Nacionalizam ne smije nikada više biti naš put

U subotu 30. svibnja, vozio sam se od Svetog Duha, preko centra Zagreba, Maksimira i Dubrave sve do Čučerja. Malo je tu zastava bilo. Jedva!

Kao da ljudi nisu čuli za božanske riječi Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića: ”Ima, braćo i sestre Hrvati, da slavite Dan državnosti onda kada je naš blagopokojni otac domovine klizio Tkalčićevom ulicom prema Jelačićevu trgu, prema našem svetom narodu, a ispred njega je trčkarao Drago Pilsel svojim fotoaparatom… Onda kada su dva naša Franja blagoslovila prazan kinderbet… Onda kada smo satrali Račana i komunjare… Onda kada…”.

Očito naši ljudi nisu pogledali ni videoporuku hrvatske veleposlanice u Argentini, Duške Paravić, koja reče da je 30. svibnja 1990. ”stvorena hrvatska država”. Eh, da, i da je prije toga bio referendum o neovisnosti!

Ne, uopće se ne šalim, ovo nije fejk njuz. Tako reče žena. A vi ćete dometnuti: kakva nam je diplomacija, takva nam je i država. I bit ćete potpuno u pravu.

Hajmo, dakle, malo o našoj slavnoj prošlosti. Podsjetimo se:

Ajoj, skoro zaboravih: subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve ”u borbi za slobodu i nezavisnost”, i to se slavi, jer ne treba zaboraviti požrtvovne ustaške junake Vjekoslava Maksa Luburića (premda je kidnuo) i Antu Pavelića (on je tek kidnuo!)

30.svibnja 1990. – Konstituiran je prvi višestranački Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u novijoj hrvatskoj povijesti. Do 2002. slavio se kao Dan državnosti, od te se godine slavio kao Dan Hrvatskog sabora. Od ove godine, kako je kazala proročica Kolinda, slavi se (ja ne priznajem prorokovanja osim ona u Svetom pismu) opet kao Dan državnosti.

30.lipnja 1991. – Sabor je izglasao Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, kojom se utvrđuje pokretanje postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, a sukladno rezultatima referenduma od 19. svibnja, kada je više od 94 posto građana glasalo za hrvatsku samostalnost.

Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom od 7. srpnja utvrđen tromjesečni moratorij na primjenu Ustavne odluke. Od 2002., 25. lipnja slavio se kao Dan državnosti (i opet ćemo!).

Predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan je tog 25. lipnja 1991., nakon izglasavanja državne nezavisnosti rekao: ”Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život.”

Ergo, mali zajeb, jer očito se HDZ-ovci nikako ne mogu dogovoriti kada je stvorena hrvatska država. Ostao je kao Dan neovisnosti.

8.listopada 1991. – Nakon isteka tromjesečnog moratorija, Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze s ostalim republikama SFRJ i tako postaje samostalna i neovisna država. Odluka je donesena na sjednici u Ininoj zgradi u zagrebačkoj Šubićevoj ulici, gdje su zastupnici zasjedali iz ”sigurnosnih razloga”.

Od 2002. godine slavi se kao Dan neovisnosti, prije te godine nije bio na popisu blagdana. Plenki i Njonjo su rekli da je to sada Dan Hrvatskog sabora.

Nemojte me pitati zašto. Pojma nemam!

Ajoj, skoro zaboravih: subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve ”u borbi za slobodu i nezavisnost”, i to se slavi, jer ne treba zaboraviti požrtvovne ustaške junake Vjekoslava Maksa Luburića (premda je kidnuo) i Antu Pavelića (on je tek kidnuo!).

Primjećujem u uređivačkoj politici oko teme ”blagdani i spomendani”, od Zagreba do Buenos Airesa – nacionalizam. HDZ-ovci i nedorasli diplomati bezobzirno žele zagospodariti drugim nacijama (Hrvatska i Hrvati iznad svega, govore). Ispada kako smatraju nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije.

Nacionalizam je, podsjetit ću, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi.

Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, a osobito nakon sarajevske ”Bleiburške mise”. Mnogi naši čitatelji žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala na isti način.

