Svjetlana Hribar
Odumiru li gradske tržnice? – pitam se već neko vrijeme, svjedočeći kako sve više ljudi kupuje voće i povrće u supermarketima.
Još donedavno, gradska tržnica nije imala alternativu – svatko je imao svog opskrbljivača kod kojeg je kupovao – svježe povrće, domaći krumpir, tog jutra ubranu blitvu, ogulinski kupus, jagode s Neretve, mrkvu iz Dalmacije, šparoge iz Istre…
Naše su tržnice bile praznik za oči, obavezni đir preko pjace za umirovljenike i brzinska opskrba svježim namirnicama u vrijeme pauze gradske i bankarske administracije.
Mislila sam da taj segment autohtonog života neće nikada odumrijeti. Žalila sam stanovnike gradova koji nemaju zelene tržnice i opskrbljuju se u supermarketima. Nikad te namirnice nisu imale ”onaj” okus…
Ali novo normalno približilo nas je Europi i svijetu, koji se hrane – na brzinu, a tako i kupuje, i kuha. Tržnice, doduše još postoje, ali pomalo gube korak s trgovačkim lancima. Ima za to više razloga, a mnogi su u domeni organizacije gradova.
Primjerice, u Rijeci je nekada – uz glavnu, Veliku tržnicu u centru grada kod Kazališta – poznata bila Sušačka tržnica i ona na Brajdi. Sušačke već odavno više nema – pregazila ju je višetračna cesta prema Sušaku – a iz dana u dan, gasi se i Brajda.
Početak kraja bio je dan kad su na ulicu koja prolazi pored tržnice – stavljeni stupići i tako onemogućeno ljudima na povratku s posla, kratko zaustavljanje i brzinska kupnja na štandovima tržnice, koja je radila i u poslijepodnevnim satima upravo zbog te klijentele.
Žalila sam stanovnike gradova koji nemaju zelene tržnice i opskrbljuju se u supermarketima. Nikad te namirnice nisu imale ”onaj” okus… Ali novo normalno približilo nas je Europi i svijetu, koji se hrani – na brzinu, a tako i kupuje, i kuha
Stupići su izravno skratili radno vrijeme tržnice na Brajdi i sveli ga na jutarnje sate, prostori unutar prelijepe zgrade zjape prazni, a sad već pomalo nestaju i vanjski štandovi… Sve je manje kupaca, pa je i ponuda sve siromašnija.
Mogućnost dolaska autima do tržnice – jako je važna, važnija nego ikada! A baš ta mogućnost, održavala je živom i Veliku tržnicu. Uvijek se našlo neko mjesto za kratko zaustavljanje i brzinsku kupovinu.
Sve dok Grad nije uveo kamere na većini raskršća u centru i visoke kazne za nepropisno zaustavljanje. Grad je pronašao novi izvor prihoda, izravno oduzimajući Riječanima zadovoljstvo ležernog raspolaganja prostorima, na kojima nikome nisu smetali.
Osobno sam od tog trenutka prestala odlaziti na Veliku tržnicu, osim u iznimnim prilikama, a orijentirala sam se na malu tržnicu na Zametu, gdje je moguć prilaz automobilom. Ponuda je skromna, cijene su više nego na Velikoj tržnici jer je ponuda manja od potražnje, ali – nema kamera i kazni, što je njena nemjerljiva prednost.
Osim toga, na istoj lokaciji je i javna garaža, po vrlo povoljnim cijenama parkiranja, a u istom kompleksu i Gradska biblioteka, što su sve razlozi da se mala zametska tržnica češće posjećuje.
Ljeta provodim u Zadru. Oduvijek je tržnica u središtu grada bila nadaleko poznata po izobilju voća i povrća, zahvaljujući plodnom zaleđu, Ravnim kotarima, ali i gradskim četvrtima – Arbanasi, Stanovi, Bili Brig – koje su donosile prinos svojih vrtova svakodnevno na tržnicu.
S godinama, u spomenutim kvartovima vrtovi su pretvoreni u građevinske parcele, a stanovnici su se orijentirali na iznajmljivačku djelatnost.
