Tko je to tamo danas pokopan? – na njemačkom me je pitala jedna gospođa na bečkom centralnom groblju. Odgovor je očekivala i skupina turista koja je radoznalo i pobožno za njom hodala kilometarskim alejama i prostranim livadama obilazeći posljednja počivališta velikih i slavnih. Upravo su bili krenuli od ekstravagantnog staklenog nadgrobnog spomenika sa siluetom čovjeka ogrnutog crnim plaštem iznad kojeg strši trometarski obelisk od crvenkastog mramora zlatnim slovima uklesanim imenom Falco. Zanimalo ih je tko se to useljava u podzemno susjedstvo slavne austrijske rock-zvijezde.
Odgovorio sam im: Berislav Klobučar, veliki dirigent koji je u svojoj dugoj karijeri preko tisuću puta nastupio u Bečkoj državnoj operi. S poštovanjem su zakimali glavama na spomen slavne operne kuće, ali me je vodičica ipak zamolila da još jednom ponovim ime za koje, očito, nikada nisu čuli. Ponovio sam, još polaganije: Berislav Klobučar. I dodao: bio je Hrvat.
Možda će ovlaštena i savjesna turistička radnica Beča nešto od toga zapamtiti, barem kao zanimljivost za neku buduću grupu turista. Oni su otišli svojim putem i poslom, a ja sam se, izbrojavši četrdeset koraka preko osunčanog travnjaka vratio do male žalobne skupine oko svježe iskopanog groba.
U Beč sam sa sobom donio misli o temi i događaju koji će u subotu, 28. lipnja, glazbom spojiti prijestolnicu nekadašnjeg carstva sa sudbonosnim glavnim gradom njegove nekadašnje balkanske provincije – Sarajevom. Stota je godišnjica atentata nakon kojeg će početi prvo veliko svjetsko klanje prošlog stoljeća
Četrdesetak ljudi došlo je ispratiti velikog umjetnika. Za razliku od Zagreba, gdje se Berislav Klobučar rodio prije devedeset godina, na bečkim grobljima ipak leže čitave plejade glazbenih velikana, a mnoge žive legende i danas hodaju njegovim ulicama. Jedna od njih došla mu je na i sprovod. Sopranistica Gundula Janowitz bila je prepuna zahvalnosti i poštovanja prema jednom od svojih najdražih dirigenata.
Nije bilo prilično pitati je da li joj je Klobučar možda bio draži i od Karajana. Kada je on bio za dirigentskim pultom naši su glasovi letjeli lagano i sigurno kao na krilima anđela – rekla mi je jedna druga velika pjevačica Olivera Miljaković. Istaknula je Klobučarev autoritet, znanje, ljudski skromnost i – ljubav.
U Beč sam sa sobom donio misli o temi i događaju koji je u subotu, 28. lipnja, glazbom spojio prijestolnicu nekadašnjeg carstva sa sudbonosnim glavnim gradom njegove nekadašnje balkanske provincije – Sarajevom.
Stota je godišnjica atentata nakon kojeg će početi prvo veliko svjetsko klanje prošlog stoljeća. O tome sam već bio počeo pisati. Ali, to će činiti i već su učinili mnogi, a izravni prijenos koncerta Bečke filharmonije u predvečerje 28. lipnja našao se i na rasporedu Hrvatskog radija i televizije. Nastup orkestra, pa bio on i najbolji na svijetu, ne može, naravno, promijeniti prošlost, a po svemu sudeći neće uljepšati ni sadašnjost. Osobito ne u Sarajevu.
No, kad sam već do sad u ovom tekstu spominjao samo velikane, neka tako i ostane. Vraćam se na bečko groblje i osjećam dužnost pisati o onome o čemu ionako nitko drugi neće, o ispraćaju čovjeka čiji je život bio posvećen istoj onoj umjetnosti i kulturi koju je u Sarajevo otišla predstavljati Bečka filharmonija, orkestar pred kojim je Berislav Klobučar stajao više od tisuću puta. Na to je u svom oproštajnom govoru podsjetio i današnji direktor Bečke državne opere Dominique Mayer.
Vraćam se na bečko groblje i osjećam dužnost pisati o onome o čemu ionako nitko drugi neće, o ispraćaju čovjeka čiji je život bio posvećen istoj onoj umjetnosti i kulturi koju je u Sarajevo otišla predstavljati Bečka filharmonija, orkestar pred kojim je Berislav Klobučar stajao više od tisuću puta
Dugogodišnja suradnica i prijateljica maestra Klobučara iz Pariza na kraju svog govora uputila mu je i jedno “Do viđenja” na maestrovom materinjem jeziku kojim su bile ispisane i kratke jednostavne poruke ljubavi na vijencima kojih nije bilo puno.