Prihvatiti treba istinu koju HDZ-ovci (a kamoli ekipica oko Škore) te članovi HBK i BK BiH ne uspijevaju reći.

Ne uspijeva kazati se ni ono osnovno o Crkvi za doba ustaške vladavine, ni o gospodinu Stepincu kao suputniku te strahovlade, takvu istinu koja bi zadovoljila ne samo pravoslavne Srbe ili Papu već u prvome redu Hrvate koje je savjest natjerala da kažu ono za što Stepinac i Plenković i drugovi nisu imali/nemaju hrabrosti ni pameti: ”Hrvatska da, ali ne ovakva!”

Teološko mjesto nije domovina.

A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku” (Molitva i govor u logoru Auschwitz-Birkenau, nedjelja 28. svibnja 2006.).

Nacionalizam je, podsjetit ću, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi

Nacionalizam je bogohulan utoliko što izdiže naciju na onaj pijedestal koji bi, po Prvoj zapovijedi, smio pripadati samo Bogu (Inoslav Bešker, za Euractiv, je izvijestio o skupu gdje se govorilo o nacionalizmu na globalnoj razini, a održan je na Papinskoj akademiji društvenih znanosti tri prva svibanjska dana 2019. na plenarnom zasjedanju o temi ”Nacija, država; nacionalna država”).

Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu. Mora se moći kazati istina o nama.

Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati evanđelje na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta važnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene?

Ne, nit’ smije, nit’ može.

Ta ”bleiburška” i inače nacionalistička histerija kojoj su HDZ-ovci tako skloni, a koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom, u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a i obaju episkopata (uz neke časne iznimke) naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam.

Oprez! Ja ništa ne govorim protiv potrebe da se moli za žrtve rata i poraća, samo upozoravam na nekritičko govorenje na tim skupovima, na zaboravljanje na žrtve ustaškog terora kada se, nažalost, dobiva dojam da su Crkvi ustaše bliži od partizana i da su oni stradali u Teznom, recimo, važniji od onih palih na Sutjesci.

Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uvjetima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…

Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Mi, ovdje na Autografu, recimo.

A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali. To su ljudi koji ”na Bleiburgu” mašu zastavama HOS-a i nose ustaške oznake, bilo kakve! To su oni koji bi se igrali s elementarnim povijesnim činjenicama.

A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće.

Da, to bi bila poanta ispravnog poimanja ”državnosti”, ”demokracija”, ”vladavina prava”, ”sloboda”… Sve ono što sam čuo, jer sam bio u Saboru tog 30. svibnja 1990.

Naime, što da svi mi, bez iznimaka, budemo dobri ljudi. Ako oni drugi ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, i ostale vrijednosti na kojima počivaju fundamenti Republike Hrvatske. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Ta ”bleiburška” i inače nacionalistička histerija kojoj su HDZ-ovci tako skloni, a koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom, u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a i obaju episkopata (uz neke časne iznimke) naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam

Kao građani se moramo konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Moramo znati biti sućutni i prema žrtvama partizana nakon kapitulacije kvislinških snaga.

Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije.

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana.

U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu, Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.

Imam obvezu progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe.

Moja je obveza kazati istinu o nama. Moram do besvijesti ponavljati kako nacionalizam nikada više ne smije biti naš put.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ne dijelimo se više po principu ”mi” i ”oni”, ”mi” i ”vi”!
• Biskup Banije Košić u jurišu na Turke, Srbe i komuniste
• Ovi nas potresi moraju pretvoriti u bolje ljude
• Rade Šerbedžija govori kao papa Franjo: gradimo kulturu skrbi
• David Grünfelder: Najvažnije je paziti na sebe i na druge
• Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost
• Bozanić pohvalio negacionistički feljton o Jasenovcu
• Moja ”Srbenka”, moja Aleksandra Zec, moji su svi
• Maradonina se lopta ne prlja. Niti moje suze
• Što je patrijarh Irinej napisao papi Franji o Stepincu

» Svi tekstovi ovog autora