Narod je ginuo da bi Neum postao dio Hrvatske, a sad?

Putujete li autom na jug prema Dubrovniku, lijep običaj je došao da se zaustavite u Neumu makar na desetak minuta pojesti čuvene lokalne prstace.

– Lutko, ima li prstaca? – pitate djevojku u kiosku kraj ceste.
– Ih! Šta pitaš – odmahne ona.
– Daj onda jedne velike – naručujete, veselo trljajući ruke.
– Oćeš s lepinjom? – pita ženska.
– Jok, ti ćeš.
– Luk, ajvar?
– Ne pitaj, nego meći.

Uvijek nam je drago doći u Neum, i zbog prstaca, ali i zbog cigareta, i alkohola, i kave, i hollywoodskih filmova koji se ondje prodaju najkasnije sutradan nakon premijere u Los Angelesu, i pornića svake fele, gotovo ne možeš vjerovati čega su se sve pohotnici dosjetili.

Kojekakvog se blaga Božjeg jeftino nađe u Neumu jer su drukčiji porezi i zakoni, gradić nije u Hrvatskoj.

A u stvari kao i da jest.

Oni što se raspamećuju na Bulića i Thompsona, što ridaju od domoljubnog ganuća kad čuju štogod o ponosnoj hrvatskoj pokrajini koja nažalost nije u sastavu Republike Hrvatske, iznenada se uozbiljuju i govore kako po svaku cijenu valja mostom povezati jug naše domovine. Zar to nije blesavo?

Većinsko je stanovništvo hrvatsko, hrvatske zastave se vijore s balkona, osnovna škola nosi ime hrvatskog kardinala mučenika, a i ružno je, po duši govoreći, baš kao u ostatku Lijepe naše. Nema nikakve razlike između neumskih, makarskih ili primoštenskih gusto sagrađenih strahotnih betonskih čardaka za turiste skromnijih želja.

Do Dubrovnika ćete dvaput prijeći granicu Hrvatske i BiH, koja nasljeđuje nekadašnju granicu Mletačke republike i Turskog carstva, ali prostor je etnički, kulturno i ekonomski jedinstven, čitavim putem istovjetan.

Koncem prošlog stoljeća htjeli smo ga i politički povezati, izbrisati granicu ispred i iza Neuma da istočna obala Jadrana sve do Herceg Novog neprekinuto bude naša.

Mnogo je naroda zbog toga izginulo, mnogo kuća zapaljeno, mnogo džamija srušeno da bismo dobili krasni šipak.

Samo su Slobodan Praljak, Jadranko Prlić i društvo naposljetku nešto uhvatili, koji dvadeset, a koji dvadeset pet godina robije za raznovrsne i brojne ratne zločine kojima je, prema optužnici, cilj bio ”stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj”.

Ta ratna pustolovina nije, blago rečeno, najsretnije ispala i među pristojnijim svijetom ju je danas neugodno spominjati, ali opet, više je onih kojima u prsima još gori žudnja da i Posušje, i Grude, i Tomislavgrad, i Ljubuški, i Međugorje, i Neum, cijeli taj kraj da se odvoji od BiH i pripadne Hrvatskoj, da svi Hrvati budu u jednoj jedinstvenoj i nedjeljivoj državnoj cjelini.

Vojnički i politički napori da se to ostvari nešto su, istina, posustali, ali na estradnom frontu se ne damo. Marku Perkoviću Thompsonu Grude i Neum ni dan-danas nisu drukčiji od bilo kojeg drugog hrvatskog mjesta, baš kao ni njegovoj publici, svim onim djevojkama na ramenima mladića, koje u crnim majicama i ustaškim kapama zanosno sunu rukama uvis na stih: “Herceg Bosno srce ponosno”.

Zdravko Mamić, vidjeli ste prošli tjedan, jedva je na štakama vukao onu svoju jadnu prostrijeljenu nogu, ali navečer, kad je Mate Bulić zapjevao “Moju Hercegovinu”, odjednom – ništa mu. Đipa kao dječak.

Samo su Slobodan Praljak, Jadranko Prlić i društvo naposljetku nešto uhvatili, koji dvadeset, a koji dvadeset pet godina robije za raznovrsne i brojne ratne zločine kojima je, prema optužnici, cilj bio ”stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj”

Bulićeva pjesma je Mamiću dala što mu ni dopunsko zdravstveno nije moglo dati. Treba li boljeg dokaza kako su naši ljudi vezani s Hercegovinom i Hercegovcima?

Ali, onda opet, kad se spomene Pelješki most, stvar postaje sasvim suprotna. Oni što se raspamećuju na Bulića i Thompsona, što ridaju od domoljubnog ganuća kad čuju štogod o ponosnoj hrvatskoj pokrajini koja nažalost nije u sastavu Republike Hrvatske, iznenada se uozbiljuju i govore kako po svaku cijenu valja mostom povezati jug naše domovine.

Zar to nije blesavo?

Narod je ginuo, kuće su gorjele, minareti se rušili, a šestorica njih u Haagu su dobili ukupno 111 godina zatvora jer su htjeli 1993. Hercegovinu priključiti Hrvatskoj, da bi dvadeset godina kasnije naša vlast potrošila nebrojene milijune eura da mostom zaobiđe Hercegovinu.

Od prilike do prilike Neum je naš ili tuđi.

U Bulićevim i Thompsonovim pjesmama je naš, ali kad kupujemo švercani marlboro i piratske filmove, ili prstace koji su u Hrvatskoj zabranjeni, ili kad od Europske unije tražimo novac za Pelješki most, odgovara nam da je to druga država.

Da sam ja Slobodan Praljak ili Jadranko Prlić, mene bi gradnja toga pelješkog mosta osobno vrijeđala. Dvadeset ili dvadeset pet godina će oni robijati zbog nekakve zemlje u koju mi više ni automobilskim kotačem ne želimo ugaziti.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

• Rijeka se ne zove Fiume samo zahvaljujući partizanima
• Izložbu o Vlaku slobode napravio je neki zločinački genij
• Cijeli opus Jiříja Menzela zapravo je u opuštenosti
• Hadezeovcima za državni ispit dajte bojanke s leptirima
• Cijenjeni gosti, profi atentatori, mjesecima šetali Splitom
• Srbi neće u ratne vojne invalide, Hrvati navalili
• Naprosto je milina gledati kako se autentični Hrvati mrze
• Kaže li se august ili kolovoz? Rječnik Domovinskog pokreta
• Demokršćaninu Stieru ćirilica ne smeta. Baš uvijek…
• Meggle se trese od straha, Petir ih spomenula na Twitteru

» Svi tekstovi ovog autora