autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Naravno da se plašim smrti – ali me nešto drugo još više plaši

Autor: Željko Porobija / 28.09.2018. Leave a Comment

Željko Porobija

Željko Porobija

Ako nama ateistima nešto neprestano nabijaju na nos, to je činjenica da mi nemamo – kako to obično ljudi formuliraju – rješenje za problem smrti.

Znam da sam imao nekih 6 godina – a razvojni psiholozi vele da je to upravo ta dob – u kojoj sam postao svjestan smrtnosti. Jednoga dana bolno sam shvatio: i moji roditelji i sve osobe koje volim bit će mrtve. I ja ću također jednom biti mrtav i to će trajati 1000 godina, pa još 1000 godina i tako unedogled.

Unatoč tome što nisam poznavao brojke veće od tisuću dao sam suštinski sasvim točnu računicu. A biti mrtav znači ne postojati, nemati više nikakvu misao ili opažanje, pretvoriti se u kostur koji se onda lagano mrvi u prah.

Prvu sam utjehu bio potražio kod mame, koja nije negirala moje činjenice i zaključke, samo me blago opomenula da sam premali za razmišljanje o smrti (slično je glasio i njezin odgovor na pitanje o seksu, riječi koju sam nekako u to vrijeme čuo).

 Onda je prošao jedan dobar period života kad sam to pitanje uglavnom držao po strani – premda se smrt redovito pojavljivala kao fenomen u mom životu, jer su mi umrli djed, baka, teta, jedan školski prijatelj je počinio samoubojstvo, majka i sestra jednog drugog prijatelja poginule su u prometnoj nesreći…
Unatoč tome što nisam poznavao brojke veće od tisuću dao sam suštinski sasvim točnu računicu. A biti mrtav znači ne postojati, nemati više nikakvu misao ili opažanje, pretvoriti se u kostur koji se onda lagano mrvi u prah

A onda sam u dobi od nekih dvadesetak godina, nimalo slučajno baš onda kad je umro moj otac, opet krenuo razmišljati o smrti i utjehu potražio u religiji. Bio sam prihvatio onu verziju kršćanstva u kojoj je smrt samo san koji traje do Isusovog dolaska i uskrsnuća, a potom slijedi vječni život.

Možda je zanimljivo napomenuti ono što znaju svi pomniji studenti Starog zavjeta – a to je da u tom najvećem dijelu Biblije također nema ”rješenja problema smrti”. Antičkim Hebrejima bilo je najvažnije imati miran i ispunjen život te dobiti potomstvo koje će nositi sjećanje na svoje pretke. Tek negdje u 2. stoljeću prije nove ere počinje se govoriti o besmrtnosti individue, bilo kroz ideju uskrsnuća ili kroz ideju besmrtnosti duše.

Smrt je vremenom postala glavna ”sirovina” iz koje nastaje religija – i kad raspravljate s religioznim ljudima, te očite činjenice trebate biti svjesni. Uzmite čovjeku religiju – uzimate mu i ”rješenje” problema smrti. Problema kojim su se davno bavili i nereligiozni filozofi pokušavajući dati svakojake odgovore ne bi li se prestali plašiti smrti.

”Prema tome, smrt, to najstrašnije zlo, nema nikakvog posla s nama; jer dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nema više nas”, pisao je Epikur u ”Poslanici Menoiku” i time dao gotovo sofistički odgovor na bolno pitanje. Jer nas u smrti najviše plaši upravo to ”nema više nas” i nekima čak i misao na kršćanski Pakao izgleda utješno u odnosu na to apsolutno nestajanje.

Naravno da više ne prihvaćam religijski odgovor na pitanje o smrti – bilo da se radi o ideji besmrtne duše, uskrsnuća, reinkarnacije, ukratko ičega što označuje neko produženje naše svijesti nakon smrti mozga, koji se lagano ugasi satima nakon srčano-plućne smrti.

Ne radi se samo o tome da su ti odgovori netočni, nego i o tome da njih nitko ozbiljno ne prihvaća.

Sjećam se razgovora s jednim (nažalost, već pokojnim) liječnikom, bilo je to nekako baš onih dana kad je umirao papa Ivan Pavao II.

”Znate, ja sam vam kao neki katolik, pa znam da je prema našoj vjeri smrt prijelaz u neko bolje stanje”, reče mi doktor i onda, nakon značajne stanke, izusti: ”Ali nitko ne želi prijeći”.

Što ljudi stvarno misle o smrti neće reći svom svećeniku, nego upravo liječniku. Uostalom, sam odlazak liječniku jasno svjedoči o tome da ne želimo umrijeti, da želimo živjeti što je moguće duže.

Ako nama ateistima nešto neprestano nabijaju na nos, to je činjenica da mi nemamo – kako to obično ljudi formuliraju – rješenje za problem smrti

Sva medicina, kao što dobro znamo, je zapravo odlaganje smrti – i ako je nešto ovoj civilizaciji stvarno pošlo za rukom, to je ta mogućnost da zrele godine dožive i oni koji bi u prethodnim stoljećima lako podlegli kugi, velikim boginjama ili tuberkulozi.

Vjernik ne odlazi doktoru da bi bio što spremniji za susret s Isusom, nego da bi do tog susreta došlo što kasnije. Zaboravite sve one priče o tome da nakon smrti idemo u Božje naručje, da se idemo ponovo sresti s dragima koje smo kroz život izgubili – sve da je to i potpuno točno, u to nitko ne vjeruje.

