Ivan Markešić
Ne bijaše to tako davno, 11. prosinca 2020., kada je predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, u intervjuu HRT-u, u svom uobičajeno robusnom i – kad je Bosna i Hercegovina u pitanju – u najmanju ruku omalovažavajućem stilu ustvrdio da je njoj i njezinim građanima – kad je o unutarnjem ustavnom uređenju riječ – potrebno ”prvo sapun, onda parfem”.
Što znači, državu je potrebno ponajprije uredno sapunom (možda i deterdžentom) oprati u vrućoj vodi (odnosno ošurgati), obući joj potom novo svečano (misno) ruho, počešljati je u novoj frizuri i tek potom dodati kakav lijep francuski parfem à la ”DKNY Golden Delicious Perfume” od milijun dolara (jer nije beg cicija).
A sve stoga da bi Bosna i Hercegovina mirisala kao i sve druge zemlje Europske unije kamo se već zaputila.
Međutim, u tome je, prema mišljenju mnogih, sprečava zasigurno njezina politička, ali i neka druga, ponajprije višenacionalna i višereligijska prljavština.
Zbog toga je, po mišljenju Milanovića, Dayton ”takav kakav je” i njega se ne može promijeniti bez nasilja i ”bez volje konstitutivnih naroda” svejedno što taj sustav – a to je Milanović morao znati – nije ni uspostavljen voljom konstitutivnih naroda, nego izvanjskim političkim i vojnim pritiscima koje je 21. studenoga 1995. u Daytonu uime hrvatskoga naroda u BiH prihvatio ondašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uime srpskoga naroda u BiH predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, a uime bošnjačkog naroda Alija Izetbegović.
”Neka se ne zanose (ne zna se na koga je mislio, vjerojatno na bošnjačke političare i one koji govore o građanskoj Bosni i Hercegovini) da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”
No predsjednik Milanović neće tu stati nego će reći i sljedeće:
”Tu su Srbi, koji imaju Republiku Srpsku koja je donesena, to ne možete poništiti. Mogu ja o tome misliti što god hoću, prošlo je 25 godina. Imate Srbe, čiji predstavnici govore svašta, ali imaju nekakva prava. Imate Hrvate – da, Hrvati postoje, kao i Bošnjaci, postoje, ne možemo se praviti da ne postoje – koji su nezadovoljni u toj državi. Je li to neka tajna? Jesam li ja nacionalist ili šovinist ako to kažem?”
Da bi na kraju poentirao:
”Neka se ne zanose (ne zna se na koga je mislio, vjerojatno na bošnjačke političare i one koji govore o građanskoj Bosni i Hercegovini) da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”.
Međutim, nije trebalo dugo čekati na žestoke, ponekad i neprimjerene reakcije nositelja vlasti na svim razinama u Bosni i Hercegovini kao i na reakcije onih kojima je stalo do države Bosne i Hercegovine bez entiteta, pa zvali se ti entiteti ”neponištiva” Republika Srpska ili, pak, nedosanjani daleki san u vidu Trećeg entiteta.
Bučale su reakcije nekoliko dana. I onda je, uobičajeno, došlo zatišje koje je trajalo sve do kraja prosinca 2020., kada se situacija, barem se tako nadam, u odnosima političkih elita u Sarajevu i Zagrebu stubokom mijenja.
Do ”promjene” dolazi iznenada, u utorak, 29. prosinca 2020., u 12:19 sati, velikom i nenadanom nesrećom, snažnim i pogubnim potresom s ljudskim žrtvama i velikom materijalnom štetom, ponajviše na područjima Sisačko-moslavačke županije, gradova Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja.
Taj snažni i razorni potres jačine 6,2 po Richteru osjetili su također ne samo stanovnici obližnjih gradova Velike Gorice, Zaprešića i Zagreba nego i stanovnici drugih hrvatskih gradova i naselja – neki s manjim neki s većim materijalnim štetama – kao i stanovnici susjednih država.
Osim ljudskih žrtava, panike nastradalog stanovništva te razaranja materijalnih dobara ovaj potres na površinu odjednom izbaci i sav talog hrvatske poslijeratne politike vođene na područjima koja su u ratu najviše stradala i u kojima se obavljala šlampava obnova porušenih obiteljskih kuća.