Ni stanovnici Ravnih kotara više se ne bave zemljoradnjom – zatrta je autohtona sorta višnje maraske, nema više onih ukusnih jedrih trešanja, breskvi, smokava iz zadarskog zaleđa, a i vijenci s češnjakom prodaju se tek na štandovima uz cestu na prilazima gradu…
Stoga ne čudi da je zadarska tržnica siromašnija nego ikad! Nema više onog izvornog šarenila ni žamora koji se čuo na daleko. Nova organizacija tržnice donijela je unificirane štandove, suncobrane i kroviće, poneki javni ventilator (što je sve dobro), ali se ponuda smanjila.
Do centra grada, pogotovo ljeti, nemoguće je doći kolima zbog gužvi, a otkako su gradski bedemi postali pješačka zona dodatno je smanjen broj parkirališnih mjesta uz tržnicu, pa i kupaca ima manje. Dolaze uglavnom oni koji stanuju u širem centru i na tržnicu stižu pješice. A stanovnika u centru svake je godine sve manje…
Srećom po Zadrane, postoji tržnica na Relji, gdje su na malom prostoru – plato trgovinskog centra – nagurani štandovi, kafići, marketi, mesnice, mala ribarnica, prodaje se cvijeće, voće, povrće, a što je najvažnije, u sklopu centra je javna garaža na dva kata, u kojoj je parkiranje prvi sat – besplatno!
Pitam se zašto i gradski oci – konkretno Rijeke i Zadra – ne shvaćaju da su naše tržnice s namirnicama proizvedenim u Hrvatskoj – komparativna prednost koju nam razvijene europske zemlje teško mogu oduzeti.
Jer, ne zovu tržnice uzalud ”trbuhom grada”! Dobro organizirana tržnica, do koje – uz nemogućnost parkinga – vode besplatne, frekventne autobusne linije, privući će i kupce, i prodavače. A stimulirati i obradu zemlje u neposrednoj blizini gradova, što znači proizvodnju hrane koja je uvijek na vrhu ljudskih potreba
Zašto ju mi sami sebi uskraćujemo? Zašto gradovi ne stimuliraju zelene tržnice, koje bi privlačile kupce, ali i proizvođače namirnica svih vrsta?
Tržnice koje imaju što ponuditi, nalaze se u turističkim vodičima i predstavljaju nezaobilaznu atrakciju. Ali u prvom redu zadovoljavaju ukuse i potrebe autohtonog stanovništva, zbog kojeg i postoje.
Znam, reći ćete: Kakva je ovo tema? Vitalna! – kažem. Jer, ne zovu tržnice uzalud ”trbuhom grada”!
Dobro organizirana tržnica, do koje – uz nemogućnost parkinga – vode besplatne, frekventne autobusne linije, privući će i kupce, i prodavače. A stimulirati i obradu zemlje u neposrednoj blizini gradova, što znači proizvodnju hrane koja je uvijek na vrhu ljudskih potreba.
U tom lancu, jedno vuče drugo, jer stimulirajući proizvodnju hrane – a to lokalna uprava može napraviti svojim odlukama – otvaraju se radna mjesta u mnogim segmentima, što donosi fiskalne prihode i oživljava ostale grane života.
Stimulirajući specifičnosti i poticanjem njihova razvoja, lokalna politika može puno napraviti za dobrobit svog stanovništva. U suprotnom, umjesto zdrave proizvodnje razvija se kriminal, ovladava malodušnost i klizi nezadrživo u siromaštvo.
Ovogodišnja neočekivana najezda mahom mladih turista na našu obalu, samo govori o činjenici da smo prepoznati kao siromašno društvo, gdje se može jeftino ljetovati – bančiti i spavati po parkovima i plažama, živjeti na pizzama i hamburgerima, piti pivo kupljeno u non-stop otvorenim trgovačkim lancima…
Ako već danas ne počnemo isticati i cijeniti svoje komparativne prednosti, a hrana (ne uvezena, već proizvedena u Hrvatskoj) jedna je od njih, već sutra ćemo zaista biti najljepša obala fast fooda i supermarketa!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
- Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
- U El Shattu se živjelo utopiju
- Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu
- Spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla
- Lennon: glad za suvremenom glazbom – paradnog je karaktera
- ”Tok” – zagonetna umjetnička knjiga Nike Petković
- Valter Dešpalj, jedinstveni glazbenik i sjajan čovjek
- Ne znam jesu li gore vijesti iz zemlje ili svijeta!
- GOTOVO JE! Neka nam dragi Bog pomogne…
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.