Najveća povijesna tragedija Hrvata bila je napuštanje poganstva

Pomalo me iznenadilo kad sam mjestu u kojemu sada živim otkrio da ima i nekoliko Nijemaca koji prakticiraju poganstvo. Prije no što vam svašta padne na pamet da objasnim što to znači ”prakticiraju poganstvo”: u određenim prigodama okupljaju se u prirodi kako bi obilježili ili puni Mjesec ili solsticij i slične redovne cikluse.

”Za nas su svi ti bogovi samo metafore prirodnih sila”, trudio mi se objasniti jedan mladić koji je dosta upućen i u slavensku mitologiju.

Meni osobno ne trebaju metafore prirodnih sila, više volim brojke i jednadžbe kao opise prirodnih fenomena, tako da nemam potrebu za poganstvom. Ali nemam ni potrebu njima nešto objašnjavati, jer oni nisu sljedbenici Odina, Tora i drugih mitskih bića, nego samo malo specifičniji ljubitelji prirode, ako tako mogu reći.

Svejedno, otada me je ipak počela pomalo progoniti ona klasična ”što bi bilo da je bilo” misao. Što bi, primjerice, bilo da Hrvati i ostali Slaveni – pa i zapadni narodi – nikada nisu primili kršćanstvo i da su zauvijek zadržali svoju mitologiju o Zeusu, Svantovidu i ostalima?

Premda je sama riječ paganus značila seljake – one koji u drevnom Rimu nisu prihvatili ni rimske bogove, nego ostali vjerni svojim kućnim duhovima – u našem je jeziku riječ poganin (pravilnije bi bilo paganin) poprimila i dodatnu konotaciju nečeg nečistog.

Premda je sama riječ paganus značila seljake – one koji u drevnom Rimu nisu prihvatili ni rimske bogove, nego ostali vjerni svojim kućnim duhovima – u našem je jeziku riječ poganin (pravilnije bi bilo paganin) poprimila i dodatnu konotaciju nečeg nečistog

Ona je ujedno i dobar pokazatelj kršćanskog narativa koji je uklanjanje poganstva (čije je brojne običaje ipak sačuvalo u svojim tradicijama) opravdalo svođenjem na neznanje i nemoral.

Često ćete čuti i od samih kršćana da su pogani bili spolno raspusni i uz to skloni prinošenju ljudskih žrtava.

Historiografski gledano, to je vrlo iskrivljen pogled na religiju starih Slavena, Germana, Rimljana i Grka – koji pritom dolazi od religije koja nam nije donijela ni spolno ćudoređe ni prestanak ubijanja ljudi u ime nekog božanstva.

A ni ostale blagodati koje nam je prihvaćanje kršćanstva navodno donijelo ne djeluju nešto uvjerljivo.

Povijesno je točno da nam je kršćanski misionar Ćiril ostavio u naslijeđe glagoljicu, ali bi bilo naivno misliti da bismo mi kao pogani dovijeka ostali nepismeni – napokon, Grcima, Rimljanima i brojnim drugim antičkim narodima nije trebalo kršćanstvo da bi pisali.

Latinica je već bila tu, ona bi vjerojatno postala univerzalno pismo cijele Europe. Još je diskutabilnija ona ideja o Crkvi kao čuvarici nacionalnog identiteta, jer da smo ostali pogani, ne bismo imali problema s centraliziranom institucijom koja je gurala latinski jezik kao univerzalni.

Naravno, jako je teško reći kako bi izgledala cjelokupna povijest Slavena i zapadne civilizacije općenito da se kršćanstvo nije nikada primilo na ovim prostorima.

Nisam romantični sanjar, ne mislim da ne bi bilo ratova i krvi, izrabljivanja i diktatura, sveg onog zla kojega smo se nagledali od stoljeća sedmog. Doduše, teško da bi nam se dogodili križarski ratovi, ali bi povijest vjerojatno bila prilično krvava.

Ipak sam mnijenja da bi prilično drugačije izgledala povijest Slavena na ovim prostorima, jer ne bismo bili podijeljeni na pravoslavce i katolike – što je i u nedavnoj prošlosti bilo dovoljno da se generira sukob.

Bilo bi među nama više svijesti o zajedničkom podrijetlu i etnička bi mapa, kao i cijela povijest međuetničkih sukoba, jamačno izgledala drugačije.

