Josip Ćapin
Samo tri dana boravka u prekrasnom Mostaru napuni tijelo i duh. Za povoljne iznose novca tijelo se može napuniti krasnim gastronomskim delicijama, može se odmoriti u povoljnom smještaju i pješice doći gotovo do svih znamenitijih lokacija u gradu.
Duh se može napuniti u meditativnom okruženju šadrvana, parkovima, knjižarama ili krasnim lokacijama uz rijeku Neretvu. Naravno, ne smiju se zaboraviti ni muzeji.
Iako se Muzej Hercegovine trenutno renovira, krasni gospodin Edin Mulović, kustos arheološkog dijela muzeja, nas je proveo kroz jedan mali dio ”svoje” sekcije.
Najprije je mislio da smo volonteri koji su trebali pomoći u renovaciji, ali kada je saznao da smo gosti, širokogrudno nas je obogatio onim čega ima napretek – svojim znanjem i istinskom uljudnošću. U preko sat vremena krasnog dijaloga prešli smo zanimljivu povijest Hercegovine, Hrvatske, Ilire, Gote, Osmansko Carstvo, Austrougarsku Monarhiju do današnjih dana.
Osim Muzeja Hercegovine, u predvečernjim lutanjima hladnim i vjetrovitim mostarskim ulicama, naletjeli smo i na Muzej žrtava rata i genocida. Naravno, odlučili smo ući. O muzeju ovdje neću puno pisati, lako je pronaći podatke i slike što se tamo nalazi, a i samo ime muzeja dovoljno govori. Spomenut ću samo neke detalje.
U jednom dijelu muzeja postoji prostorija gdje posjetitelji mogu ostaviti poruku ili crtež. Poruke su na raznim jezicima, od arapskog, kineskog, pa do onih koje ne mogu ni odgonetnuti.
U oko mi je upao i papirić na ruskom. Iako nisam ekspert za ruski, a na mom čitanju azbuke treba još dobrano poraditi, uspio sam odgonetnuti smisao poruke: ruski autor ili autorica poruke želi prestanak rata u Ukrajini. Pretpostavljam da su i sve ostale poruke pacifističkog karaktera. One koje sam uspio razumjeti su bile.
Na samom početku muzeja nalaze se makete srpskih i hrvatskih logora u kojima su završavali Bošnjaci. Opisani su i uvjeti u kojima su logoraši tamo boravili i fizičko i psihičko nasilje kojemu su bili podvrgavani.
Sada se opravdano zapitati zašto sve ovo pišem i zašto vi sve ovo čitate. Pa evo odgovora: zato što sam upravo tada, u takvom ambijentu i dok sam gledao te makete zapravo gledao u lice najživljeg i potpuno realiziranog nacionalizma sa svim njegovim ”uspjesima”.
Iz tih maketa isijava njegov zasigurno najveći ”uspjeh”, a taj ”uspjeh” je potpuno poništavanje drugoga, njegova kompletna dehumanizacija. To je napravljeno s takvom učinkovitošću da se doista možemo zapitati što bi bilo da se tolika energija uložila u, recimo, stvaranje države slobode i prava.
Ubijanje drugoga je doseglo preciznost i mehanizam industrijske proizvodnje. Nije se ubijalo zato što je taj drugi netko tko je napravio nekakvo kazneno djelo. Ubijanje nije shvaćeno kao kazna ili samoobrana. Ono je rađeno zato što drugi nije pripadnik naroda, religije ili društvene klase onoga koji ubija.
Smrt je samo instrument, oduzeta joj je i intimnost. Ona čak nije ni oduzimanje života neprijatelju, nije ni osvetnička. U logorima, tvornicama smrti, oduzimali su se i životi žena, starijih osoba, čak i djece, po istom nacionalističkom ključu. Oni nisu mi. Oni su drugi. Njome je oduzimanje čovjeku njegovog čovještva potpuno uspješno provedeno.
