Nada bez optimizma

Vrlo je malo vjerojatno da itko od čitalaca ove kolumne ne zna tko je Terry Eagleton. Naravno da je tek dio od pedesetak knjiga što ih je napisao preveden kod nas, ali svakako dovoljno; od ”Književne teorije” koja se još uvijek, koliko znam, koristi kao udžbenik, pa ”Ideje kulture”, polemičkih knjiga ”Zašto je Marx bio u pravu” te ”Razum, vjera i revolucija”, ”Kulture i smrti Boga”, knjiga ”O zlu” te ”Smisao života”. Dolazio je u Zagreb i ljubazno odgovarao na pitanja novinara i publike.

Pa ipak želim ovaj ciklus svojih tekstova zaključiti ovom knjigom Terry Eagletona.

Pisala sam o različitim autorima, ali svima je više-manje zajedničko stanovito nezadovoljstvo svijetom kakav jest ili barem našim znanjem o njemu ili našim snalaženjem u vlastitim životima.

Što nam je činiti, čemu se nadamo, tko smo zapravo: tragovi klasičnih kantovskih pitanja bili su posvuda  u kolumnama, a Eagletonova knjiga suočava se s njima posve izravno.

Eagleton je s pravom strog (naravno, još mnogo stroži) i što se tiče nametanja optimizma, posebno u djelima samopomoći i tu je očito da američkom slušateljstvu nastoji objasniti nedostatnost nekih njihovih kulturnih predrasuda

Riječ je o preradi ciklusa predavanja (tzv. Page-Barbour predavanja Sveučilišta Virginia); posvuda je zadržan tome primjeren način izražavanja. Predavanja su bila o ”Banalnosti optimizma”, o tome ”Što je nada?”, o ”Filozofu nade” i ”Nadi unatoč nadi”.

Filozof nade o kojemu je riječ je Ernst Bloch. Predavanje o njemu vrlo je duhovito i pomalo zlobno. Eagleton, naime, nastoji unijeti nešto reda u tisuće stranica mitologije, književnosti, astrologije i naravno povijesti filozofije ”Principa nade” i dolazi do zaključka da s takvom ontologizacijom nade, s pretvaranjem nade u jedini ključ tumačenja i nas i svijeta nećemo doći do neke upute za djelovanje bez obzira na to koliko ( zapravo, da li) uživali u čitanju.

Eagleton je s pravom strog (naravno, još mnogo stroži) i što se tiče nametanja optimizma, posebno u djelima samopomoći i tu je očito da američkom slušateljstvu nastoji objasniti nedostatnost nekih njihovih kulturnih predrasuda.

Optimizam smatra mogućim predmetom kritika i u poznatoj Gramscijevoj preporuci suborcima: neka njeguju pesimizam razuma i optimizam volje.

Za razliku od voluntarizma sadržanog u odluci da se svijet čita u optimističkom ključu, pogledom kroz poslovične ružičaste naočale, nada je mnogo složeniji pojam. Nada nije povjerenje, odnosno vjera u to da će stvari nužno imati povoljan ishod.

Eagleton je kao obično vrlo dobar u tumačenju kršćanske tradicije: kako u njoj sadržanih proturječnosti, tako i suptilnosti koje sekularni kritičari bez teologijskoga znanja obično zanemaruju.

Kao ateistkinja ipak ću citirati jedno izlaganje mogućnosti nade koje Eagleton prenosi izvan kršćanskih formulacija: ono Quentina Meillassouxa, filozofa iz pravca tzv. spekulativnoga realizma.

Meillassoux istražuje kako se riješiti lažne predodžbe o nužnosti, pa i predodžbe o tragičnom usudu. Smatra da je ateizam korijen nade, budući da smrću Boga shvaćamo kontingenciju, bezrazložnost cjeline: ”Riječi neprisutnost božanskoga, jasne i čiste poput mjesečine, jamče nadu sve dok postoji i jedna pravedna osoba”

Meillassoux istražuje kako se riješiti lažne predodžbe o nužnosti, pa i predodžbe o tragičnom usudu. Smatra da je ateizam korijen nade, budući da smrću Boga shvaćamo kontingenciju, bezrazložnost cjeline: ”Riječi neprisutnost božanskoga, jasne i čiste poput mjesečine, jamče nadu sve dok postoji i jedna pravedna osoba.”

To nije ono što obilježava osobni Eagletonov stav, koji je prije stav ”nade unatoč svemu”. Citira tako i poznati odgovor Franza Kafke na pitanje Maxa Broda ima li nade iznad ovoga nama poznatoga svijeta. ”Obilje nade”, odgovara Kafka, ”beskonačno puno, samo ne za nas”. Ili jednostavnije, Eagletonova nada je ”idemo dalje” unatoč svemu.

Nemamo jamstva, nema predvidivoga ishoda, ni eshatologijska učenja ni hegelovsko i posthegelovsko određivanje povijesnoga odvijanja nemaju više prave uvjerljivosti. Ali tu smo, mislimo, stvaramo glazbu, radimo svakakve ljudske stvari, predlažemo ovo ili ono unutar utopijskoga realizma, s drugima i zbog drugih.

To nije samo retorička gesta, uputa da nastavimo kako živimo. Promjena je na različite načine dio onoga čemu se nadamo, zbog čega djelujemo.

No nekih se stvari svakako moramo odreći: meni je najvažnije potpuno odustajanje od žrtvovanja drugih u ime bolje budućnosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
• Nada bez optimizma
• Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
• ‘Što će biti s ljubavlju koja o sebi tako mnogo zna?
• Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
• Rushdie nas kuša kako osmisliti bolji način života
• Istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi
• Pozdravimo novo: ”Ranije je bilo bolje!”
• Presudna činjenica našega vremena: zidovi rastu
• Djelatnost filozofiranja je napeta stvar

» Svi tekstovi ovog autora