Nacionalni suverenitet više ne postoji

Slavoj Žižek je u svojoj analizi izbjegličke krize objavljenoj na portalu London Review of Books pod naslovom: ”The Non-Existence of Norway” postavio tezu da je nužno ”radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i razvijati nove metode globalne suradnje i donošenja odluka”.

Taj Žižekov tekst je preveden i prenesen u brojnim medijima, pa i na portalu Autograf.hr.

Nacionalni suverenitet, međutim, nemoguće je ”radikalno redefinirati” ako praktično više ne postoji. S obzirom na to da je oživotvoren u 19. stoljeću, nacionalni suverenitet je zapravo zastario i prevladan.

U zanimljivoj Žižekovoj analizi izbjegličke krize, međutim, izostala je analiza procesa dosadašnjeg ukidanja i postupnog nestajanja ekonomskog nacionalnog suvereniteta.

Nakon bankrota kolonijalizma u svijetu se već više od pola stoljeća intenzivno provodi redistribucija dobiti od iskorištavanja nacionalnih dobara prezaduženih i nerazvijenih zemalja nakon prethodno praktično ukinutog (ekonomskog) nacionalnog suvereniteta.

U zanimljivoj Žižekovoj analizi izbjegličke krize izostala je analiza procesa dosadašnjeg redefiniranja nacionalnog suvereniteta, a problemi zbog praktično ukinutog ekonomskog nacionalnog suvereniteta spominju se tek usput kao manje značajni. Stoga se ne postavlja kao prioritet radikalno redefiniranje nacionalnog suvereniteta, nego preispitivanje dosadašnje redefinicije nacionalnog suvereniteta i suočavanje sa stvarnim uzrocima svjetske ekonomske (pa i izbjegličke) krize.

Stoga bi umjesto redefiniranja nacionalnog suvereniteta možda bilo važnije dobit od iskorištavanja nacionalnih dobara tih prezaduženih i nerazvijenih zemalja preusmjeriti u gospodarski razvoj tih zemalja umjesto u dividende globalnim korporacijama.

Redistribucija dobiti od iskorištavanja nacionalnih dobara prezaduženih i nerazvijenih zemalja u tako velikim razmjerima vrlo je opasna, jer u pravilu završava ratom.

I dalje, u međuvremenu je politika razvijenih zemalja ukidanja nacionalnih suvereniteta manje razvijenih zemalja i redistribucije profita od iskorištavanja nacionalnih dobara tih zemalja dovedenih u dužničko ropstvo temeljem prekomjernog zaduživanja već bankrotirala, ali razvijeni i dalje ne odustaju od eksploatacija nacionalnih dobra nerazvijenih.

Stoga se kao prioritet ne postavlja radikalno redefiniranje nacionalnog suvereniteta, nego gospodarski razvoj prezaduženih i nerazvijenih zemalja i suočavanje sa stvarnim uzrocima svjetske ekonomske (uključivo i izbjegličke) krize.

Naposljetku, izbjeglička kriza koju Žižek u većem dijelu članka izvrsno analizira uzrokovana je uglavnom neuspjelim pokušajima razvijenih zemalja da zaustave ili uspore gospodarski razvoj nerazvijenih zemalja i ukinu ekonomski nacionalni suverenitet.

Na primjeru Hrvatske može se sagledati do koje mjere je stvarno već ukinut, odnosno ”radikalno redefiniran pojam (ekonomskog) nacionalnog suvereniteta”, kao i što bi malo značila i njegova najradikalnija redefinicija.

Dobit od vađenja plina iz Jadranskog podmorja, dobit od eksploatacije telekomunikacijske magistralne infrastrukture i frekvencija, dobiti od koncesijskih naknada koje prije tzv. pretvorbe i privatizacije nisu tržišno revalorizirane, kao i zbog toga nastale razlike u cijeni domaće i uvozne nafte, te dobit od eksploatacije ostalih hrvatskih nacionalnih dobra više se ne reinvestiraju u gospodarski razvoj niti uplaćuju isključivo u hrvatski državni proračun za financiranje nacionalnog zdravstva, mirovina, obrazovanja, kulture itd., nego za dividende dioničara (globalnih?) korporacija.

