Nacionalizam u školi: zakonom protiv istine

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo uputilo je ovih dana dopis svim osnovnim školama svog kantona pozivajući se na Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju. Dopisom zahtijeva da “primjenjuju zakonsku odredbu koja predviđa da se nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada izvodi samo na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda koje Zakon definira kao bosanski jezik, hrvatski jezik ili srpski jezik”.

Ali nije moguće dokazati da su to tri strana jezika, a vrlo lako je dokazati da je to jedan jezik jer Bošnjaci, Hrvati i Srbi svakodnevno glatko razgovaraju, iako nikada nisu učili u školi kao strani jezik uz engleski ili njemački i jezik onog drugog naroda.

Ovu očitu činjenicu pokušavaju zamagliti naši političari, profesori, medijski djelatnici, čak i ustavi i zakoni sve četiri države, s višestrukim posljedicama.

Mnoštvo je zloupotreba u sve četiri države baziranih na ozakonjenoj laži da imamo nekoliko jezika.

Vrlo lako je dokazati da je to jedan jezik jer Bošnjaci, Hrvati i Srbi svakodnevno glatko razgovaraju, iako nikada nisu učili u školi kao strani jezik uz engleski ili njemački i jezik onog drugog naroda

Pod izlikom da je to nekoliko jezika sprovodi se razdvajanje djece po nacionalnosti u zasebne razrede u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Brojni učenici već godinama protestiraju protiv te segregacije jer su osjetili na svojoj koži svu apsurdnost tvrdnje da pripadnici drugog naroda navodno automatski moraju govoriti i drugim jezikom i da zato moraju u školi biti u odvojenim razredima.

Iskusili su kako se razdvojenim školovanjem usađuje međunacionalno nepovjerenje i netrpeljivost. Sve pod legalnom, pravno reguliranom izlikom da svaki narod ima drugi jezik.

A ustvari nije jezik drugi, nego je nacionalizam drugi, pa svaki od nacionalizama želi usađivati svoju sliku prošlosti i sadašnjosti nesmetano kroz školske udžbenike i nastavni program povijesti, književnosti, jezika, vjeronauka jer računa da će tako dobiti pristalice i buduće glasače.

Tome služi razdvajanje djece.

Pod izlikom da je to nekoliko jezika postiže se zastarijevanje sudskih procesa jer nema dovoljno sudskih tumača za “strani jezik”.

Ako imate nesreću da vam ukradu novčanik s dokumentima u onoj drugoj državi, kad se vratite u svoju s potvrdom da su vam ukradeni dokumenti, policija će vas prvo poslati da “prevedete” potvrdu i za taj “prijevod” izdvojite znatnu svotu novca. Protiv tih i takvih zloupotreba donešena je prije pola godine Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su među ostalima podržali i istaknuti književnici, društveni radnici i određen broj političara iz Bosne i Hercegovine.

Deklaracija konstatira da svi govorimo jednim jezikom, ali ne predlaže neko zajedničko ime za njega. A sadašnja četiri različita službena naziva za jezik u ustavima i drugim zakonima naših država prikrivaju stvarnost jer sugeriraju da ne postoji zajednički jezik. I uvedena su u službenu upotrebu s tim ciljem.

Pod izlikom da je to nekoliko jezika sprovodi se razdvajanje djece po nacionalnosti u zasebne razrede u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Brojni učenici već godinama protestiraju protiv te segregacije jer su osjetili na svojoj koži svu apsurdnost tvrdnje da pripadnici drugog naroda navodno automatski moraju govoriti i drugim jezikom i da zato moraju u školi biti u odvojenim razredima

Manipulacija je toliko uspješna zato što velik broj domaćih lingvista sudjeluje u njoj umjesto da javno skreću pažnju na činjenicu da naziv jezika i jezik su dvije različite stvari.

Naziv se političkom odlukom može promijeniti preko noći, ali jezik ne može.