Na vidjelo je izišla sva bijeda te politike iskazana u nebrizi za ta područja, u njihovoj zapuštenosti i ostavljanju na milost i nemilost raznoraznim mešetarima, o čemu svjedoče žitelji nastradalih područja, posebno žitelji nehrvatske nacionalnosti u – po Banovini razbacanim – selima i zaseocima koji još uvijek nemaju ni struju ni cestu ni javni prijevoz.
Upravo zbog toga bi toj politici – koja se nažalost i danas provodi – trebao nešto jači sapun i nešto vrelija voda da se opere (ošurga). O parfemu za tu politiku još uvijek nije vrijeme govoriti. Prvo sapun!
Do ”promjene” dolazi iznenada, u utorak, 29. prosinca 2020., u 12:19 sati, velikom i nenadanom nesrećom, snažnim i pogubnim potresom s ljudskim žrtvama i velikom materijalnom štetom, ponajviše na područjima Sisačko-moslavačke županije, gradova Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja
Međutim, veoma često nesreće, posebno one teže, izazivaju rušenje ranije mržnjom, ratovima i zavišću uspostavljenih barijera među ljudima i državama i neočekivanu, spontanu ljudsku (a time i religijsku) erupciju ljudske solidarnosti.
Spomenuti petrinjsko-sisačko-glinski potres osim nesreće donese, međutim, i miomirise parfema solidarnosti, dobrote, suosjećanja i izravne i nesebične pomoći bosanskohercegovačke sirotinje.
Donese spomenuti potres sve ono suprotno ružnim i hrvatskome predsjedniku neprimjerenim strelicama koje opetovano upućuje Bosni i Hercegovini i ljudima u njoj.
Jer Bosna i Hercegovina nije samo bošnjačka, nije ni samo srpska pa čak ni u onome dijelu koji oni svojataju. Ona je i hrvatska u svakome njezinom dijelu, a ne samo uzduž i poprijeko hercegovačkoga krša.
Naime, neposredno nakon vijesti o potresu u Petrinji, Sisku i Glini, trojica članova Predsjedništva BiH pokazaše javno koliko je snažan i opojan taj bosanskohercegovački parfem suosjećajnosti iskazujući istodobno hrvatskim vlastima, ponajprije predsjedniku Milanoviću, svoju podršku, ali i sućut zbog potresom prouzročenih nesreća i ljudskih žrtava, počevši od Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH do dvojice drugih članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Šefika Džaferovića.
O količini ljudskosti u solidarnosti bosanskohercegovačke nacionalno, religijski i politički raznolike sirotinje govori i iskaz ravnatelja Opće bolnice (bivše Vojne bolnice) u Sarajevu, dr. Ismeta Gavrankapetanovića upućen Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sarajevu, kao i kolegama na Rebru i u Dubravi: ”Bilo što da možemo pomoći, odmah ćemo doći sa spremnim ekipama. Za svaki oblik pomoći mi smo tu”.
Kako su u potresu oštećeni ne samo katolički sakralni objekti nego i islamski i pravoslavni, spremnost da budu solidarni s hrvatskim građanima pogođenih područja pomoć u svojim mogućnostima ponudiše i Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u BiH. Ovdje ću izdvojiti samo neke.
Kao prvo, Rijaset Islamske zajednice u BiH donio je odluku o izdvajanju prvih interventnih novčanih sredstava u iznosu od 100.000 KM (oko 400.000 kuna) za ”pomoć pogođenim i stradalim u zemljotresu koji je zadesio dijelove susjedne i prijateljske Hrvatske” kao i odluku o prikupljanju na džuma-namazima značajnijih sredstva ”za pomoć našim komšijama”.
Također, i siromašno Hrvatsko kulturno društvo ”Napredak” u Sarajevu (koje svake godine očekuje pomoć od Republike Hrvatske za svoje projekte očuvanja hrvatske baštine u BiH) izdvojilo je 20.000 KM (oko 80.000 kuna) Petrinji, Sisku i Glini uz napomenu njegova predsjednika gosp. Nikole Čiče:
”Suosjećamo s Petrinjom i svim ljudima tamo. Nama je izuzetno žao zbog ovoga što se dogodilo i zato želimo pomoći. Moramo i želimo biti solidarni i dati sve od sebe da pomognemo drugim ljudima kojima je pomoć sada neophodna”.
