Ante Žderić
Posljednja tri desetljeća u hrvatskom je društvenom prostoru mjesec studeni obilježen sjećanjem na žrtve Domovinskog rata, s posebnim naglaskom na Vukovar i Škabrnju.
Svijeće u prozorima i duž ulica u selima i gradovima s imenom Grada Heroja, mimohodi i kolone sjećanja, cvijeće, zastave, trube i govori.
Sve je to postalo dio identiteta ovog pomalo sumornog jesenskog mjeseca i posve potisnulo kulturu sjećanja na druge važne povijesne događaje iz bliže i starije prošlosti, kao što je kraj Prvog svjetskog rata (11. studenog). Ili na događanja suvremenog vremena.
Vukovar i Škabrnja (p)ostali su sinonimi ratnog stradanja i podmukle agresije koja se te vlažne jeseni 1991. godine okomila na hrvatske građane, njihove živote, zdravlje, sreću i budućnost. Teško je pojmove poput Vukovara i Škabrnje ne povezivati s ratom, ubijanjem, zločinima, razaranjem i uništavanjem, što je razumljivo. No tu ne bismo trebali stati.
Njegovati kulturu sjećanja dio je uljudbe koja čini važan dio našeg identiteta te pedagoškog nastojanja da se iskaže počast palima i uči mlađe generacije o ratu i žrtvama koje su u njemu pale, ne radi osvete i vječnog prozivanja krivaca, već radi odgoja za mir i pravdu.
Čim prođe obljetnica, oni se vrate svojem svakodnevlju u kojemu moraju živjeti s traumom koju su preživjeli. Oni koji su bili sretni pa su preživjeli. Kalvarija ovog grada živi u njima i oni s njom
Nerijetko su vukovarske komemoracije služile i za političke obračune maskirane u zaprečavanje prolaska do groblja političkim neistomišljenicima. To je bacilo sjenu na pijetet prema vukovarskim žrtvama, što je nedopustivo i krajnje ponižavajuće i za mrtve i za žive Vukovarce. I za svakog čovjeka koji drži do svog ljudskog dostojanstva.
U tom kontekstu pitanje Vukovara nakon sredine studenog kao da padne u neki drugi plan. Nakon što svijeće dogore, cvijeće uvene, a svjetla se ugase, stanovnici ovoga grada i kraja vraćaju se svakodnevnici, koja nije ni malo optimistična.
Nekako, čini se da svake godine nakon 18. studenog i Vukovar potone u zaborav. U neki kolektivni san. Ostane budan samo u srcima i mislima onih koji u njemu žive, posebno onih koji su u ratu izgubili svoje najmilije.
Čim prođe obljetnica, oni se vrate svojem svakodnevlju u kojemu moraju živjeti s traumom koju su preživjeli. Oni koji su bili sretni pa su preživjeli. Kalvarija ovog grada živi u njima i oni s njom.
Kad padne mrak 18. studenog, ostanu svjetla lampiona. Nad Vukovarom ostane mrak. Do neke sljedeće obljetnice ugase se svjetla. Ostane tragedija grada kao potencijalni plijen političkih grabežljivaca, za kojim je tako lako posegnuti jer su rane još svježe i bole.
Ratna razaranja, poslijeratna kriza, društvena nepravda, tržišne promjene, netransparentna privatizacija i, uopće, izostanak bilo kakve ozbiljne brige za ovaj grad i njegove ljude, doveli su do egzodusa stanovništva.
Vukovarsko-srijemska županija prednjači po depopulaciji, gubitku stanovništva. Kao i čitava istočna Slavonija. Razoreni Vukovar obnovljen je nakon rata. Ali, (p)ostao je ušminkana fasada polupraznog životnog prostora.
Ne želim misliti Vukovar samo i isključivo u kontekstu Domovinskog rata i žrtve koju je ovaj grad podnio. Vukovar ne smije svoj identitet graditi samo i isključivo na slici iz 1991., na komemoracijama na gradskom groblju, Ovčari, Veleprometu i bolnici. To jest u središtu identiteta ovog grada, ali Vukovar želim misliti i po njegovim živim stanovnicima, djeci, mladima, umjetnicima, sportašima, društvenim djelatnicima i sl.
Ovaj grad ne smije postati samo velika memorija tužnog i ponosnog sjećanja na krvavu prošlost. On se mora preobraziti u grad perspektive i budućnosti. U grad života i suživota, gospodarskog rasta i izgradnje, u regionalno urbano središte koje uspješno usklađuje svoju prošlost i budućnost. Usuđujem se misliti i moliti za takav Vukovar.