Kad liječnik priopći pacijentu da je bolest previše uznapredovala i da su mu odbrojani dani, nitko od njih ne skoči od radosti i ne usklikne da će sad konačno biti u Raju. Ako meni ne vjerujete, pitajte svog liječnika; on će vam reći što i onaj moj: ”Nitko ne želi prijeći”.

Umirući čovjek nerijetko će se onda obratiti svećeniku ili se okrenuti nekom obliku duhovnosti – znanstveno utvrđeni podatak da su stariji ljudi, oni koji se približavaju smrti, skloniji religioznosti možete slobodno provjeriti osobnim uvidom u to tko nedjeljom ide u crkvu.

Meni je to kao čovjeku sasvim razumljivo –  svatko treba neki duševni mir u onim trenucima kad naše tijelo zauvijek prestaje funkcionirati.

Tako i mnogi vjernici koji se osobno više ne priklanjaju ni jednoj religijskoj dogmi ostaju i dalje u okrilju svoje vjere upravo zbog straha od smrti.

Nedavno me je moja vršnjakinja i ukorila što sam, kako mi reče, ostavio Boga pod stare dane, u dobi kad se trebamo pripremati za smrt (iako ja sebi utvaram da su preda mnom ne samo još godine nego desetljeća života). Odraz je to uvriježenog shvaćanja da je ateistima smrt veći problem nego vjernicima.

I dok ima ateista koji će na spomen smrti odmahnuti rukom ili ponuditi neki klišeiziran odgovor (napokon, i smrt je klišej), meni nije problem reći da se bojim smrti. Lagao bih samoga sebe kad bih rekao da mi je sasvim svejedno što ću jednoga dana prestati postojati (sad već znam i puno veće brojke nego što su tisuće).

A onda sam u dobi od nekih dvadesetak godina, nimalo slučajno baš onda kad je umro moj otac, opet krenuo razmišljati o smrti i utjehu potražio u religiji. Bio sam prihvatio onu verziju kršćanstva u kojoj je smrt samo san koji traje do Isusovog dolaska i uskrsnuća, a potom slijedi vječni život

Da se ne bojim smrti, hodao bih prugom ili prelazio cestu bez osvrtanja dolazi li koje vozilo – ukratko, radio bih sve ono za što smo svjesni da bi više upućivalo na neko patološko stanje depresije.

Strah od smrti ne znači da sam spreman na bilo kakav kompromis o tom pitanju, pa su mi strani svi oni ”agnostici” koji, kako znaju reći, ostavljaju makar odškrinuta vrata mogućnosti da nas nešto čeka nakon što nam tijelo umre.

Ipak, blizak mi je i Levinas, koji na svoj apstraktni način objašnjava da je smrtnost ujedno i temelj naše mogućnosti zajedništva s drugim ljudima. Koliko god se razlikovali u izgledu, društvenom statusu i ekonomskoj moći – mi smo svi, ali doslovce svi, predodređeni za odlazak u ništavilo. Paradoksalno, ali smrt nas ujedno i razdvaja i spaja.

Svejedno, to što priznajem vlastiti strah pred smrću – i ne glumim heroja kojeg ni za što nije briga ili je uvjeren u vlastitu besmrtnost – ne znači da tražim utočište od nje.

Ne planiram na samrti (ako budem imao tu privilegiju da umrem u vlastitom krevetu) zvati svećenika ili tražiti neku utjehu u transcendentnosti.

Meni bi bilo još gore da u strahu od smrti pribjegnem religiji. Jer njezino ”rješenje problema smrti” najčešće samo pogoršava stvari.

U klasičnom kršćanstvu ja mogu birati hoću li biti u vječnim paklenim mukama ili provoditi vječnost s Bogom koji uživa u patnjama milijuna, pa bili oni svi i totalni zlikovci.

U onoj verziji kršćanstva kojoj sam pripadao trebam se pomiriti s činjenicom da ću zauvijek ostati bez jednog lijepog broja ljudi koji su mi nešto značili – i opet moram biti zajedno s Bogom koji je donio takvu odluku.

Ipak, blizak mi je i Levinas, koji na svoj apstraktni način objašnjava da je smrtnost ujedno i temelj naše mogućnosti zajedništva s drugim ljudima. Koliko god se razlikovali u izgledu, društvenom statusu i ekonomskoj moći – mi smo svi, ali doslovce svi, predodređeni za odlazak u ništavilo. Paradoksalno, ali smrt nas ujedno i razdvaja i spaja

Slično je i u drugim religijama, uvijek to završi na razlikovanju ”ovih” od ”onih”, ”ovaca” i ”jaraca” – i ja se jednako protivim bilo kojoj od tih ponuđenih opcija.

Nemam iluzija da će znanost riješiti problem smrti; ona će samo još bolje uspijevati u već spomenutom odlaganju, koliko god ono bilo.

Religija će i dalje parazitirati na toj činjenici da se jednom moramo susresti sa smrću. Ona će nestati tek onoga dana kad ljudi sebi priznaju da im nikakav misaoni sustav, nikakva ideologija i nikakva fantazija ne mogu ukloniti strah od smrti.

Jer ne postoji ”rješenje problema smrti”, nego samo suočavanje zrelog čovjeka s činjenicom da svi umiremo. Tada će nas ta jednostavna i često skrivana činjenica ujediniti i mi ćemo onda barem moći razgovarati na temu što nam je činiti dok smo živi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

  • Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
  • Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
  • Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
  • Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
  • Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
  • Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
  • Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
  • Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
  • Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
  • Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: A/TEOBLOGIJA Tagged With: a/Teoblogija, Epikur, ideologija, Ivan Pavao II, Levinas, religija, smrt, Željko Porobija

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT