzbibane mješine. On zna da se ništa ne može nadzirati te da se stoga treba opustiti. I smijati. Smijati u igri i smiješiti kroz suze i kad boli.
Pustiti biti obujmljeni – i životom i smrću.
Pokušamo li se održati u brzim vodama te lamatati rukama i nogama, samo će nas njezini virovi brže povući u dubine. Ne postoji problem za koji nema rješenja, no postoje rješenja koja negiraju problem.
Život se ne može zgrabiti, nego samo davati. To znaju dobri ljudi. To osjećaju dragi ljudi. Ne možemo vodu ponijeti u njedrima. Da bi potekla, treba ju samo pustiti.
Mudrost nesigurnosti s onu je stranu zrcala.
Još tekstova ovog autora:
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
- Sretan rođendan, planete Zemljo!
- Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- Kako je Jean Vanier umro po drugi put
- Ljubljena Amazonija pape Franje
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.