Iako su Jugoslavenke tek 11. studenog 1945. godine prvi put izašle na izbore – za Ustavotvornu skupštinu FNRJ-a – u Europi će se 19.11.1919. obilježiti 100. obljetnica ženskog biračkog prava.
Na taj dan su žene prvi put glasale za Glavnu skupštinu u Njemačkoj. Druge europske zemlje su to pravo usvojile narednih godina (u Švicarskoj tek 1971.). Ali neke zemlje su to pravo u Europi dale prije nego navedena Njemačka (Finska je dala ženama pravo glasa 1906.).
Već na izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, u studenom 1946. (u Istri tek 1947.godine), je prvi put u povijesti uz 170 muških zastupnika izabrano i šest zastupnica.
Za razliku od ”zapadnih” žena, Jugoslavenke su, kao i građanke drugih socijalističkih zemalja, dobile politička prava ne kao temeljno pravo, nego kao ”zasluženu nagradu” zato što su su Narodnooslobodilačkom ratu rame uz rame s muškarcima izvojevale slobodu boreći se protiv neprijatelja podjednako hrabro i neustrašivo kao njihovi drugovi (u ratu ih je poginulo 20.000, a oko 40.000 članica Antifašističke frone žena je ranjeno)
Za razliku od ”zapadnih” žena, Jugoslavenke su, kao i građanke drugih socijalističkih zemalja, dobile politička prava ne kao temeljno pravo, nego kao ”zasluženu nagradu” zato što su su Narodnooslobodilačkom ratu rame uz rame s muškarcima izvojevale slobodu boreći se protiv neprijatelja podjednako hrabro i neustrašivo kao njihovi drugovi (u ratu ih je poginulo 20.000, a oko 40.000 članica Antifašističke frone žena je ranjeno).
I predsjednik Tito je isticao da su drugarice prava što im je ”narod podario” zaslužile, zaradile – i nikome, pa ni ženama, tada nije palo na pamet zapitati i sebe i ”narod” zašto su se one morale naraditi za pravo koje je muškarcima zapalo bez pol muke, tek na temelju njihova spola.
Temelje za to – i sve što ide uz to ide – položile su njihove zapadnoeuropske prethodnice.
Glasačko pravo žena u Jugoslaviji polučilo je i drugim stečevinama: na primjer, pravom na školovanje, što je ženama u ruralnim područjima na teritoriju Jugoslavije bilo jednako pravu na opismenjavanje (narodnooslobodilački odbori bi na područjima pod kontrolom partizana provodili kampanje opismenjavanja seoskog stanovništva, a tečajevima su se morali odazivati i partizanke i partizani, među kojima je, čak i među zapovjednicima, bilo dosta nepismenih. (Istina, i ustaška je vlada započela opismenjavanje sela, no zbog eskalacije rata nije ni imala šansu na uspjeh).
Tu su bila i druga prava koja su izborili ženski pokreti 19. i s početka 20. stoljeća: pravo na rad (što je koristilo uglavnom ženama iz građanstva, dok su žene iz radničkog i seljačkog staleža uvijek bile upregnute u borbu za materijalnu egzistenciju) i pravo na samostalno odlučivanje o samima sebi (nisu morale više od supruga tražiti dozvolu za rad izvan kuće, a zarada je bila i ostala njihova).
Sufražetkinje su zbog svog angažmana trpjele zatvor, javno sramoćenje, pa čak i ubojstvo (Carla Zetkin ubijena je u siječnju 1919., a Emily Wilding Davison skončala je 1912. pod kopitima konja kralja Georgea demonstrirajući na stazi hipodroma Epsom).
Zbog svih tih stečevina prvi izbori na kojima su odlučivale žene i muškarci zaslužuju biti spomenuti kao ključni datum ne samo u pogledu ženskih prava, nego kao značajan za razvitak demokracije.
I predsjednik Tito je isticao da su drugarice prava što im je ”narod podario” zaslužile, zaradile – i nikome, pa ni ženama, tada nije palo na pamet zapitati i sebe i ”narod” zašto su se one morale naraditi za pravo koje je muškarcima zapalo bez pol muke, tek na temelju njihova spola
Potrebno je spomenuti se i sufražetkinja i njihove sljedbenica u Europi i odati im poštovanje zbog ustrajnosti i energije, a najviše zato što su nastupale s uvjerenjem da se bore za prava, a ne za priznanja nekakvih zasluga. Clara Zetkin zatražila na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena 1910. godine uz pravo žena na političko suodlučivanje jednaku plaću za muškarce i žene za jednak rad te poboljšanje zaštite na radu i zaštite zdravlja radnica.
”Pola svijeta pripada nama” izvikivale su Emmeline Pankhurst i Marguerite Durand. I u Hrvatskoj je odjeknulo da je političko suodlučivanje temeljno pravo i da pola svijeta pripada ženama.
Učiteljica Marija Jambrišak je tako 1871. godine na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu zatražila jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i muškarce. Za emancipaciju i prava žena borile su se i književnica Dragojla Jarnević, slikarica Slava Raškaj te Marija Jurić Zagorka.
Dok su žene na prvim izborima glasovale u velikom broju, već u vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata diljem Europe je stopa izlaznosti na izbore postupno opadala. Za izbore u komunističkom sustavu razlog je evidentan – izbori su bili zamišljeni i od ustoličenja režima služili za špijuniranje tko je za što, a izbor je postojao samo između slaganja i neslaganja, a nije značio očitovanje o različitim opcijama.
Tada su izbore zlorabili oni isti koji su ženama dali glasačko pravo (valjda računajući na pomanjkanje političkog iskustva žena, zbog čega će valjda glasati kako im muškarci sugeriraju ili nameću).
No i u demokratskim sustavima stopa izlaznosti je pala na ispodprosječnu razinu – i to stopa birača oba spola – i nije se nikad znatno podigla uključivanjem mladih.
Sada žene imaju glasačko pravo, za koje su neke od njih čak ginule, a ne koriste se njime konstatirali su napose muški zlobnici.
Zapitati se valjda i to koliko izabrane žene stvarno rade posao zastupnica ili samo koriste aktivno i pasivno pravo na samoreklamiranje, a političku pozornicu kao lijek za svoju ego-neurozu
Zašto: zasićene su politikom i programima, frustrirane zbog sadržaja, umorne od politike?
Namjeravaju li ženske udruge u Hrvatskoj obilježiti uvođenje ženskog glasačkog prava na europskom kontinentu (premda je njima na Balkanu došlo sa zakašnjenjem od 26 godina), nadam se da će propitivati stranačke programe i zapitati se koliko se koji program podudara s aktualnim interesima žena o kojima bi stranke trebale voditi računa.
Zapitati se valjda i to koliko izabrane žene stvarno rade posao zastupnica ili samo koriste aktivno i pasivno pravo na samoreklamiranje, a političku pozornicu kao lijek za svoju ego-neurozu.
Takve kandidatkinje ne zaslužuju ni glasove žena iz ženske solidarnosti. Uopće ne mislim da žene trebaju iskazivati solidarnost s kandidatkinjama samo zbog toga što su kandidatkinje, a ne kandidati. Nije rečeno da kandidatkine zastupaju ženske interese.
Za svoju odluku o glasanju držim se ”preporuke” Amosa Osa: tretirati svaku stranku kao tramvaj – ide li on smjerom koji mi odgovara, ući ću i voziti se dok se kreće pravcem koji meni treba.
Slažem se s kandidatkinjom u pogledu svjetonazora, političkih odluka, opredjeljenja i stavova – u redu: glasat ću za nju, ali ne zbog solidarnosti.
Moju žensku solidarnost ne bi dobile kandidatkinje koje uoči odluka koje vise u prostoru već treću godinu, a kojima uskoro istječe rok za donošenje odluke, ”tek moraju proučiti stavove” (Zakon o pobačaju).
Ženska solidarnost se ne proteže ni na neimanje stava, na zaobilaženje odgovora, na bahato ili nezainteresirano ignoriranje. No dobile bi moju podršku političarke koje su seksistički napadane i blaćene.
Moju žensku solidarnost ne bi dobile kandidatkinje koje uoči odluka koje vise u prostoru već treću godinu, a kojima uskoro istječe rok za donošenje odluke, ”tek moraju proučiti stavove” (Zakon o pobačaju)
Stranke i zastupnici bi se također morali pitati za razloge ”izborne apstinencije” i za istovremeno bujanje građanskih inicijativa, demonstracija i drugih oblika ”građanskog neslaganja”, ”građanskog neposluha”.
Umjesto na izborna mjesta s urnama ljudi radije izlaze na trgove i ulice te svoje neslaganje artikuliraju glasno i vidljivo.
Stječe se dojam da ih zastupnici slušaju samo kad se vidljivo bune i kad je javnost svjedok njihove pobune. Kao da su k srcu uzeli izreku američkog predsjednika Thomasa Jeffersona da je ”demokracija uvijek stvar živih, a ne pokojnih”.
Zato se rodila ideja civilnog neposluha: Politici trebaju mutikaše, koji uskovitlaju i remete mirne vode.
Oporba daje tek okus i začin politici – a i ne oporba zanovijetala i svadljivaca, nego ljudi koji ne misle samo na sebe, već gledaju preko međa svojih interesa, koji remete uhodani red jer ima viziju kvalitetnijeg reda i žive, djelatne demokracije.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Čudo Duhova: žar tinja, duh je živ
- Papa o migranatima i izbjeglicama: Svatko ima pravo na budućnost
- Izbori za Europski parlament: poruka ”Sve se može”
- Blasfemični mit o Bleiburgu
- Križni put je poziv na suosjećanje s patnjama drugih
- Protiv zaborava. O važnosti nove knjige Jasminke Domaš
- Crkva i Bleiburg: neka se prione procesu priznavanja krivnje
- Što je papa Franjo propustio kazati na vatikanskom summitu?
- Imamo li sluh za glas savjesti i zov etike?
- Papa Franjo ulazi u ”lavlju špilju”. Zaslužuje podršku kršćana!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.