I ne na kraju, vrijedno je spomenuti još jednu donaciju koja će stići iz jedne od najnerazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini, iz općine Prozor-Rama.
Odlukom načelnika dr. Joze Ivančevića – čovjeka protiv kojeg je Plenkovićev HDZ na prošlogodišnjim lokalnim izborima uzalud angažirao sve svoje snage (od zamjenika direktora Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Ive Bulaje, glavnoga tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića, državnoga tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i člana Predsjedništva HDZ-a Zvonka Milasa do potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda) da ne pobijedi u utrci za načelnika Općine – iz sredstava proračunske pričuve bit će uplaćeno na račun Crvenoga križa Sisačko-moslavačke županije iznos od 25.000 KM (oko 100.000 kuna) ”kao pomoć potresom pogođenim naseljima u Republici Hrvatskoj”.
Spomenuti petrinjsko-sisačko-glinski potres osim nesreće donese, međutim, i miomirise parfema solidarnosti, dobrote, suosjećanja i izravne i nesebične pomoći bosanskohercegovačke sirotinje
Zaboravljajući što su već spomenuti HDZ-ovi političari činili ne samo njemu, a time i žiteljima te općine – on u svome iskazu napomenu da ljudska tragedija u Glini i Petrinji, vjerojatno i u drugim mjestima Sisačko-moslavačke županije ”traže naš ljudski odgovor” i da se trebamo ”prisjetiti da i Hrvatska pomaže narodu u Bosni i Hercegovini, pomagala je i neke projekte u Općini Prozor-Rama, tako da je sad vrijeme uzvratiti pomoć”.
Zašto sve ovo navodim!?
Mnogo je razloga za to. Ali jedan je najvažniji: unatoč podrugljivom, ponižavajućem odnosu mnogih hrvatskih političkih, ali kulturnih, književnih i crkvenih elita prema Bosni i Hercegovini, prema domovini gotovo dvije trećine trenutno živućih građana Republike Hrvatske, ti ljudi u Bosni i Hercegovini, svejedno kojega vjerozakona oni bili, u ovakvim prilikama zaboraviše već spomenute uvrede i ponižavanja, zaboraviše kao da se nikada nisu ni dogodile, i odlučiše ponuditi svoju pomoć, svjesni da je za slobodu Republike Hrvatske žrtvovano mnogo toga hrvatskog u Bosni i Hercegovini, ne samo zemlje, nego i ljudskih života i ljudskih sudbina.
I da je za slobodu Hrvatske žrtvovano preko 1.100 života hrvatskih muslimana, najvećim dijelom Bošnjaka, o čemu je govorio predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković na svečanom prijemu u povodu Ramazanskoga bajrama 2018. godine u Islamskom centru u Zagrebu.
Nadam se da će mnogi u Hrvatskoj, posebno političari, smoći snage i u daru materijalno siromašnih, ali duhovno bogatih i plemenitih ljudi u Bosni i Hercegovini prepoznati njihovu veličinu, njihovu ljudskost, njihov ponos, a ne odnositi se prema njima i njihovoj zemlji bahato, neprimjereno i s ponižavanjem, s osjećajem više i nedostižne vrijednosti, s uvjerenjem da im trebaju neprestano docirati kako se u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini treba živjeti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacionalni stožer katoličke zaštite i prebrojavanja
- Vlado Gotovac, laička Bosna i franjevci u njoj
- O Daytonskome sporazumu očima biskupa iz BiH
- Dirnut ću tabu temu: treba legalizirati prostituciju
- Umiranje, smrt i pogreb trebaju biti dostojni ljudskog bića
- Enciklika Fratelli tutti za društvo socijalne pravde i mira
- Potpuni krah hrvatskog školskog vjeronauka
- Povratak u život nekadašnjeg teokratskog Osmanskog Carstva
- Važni ispiti koji u Hercegovini čekaju novog biskupa Palića
- Može li bez Bošnjaka biti mira na Balkanu?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.