Maestrovi su poštovatelji uvažili na osmrtnicama istaknutu molbu obitelji da se novac, umjesto za vijence i cvijeće uplati na humanitarni račun za postradale u nedavnim poplavama u jugoistočnoj Europi, to jest Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Posljednja je govorila maestrova kći Marina, prisno, nježno, dirljivo.
U nekoliko živopisnih sitnica opisala nam je ljubav i šest desetljeća zajedničkog života, partnerstva i međusobnog nadopunjavanja svojih roditelja. Jedna od takvih malih velikih sitnica bila je majčina briga da otac na turnejama uvijek ima dovoljno upravo onih košulja i sokni koje “dirigiraju” bolje od nekih drugih, običnijih.
Ispričala nam je i o još nekim simpatičnim praznovjericama, ili pak malim vjericama svog oca kojima se priklonio pod stare dane. Religiozan nije bio. Ali, u jednom je trenutku svakog petka počeo postiti i štovati svetu Petku posvojivši tako nebesku zaštitnicu od majke svoje supruge Natalije, rođene u staroj beogradskoj obitelji Savić. Petak je za njenog oca, ispričala je kći Marina, bio poseban i sretan dan, a s osobitim je uzbuđenjem očekivao svaki petak trinaesti.
Nije ga se bojao, nego je vjerovao da je sve što mu se dogodi u bilo koji, a osobito u neki s tim brojem upareni petak, sretno i dobro. Umro je 13. lipnja. U petak. Na ispraćaj Berislava Klobučara iz Zagreba je u ime Ministarstva kulture došao zamjenik ministrice Berislav Šipuš, a bio je prisutan i hrvatski veleposlanik u Beču Goran Bakota. Bile su to lijepe geste, u prvom redu za Hrvatsku.
Maestrova je domovina negdje drugdje, u umjetnosti koju je, nažalost, malo tko čuo i razumjo na sarajevskom koncertu Bečke filharmonije u pomno i s razlogom odabranim skladbama Josepha Haydna, Albana Berga, Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Josefa Straussa i Beethovena
Marina Klobučar podsjetila je i na posljednji izlazak svog oca u javnost. Bilo je to 1. srpnja 2013., kada ga ništa, pa ni bolest, nije moglo zaustaviti da ne dođe na koncert Zagrebačke filharmonije kojim se u Beču, u dvorištu Gradske vijećnice, slavio ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ali, maestrova je domovina negdje drugdje, u umjetnosti koju je, nažalost, malo tko čuo i razumjo na sarajevskom koncertu Bečke filharmonije u pomno i s razlogom odabranim skladbama Josepha Haydna, Albana Berga, Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Josefa Straussa i Beethovena.
Na spomen-sličicama s maestrovom fotografijom, koje su se dijelile za uspomenu na posljednji ispraćaj, napisana je iz povijesti glazbe poznata talijanska izreka koja znači: najprije muzika, a onda riječi. I zato je glazba bila prva i posljednja i govorila je još više od riječi, sa snimaka na kojima je sačuvan taj magičan dodir maestrovih prstiju s njegovim instrumentom, orkestrom: uvertira Legende o nevidljivom gradu Kitežu Nikolaja Rimskog Korsakova, a potom glazbom obavijene riječi i veliki ženski glasovi koji su pratili maestra i on njih.
Dragica Carla Martinis i Madame Butterfly podsjetila je na Klobučarev bečki debi. Glas Sene Jurinac, za koju je uvijek govorio da je njegova mladenačka neuzvraćena ljubav, oglasio se Večernjim rumenilom, jednom od Posljednjih pjesama Richarda Straussa. Naposljetku, Birgit Nilsson i Izoldina ljubavna smrt, a na kraju svega, kao ritam dostojanstvenim koracima bečkih pogrebnika s lijesom na ramenima, Siegfriedova posmrtna koračnica iz Sumraka bogova Richarda Wagnera.
Maestro Klobučar bi za te svoje snimke skromno rekao: “Pa to uopće nije tako loše”. Baš kao ni ovaj svijet, usprkos svemu, dok god je na njemu takvih ljudi i umjetnika i poneke duše koja ih razumije i koja im je zahvalna.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Kako je Jure Krišto diskvalificirao Ivicu Šolu
- Senad Hadžijezović je te večeri Zdravku Mamiću jeo iz ruke
- Meštrovićevi Indijanci i Vrelo života
- Dobri ljudi i korona-biznismeni
- Lajkanje i hejtanje su često naša mjera
- Nikada se Plenković nije ispričao za maltretiranje javnosti
- Japanski i hrvatski lajavci
- Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
- Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19
- Pamtit ću lice Mire Furlan zamrznuto u užasu i strahu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.