Često ćete čuti i od samih kršćana da su pogani bili spolno raspusni i uz to skloni prinošenju ljudskih žrtava. Historiografski gledano, to je vrlo iskrivljen pogled na religiju starih Slavena, Germana, Rimljana i Grka – koji pritom dolazi od religije koja nam nije donijela ni spolno ćudoređe ni prestanak ubijanja ljudi u ime nekog božanstva

Na razini europske civilizacije iskreno vjerujem da bi došlo do bržeg razvoja znanosti i nekada se moram nasmijati idejama da je, primjerice, baš kršćanstvo odgovorno za ovakav njezin razvoj na Zapadu – kao da je uopće nije bilo do pojave kršćanskog narativa o grešnosti cijelog ljudskog roda i spasenju po žrtvi Isusa na križu.

Isto vrijedi i za umjetnost i književnost, koje su neka od svojih najvećih djela postigle stoljećima prije onoga što će se nazvati ”novom erom”.

Ono što već mogu s više sigurnosti reći je kako bi izgledala današnja Hrvatska u kojoj bi se održalo poganstvo kao narodna religija. Za nas bi ta religija imala otprilike isto ono značenje koje šintoizam ima za Japance – neku svezu s našim korijenima, s našim precima, neki stav poštovanja prema vlastitoj prošlosti.

Poganski hramovi odavno više ne bi bili mjesta nekakvog kulta, nego bi bili više kao neki muzeji ili kulturne ustanove. U njima nam ne bi razni Košići ili Bozanići drobili o štetnostima nevjere, nego bi umnici poput Radoslava Katičića objašnjavali simboliku mitova, običaja i rituala.

Bilo bi tu radosnije glazbe i plesa, više okupljanja u prirodi, sve u svemu vjerojatno nekoliko puta godišnje i nitko nikoga ne bi pitao vjeruje li on stvarno u sve te starinske priče. Jer bi svima bilo jasno da su to samo priče, metafore o prirodnim silama koje vladaju našim životima.

Nitko ozbiljan ne bi bubnuo nešto poput ”Jarovil je zabranio ovo ili ono” kako bi i drugima to isto zabranio.

Učionice bi bile pošteđene od ideološke prisile vjeronauka, sva pitanja povezana s poganskom ”religijom” proučavala bi se na satima povijesti ili književnosti bez ikakve želje za dokazivanjem i uvjeravanjem.

Samo netko jako ograničen može pomisliti da bi na društvenoj razini bilo više kriminala ili nemorala (štogod to moglo značiti), jer bi onda morao objasniti kako to da su u tim pitanjima nekršćanski Japanci uvijek nekako bolje stajali od praktički svih kršćanskih nacija.

I dok veliki dio Amerikanaca i dalje smatra Bibliju najvišim moralnim vodičem, stopa ubojstava u njihovoj zemlji enormno je veća od one u većinski šintoističkom Japanu.

Moral očito nije nešto što se nauči odlascima na misu i pohađanjem vjeronauka – Japancima u tome glavnu ulogu igraju obitelj i vrlo specifičan školski sustav.

Ipak sam mnijenja da bi prilično drugačije izgledala povijest Slavena na ovim prostorima, jer ne bismo bili podijeljeni na pravoslavce i katolike – što je i u nedavnoj prošlosti bilo dovoljno da se generira sukob. Bilo bi među nama više svijesti o zajedničkom podrijetlu i etnička bi mapa, kao i cijela povijest međuetničkih sukoba, jamačno izgledala drugačije

U hrvatskoj inačici kršćanstva briga za obitelj podrazumijeva prije svega borbu protiv homoseksualaca, a reformu školstva uopće ne mislimo napraviti osim da spriječimo ulazak opasne informatike u naše učionice. Da nije tužno i tragično, ovakvoj bi se ”logici” čovjek mogao samo do suza nasmijati.

Na kraju priznajem da bi i moje djelovanje bilo potpuno bespotrebno. U kulturi u kojoj je religija prije svega jedno povezivanje s prošlošću, bez pretenzija na preuzimanje svjetovne vlasti, nema ni sekularizma kao borbe protiv miješanja crkve i države.

Iz svega dosad napisanog jasno je da ne bi bilo ni ateizma – barem ne u ovom smislu u kojemu ga danas imamo.

Tamo gdje su bogovi samo metafore prirodnih sila, a rituali više neki izražaj pripadanja zajednici i tradiciji, nema ni smisla dokazivati kako nema bogova.

Bilo bi to, dakako, svima već odavno jasno.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
• Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
• Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
• Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
• Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
• Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
• Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
• Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
• Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
• Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

» Svi tekstovi ovog autora