Kad je preimenovan početkom 1990-ih, ljudi su nastavili govoriti jezikom kojim su govorili i prije preimenovanja. I dalje je to bio isti jezik, samo pod drugim imenom. To je kao kad biste, recimo, uveli drugo ime za jagodu. Ona bi ostala ista, jednako sočna, ukusna i crvena, samo pod drugim imenom.

Uz manipulaciju su odrasle čitave generacije u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj kojima je od malena kroz medije i škole usađivana tvrdnja da nema zajedničkog jezika, nego nekoliko različitih, da svaki narod govori drugim jezikom.

Kad se ta tvrdnja uporno ponavlja s pozicija moći, nju usvaja jedna količina ljudi, bilo zato što su konformisti bilo zato što su iskreno zaslijepljeni.

Kako im objasniti našu jezičnu situaciju?

Jednostavno, pogledajmo malo u svijet: Amerikanci govore drukčije od Britanaca, odmah prepoznajemo tko odakle dolazi po nizu jezičnih razlika između njih, ali svejedno je jasno da imaju zajednički jezik jer razgovaraju glatko bez prevodilaca. Isti slučaj je s Nijemcima, Austrijancima i većinom Švicaraca.

Između njih postoje razlike na svim jezičnim razinama, ali ipak im nisu potrebni prevodioci za tečnu komunikaciju, što znači da imaju zajednički jezik. Ta činjenica ne dovodi u pitanje njihove države i njihovu pripadnost različitim narodima.

Jednaka je situacija kod nas, imamo zajednički jezik istog tipa kao što ga imaju Njemačka, Austrija i Švicarska ili Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države: omogućava glatko sporazumijevanje između različitih naroda i država, a istovremeno u njemu postoje razlike po kojima se prepoznaje odakle dolazi govornik.

Zbog tih razlika kaže se u sociolingvistici da jezik varira unutar sebe i da se sastoji od nekoliko varijanata, a takav tip jezika naziva se policentrični standardni jezik.

Ustvari nije jezik drugi, nego je nacionalizam drugi, pa svaki od nacionalizama želi usađivati svoju sliku prošlosti i sadašnjosti nesmetano kroz školske udžbenike i nastavni program povijesti, književnosti, jezika, vjeronauka jer računa da će tako dobiti pristalice i buduće glasače. Tome služi razdvajanje djece

Policentričan je jer ima nekoliko centara: svaka država i/ili narod je jedan centar, i svaki centar ima svoju varijantu.

Policentričan je engleski jezik jer se ostvaruje u varijantama – britanskoj, američkoj, australskoj, kanadskoj, južnoafričkoj itd.; policentričan je i njemački jezik, s austrijskom, njemačkom i švicarskom varijantom; policentričan je francuski jer se sastoji od kanadske, francuske, belgijske itd. varijante. Takav tip jezika je i španjolski, nizozemski, portugalski, arapski, malajski, hindustanski i brojni drugi. Naš zajednički jezik je također policentričan, ima četiri centra i ostvaruje se u četiri ravnopravne varijante.

Kad, dakle, i lingvistika i svakodnevni razgovori između Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca dokazuju da imamo jedan jezik, a ne četiri, zašto političari kroje Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju koji je u suprotnosti s tom činjenicom?

Zašto političari u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade ignoriraju i nauku i mlade i jezičnu stvarnost pa traže od svih osnovnih škola u Kantonu Sarajevo da u praksi postupaju kao da je riječ o tri jezika?

Neka prvo političari počnu u praksi postupati kao da su to tri jezika: neka svaki razgovor između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih političara odsad ide sa simultanim prevodiocima koji će sjediti uz njih i svaku rečenicu im prevoditi da je prvo čuju u slušalice koje će imati na ušima i tek onda odgovaraju na nju.

Susreti političara postat će faktor uveseljavanja publike ispred TV-ekrana.

(Tekst je izvorno objavljen na portalu N1TV BiH).

Još tekstova ovog autora:

• Ratna metaforika i manipulacija u časopisu Jezik
• Lingvistička inkvizicija na HRT-u
• Najave zakona o jeziku

» Svi tekstovi ovog autora