Misli mi u studenom posebno lete Vukovaru. Život je takav da te tijekom godine kojekuda odvuče i vrijeme učini svoje. Valjda tako treba biti.
Svake godine dođe i taj Dan sjećanja, u kojemu ovaj grad i njegova tragična prošlost iz Domovinskog rata na neko vrijeme isplivaju iz zaborava.
Ne trebam ni spominjati one koji još uvijek tragaju za istinom o sudbini svojih bližnjih koji su nestali u ratnom vihoru. Tragaju za istinom i njihovim kostima, kako bi se i oni imali gdje isplakati, barem na današnji dan i o svetkovini Svih svetih. Kad se nakazno zlo nacionalizma sručilo na jedan grad, tuđu je djecu poslalo u smrt.
Misli mi lete Vukovaru. I to živima. To je moj narod. To su moji ljudi. Mrtvima je tamo lakše nego njima. Mrtvi su iznijeli svoj križ do vrha Kalvarije, zvao se on Ovčara, Velepromet, bolnica ili nekako drugačije.
Kad padne mrak 18. studenog, ostanu svjetla lampiona. Nad Vukovarom ostane mrak. Do neke sljedeće obljetnice ugase se svjetla. Ostane tragedija grada kao potencijalni plijen političkih grabežljivaca, za kojim je tako lako posegnuti jer su rane još svježe i bole
S pijetetom spominjem mrtve, ali – kao čovjeku su mi važniji – živi. Vukovar, kao i svaki drugi grad i mjesto, nisu samo zgrade i mrtve kosti, to su – u prvom redu – živi ljudi. Meni je dobro živih važnije od lijepo okićenih grobova mrtvih, iako ni to nije nevažno.
Mrtvima ne treba ni jelo ni stan ni plaća. Oni ne trebaju školovati djecu i uputiti ih u život, dati im kruh ili platiti režije. Mrtvi nisu kao umirovljenici, koji trebaju primanja koja su zaradili za vrijeme svog radnog vijeka i koja će im osigurati dostojanstvenu starost. Sve to živima treba. I još puno toga.
Misli mi lete Vukovaru. Htio bih tamo vidjeti obične ljude. I političare, izmiješane s narodom, ne u prvom ešalonu na misi i u Koloni sjećanja. Ljude iz naroda i za narod. Za sve građane.
Društvo koje živi u prošlosti i od prošlosti – nema budućnost. Ono se vrti u začaranom krugu sjećanja koje iscrpljuje. Pijetet ne smije biti trijumfalizam zbog konačne pobjede u ratu, koji je poodavno završio. On mora biti odraz naše ljudskosti, izdizanja iznad logike mržnje i osvete te znak naše usmjerenosti prema budućnosti. Isto tako, to smo više ljudi što više priznajemo žrtve druge strane u ratu.
Razoreni grad i rijeke krvi i suza vječna su opomena da se nikakve velike ideološke tvorevine ne mogu graditi na tuđoj nesreći. Prezirem svaku ideju nekih velikih Srbija, velikih Hrvatskih ili bilo kojih trećih zemalja.
Svaka je ideologija zlo maskirano u neko veliko dobro, zlo koje u ponor na kraju uvijek odvede vlastiti narod. To nas je naučila povijest.
Ne priznajem države ni organizacije koje pate za tim da budu ”velike”. Veličina zemlje i naroda nije u veličini teritorija koji obuhvaća. Priznajem samo čovjeka kad je velik po svojim djelima ispunjenima dobrotom, na dobro svih ljudi.
Misli mi lete Vukovaru. To je moj narod. To su moji ljudi. I mrtvi i živi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Naš milosrdni Otac nije nacionalni ili teritorijalni bog
- U kockanju s politikama, Crkva je, dugoročno, uvijek gubila
- Evanđelje je dijametralno suprotan ideologiji Jasenovca
- Zlo kao metafizička i povijesna stvarnost
- Rat i nasilje fetiš su mitomanski nastrojene ideologije
- Prošlo je vrijeme kada je Crkva mislila namjesto čovjeka
- Zlo majora Tepića se ne da maskirati
- Nikakva agresija ne može opravdati ”naš zločin”
- Epidemiolozi i virolozi ipak znaju više od onih koji surfaju
- Ne lažite sebe da ste vjernik jer Boga ne zanima statistika