Čovjek je tako postao ništa više od nakupine stanica koja je tu da se netko može iživljavati sve novijim i kreativnijim metodama i načinima. Kada se i ako se nacionalizam konačno obračuna s tim drugim, stvara se novi drugi s kojim se isto treba obračunati. Nacionalizam je politika krajnosti koja se hrani smrću drugoga, bez drugoga on ne bi imao smisla.
Nacija je tako postala božanstvo kojim se služi na način da se uklone svi oni koji nisu mi i sve se stavlja u službu tog cilja, čak i oni koji su pristali na služenje drugom bogu, bogu koji je predmet vjere.
Služenje svećenika ili bilo kojih drugih religijskih osoba bogu koji se zove Nacija je vjerojatno najgroteskniji nacionalistički igrokaz. Nešto svemoguće, beskonačno dobro u svim svojim atributima, kao što je Bog u kojeg bi ti svećenici trebali vjerovati i u skladu s tim djelovati, se ponižava i postavlja kao sredstvo nečega dehumanizirajućeg kao što je nacionalizam.
Vidimo tako kako svećenici ili drugi religijski autoriteti blagoslivljaju tenkove i oružje, kako potiču na ubijanje, a čak i nude direktnu kartu za raj onima koji izgube živote tijekom tog procesa.
Ono što se događalo na našim prostorima se sada, tridesetak godina nakon, događa u Ukrajini. Ruski patrijarh Kiril I., najbolji je primjer. On je preuzeo nacionalističku ideologiju ruskih političara i svoju dužnost patrijarha potpuno je podredio nacionalističkoj politici smrti.
Tako je objašnjavao i pravdao razloge zašto Rusija mora napasti Ukrajinu, da se NATO ne bi smio približavati Rusiji, kako su Ukrajinci odmetnuti Rusi koje je Zapad indoktrinirao svojim sotonskim ideologijama, kako Ukrajina ne bi trebala ni postojati, kako se Rusija treba širiti, kako ruski vojnici ginu za ”prijatelje” Ukrajince da ih obrane od zla i vrate na pravi put.
Vidimo i njegove podređene kako u pancirkama i kacigama, s puškama u rukama ”rade” na duhovnosti svojih vojnika.
Takva ideologija postaje sve jača i jača kako rat dalje odmiče, a agresivno ju širi ruska propagandna mašinerija. Uz narativ pretvaranja Ukrajinaca u naciste i odmetnike koje treba istrijebiti, postepeno se ubacuje i narativ o ratu protiv Zapada kojeg treba uništiti svim mogućim sredstvima.
U kreiranju tog narativa prednjače Putin i Medvedev, a propagandisti kasnije zaoštravaju retoriku. To je potrebno kako bi se, s jedne strane, opravdale smrti vlastitih vojnika, koji podnose veliku žrtvu za domovinu, a s druge strane kako bi se opravdali neuspjesi koje Rusija ima na političkom, ekonomskom i vojnom planu.
Također, takva politika kupuje socijalni mir i olakšava nove mobilizacije, ako se političko vodstvo Rusije odluči na takav potez.
Ubijanje drugoga u Ukrajini ulazi u svoju drugu godinu i za sada nema naznaka da se namjerava stati s time. Nacionalističke politike sve više i više šire svoju opojnu dehumanizirajuću moć, a blagoslov božjih sluga koji su zamijenili naciju za boga u kojeg vjeruju se intenzivira i uz njihov blagoslov nove kolone tenkova i naoružanih ljudi nastavljaju svoj ubilački pohod.
Europsko tlo, 21. stoljeće, buđenje najgorih oblika starih bolesti za koje smo svi mislili da smo ih jednom zauvijek pobijedili.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
- Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
- Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
- Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
- Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
- Premijerova ”crvena haringa”
- Dvorske lude danas imaju znanje i mogućnost prevrnuti brvno
- Nacizam je ideologija intelektualnih podljudi
- Reprezentacija vlade igra loše, potrebna je smjena izbornika
- Nuklearno oružje je sredstvo u rukama politike moći