Dobit od vađenja plina iz Jadranskog podmorja, dobit od eksploatacije telekomunikacijske magistralne infrastrukture i frekvencija, dobiti od koncesijskih naknada koje prije tzv. pretvorbe i privatizacije nisu tržišno revalorizirane, kao i zbog toga nastale razlike u cijeni domaće i uvozne nafte, te dobit od eksploatacije ostalih hrvatskih nacionalnih dobra više se ne uplaćuju isključivo u hrvatski državni proračun za financiranje nacionalnog zdravstva, mirovina, obrazovanja, kulture, itd., nego za dividende dioničara stranih (globalnih?) korporacija.

Nacionalni (ekonomski) suverenitet načelno podrazumijeva neovisnost i punu slobodu u donošenju (ekonomskih) odluka i u djelovanju unutar nacionalnog teritorija vrhovnu vlast, višu od bilo koje druge vlasti te pravnu neograničenost u primjeni (nacionalnog ekonomskog i financijskog – osobito poreznog) pravnog sustava.

Teorijski govoreći, nacije su etničke zajednice nastale iz naroda povezanih zajedničkim teritorijem i ekonomskim životom, jezikom i jedinstvenom kulturom udružene radi razvoja, osobito gospodarskog.

No, stručnjaci su jedinstveni u ocjeni da svijetom više ne upravljaju nacionalne vlade suverenih zemalja, nego konglomerat (globalnih?) korporacija koje su ovladale proizvodnjom hrane, GMO sjemena, farmacijama i granskim tehnologijama kao što su Novartis, DuPont, Aventis, Monsanto, AstaZeneca i ostale.

Bez obzira na to što nacionalni suverenitet podrazumijeva pravnu neovisnost i neograničenost, u pravilu je ipak trpi(o) određena ograničenja, faktična ili prirodna, a česta su (bila) i ograničenja kojima su osobito državne vlasti politički ograničavale same sebe iz, primjerice, etičkih ili moralnih i drugih civilizacijskih razloga.

Unatoč svim tim ograničenjima suvremeno međunarodno pravo (i Poveljom UN-a) formalno priznaje suverenitet kao osnovno obilježje neovisnosti država, ali se istodobno određuje i dobrovoljno odricanje od miješanja jedne države u unutarnje odnose drugih neovisnih država članica UN-a, zabrana prijetnje silom ili upotrebe sile u rješavanju međunarodnih sporova, itd.

Usporedno su, međutim, očigledni i pokušaji da se u međunarodnom pravu nametnu i druga ograničenja suvereniteta izvan ovih utvrđenih međunarodnim pravom i Poveljom UN.

Primjerice, Kongres SAD-a jednostrano je izglasao da američka vojska može, ako su u nekoj stranoj zemlji ”ugroženi američki interesi”, u toj stranoj zemlji oružano intervenirati.

Nacionalni (ekonomski) suverenitet bi načelno značio neovisnost i punu slobodu u donošenju (ekonomskih) odluka i u djelovanju unutar nacionalnog teritorija vrhovnu vlast ,višu od bilo koje druge vlasti te pravnu neograničenost u primjeni (nacionalnog ekonomskog i financijskog – osobito poreznog) pravnog sustava. Teorijski govoreći, nacije su etničke zajednice nastale iz naroda povezanih zajedničkim teritorijem i ekonomskim životom, jezikom i jedinstvenom kulturom udružene radi razvoja, osobito gospodarskog.

Ili primjena tzv. teorije ograničenog suvereniteta 1968. godine, kada su vojske tadašnjeg SSSR-a i satelitskih zemalja Istočnog bloka intervenirale u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Da se i ne govori o brojnim tzv. ”obavještajnim kreacijama” nestabilnosti, socijalnih nereda i lokalnih ili građanskih ratova u zemljama u kojima visoko razvijene države imaju ”svoje interese”.

Postavlja se pitanje koliko su tzv. ”Facebook revolucije” u Libiji, Egiptu, u pokušaju u Siriji bile spontane, a koliko namjerno izazvane tzv. ”obavještajnim kreacijama”?

Što se postiglo svrgavanjem nedemokratskih vlastodržaca u Libiji, Iraku, vojnim intervencijama u Afganistanu i ostalim zemljama?

No, zbog pretjerivanja u prekomjernom zaduživanju nerazvijenih zemalja i u financijskim sustavima najrazvijenijih zemalja postalo je ”jeftinije vlastiti razvoj financirati tuđim nego vlastitim novcem”.

Umjesto kreditiranja profitabilnih poslovnih pothvata prevladali su tzv. hipotekarni krediti. Hipotekarnim kreditima umjesto stvaranja viška novih ekonomskih vrijednosti financirana je ubrzana potrošnja i stvaranje prividnog gospodarskog rasta.

I to je dovelo do svjetske krize koja je započela prvim nekontroliranim bankrotima dotad nedodirljivih privatnih globalnih svjetskih banaka i korporacija, a sveopći ekonomski i financijski kolaps je odgođen dvojbenom intervencijom predsjednika Georgea Busha kad su prvih oko 700 milijardi USD obveza umjesto NYSE-a, NASDAQ-a, AMEX-a, NYMEX-a i NYBOT-a preuzeli američki porezni obveznici.

Činjenica je da većinu dugova prezadužene siromašne zemlje neće moći otplatiti, osobito ne s obzirom na to da njihov eventualni gospodarski razvoj ometaju na međunarodnoj razini najrazvijenije zemlje.

A politika namjernog zaduživanja siromašnih zemalja definitivno čini upitnom obvezu vraćanja dospjelih neplaćenih međunarodnih kredita. S obzirom na namjerno zaduživanje radi zaustavljanja ili usporavanja gospodarskog rasta siromašnih zemalja logično bi bilo da te zemlje jednostavno prestanu otplaćivati nametnute dugove.

Problem je i to što političke stranke uglavnom (svugdje u svijetu, a ne samo u nerazvijenim zemljama) nisu osposobljene za rješavanje problema s kojima se suočavaju.

Problem je i to što političke stranke uglavnom (svugdje u svijetu, a ne samo u nerazvijenim zemljama) nisu osposobljene za rješavanje problema s kojima se suočavaju. U bankrotiranoj Hrvatskoj, primjerice, političke stranke predizborno obećavaju povećavanja mirovina, isplate premija po svakom novorođenom djetetu u uvjetima prethodno ”kreiranih” raznih socijalnih prava od više od 1300 milijardi kuna, a da nitko ništa ne zna niti govori o izvorima novca za financiranje svega toga.

Da se smjera u bankrot Republike Hrvatske jasno je postalo kad su četiri člana iz ekonomskih sektora prve hrvatske vlade premijera Stjepana Mesića još davne 1990. godine podnijeli ostavke – ekonomisti Mate Babić, Dražen Kalogjera, Stjepan Zdunić i Zdravko Mršić.

Ubrzo nakon tih ostavki svakim danom bilo je sve jasnije da je bankrot Republike Hrvatske neizbježan, ali se na biralištima to zanemarivalo i ustrajalo na izglasavanju političkih garnitura koje su vikale ”Imamo Hrvatsku“ i usporedno vodile izravno u bankrot.

I sada u već bankrotiranoj Hrvatskoj političke stranke predizborno obećavaju povećavanja mirovina, isplate premija po svakom novorođenom djetetu u uvjetima prethodno kreiranih raznih socijalnih prava od više od 1300 milijardi kuna, a da nitko ništa ne zna niti govori o izvorima novca za financiranje svega toga.

Bertrand Russell je još sredinom prošlog stoljeća rekao da su ”demokratski izbori stupica za glupane”.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Još tekstova ovog autora:

• Pravosudna lakrdija
• Korporacijska nečovječnost prema platežno odgovornoj osobi
• Posljednji je čas da se zaustavi insolvencijsko uhljebništvo
• Mućke oko izbora sudaca nižih sudova prije lokalnih izbora
• Plenković i Obuljen Koržinek kao ”vlasnici informacija”
• Psihotortura za disidente iz javne uprave i pravosuđa
• Poreznici ”šutke pelješe” političke neistomišljenike
• DORH prijavljen EU zbog izbjegavanja istraga u pravosuđu
• Presude zbog neubrojivosti kao izgovor za zataškavanje
• Brisanje freelancera iz poreznog registra

» Svi tekstovi ovog autora