autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.

Autor: Đorđe Matić / 28.05.2018. Leave a Comment

Đorđe Matić

Đorđe Matić

Mnogi od nas koji smo otišli devedesetih tražili smo tamo kamo smo stigli sebi pisce koji bi nam nešto eventualno rekli ”o onome svemu”, o stanju u kojem smo se našli i, naročito, o mjestu koje smo napustili.

Ali, u toj prvoj refleksiji s drugoga mjesta tražili smo nesvjesno i nešto drugo: pisce koji bi nam nešto rekli i o tome što smo (ili bolje tko smo) uopće bili ranije.

Otkrili smo ubrzo da ti takozvani naši, ni oni negdašnji, a pogotovo ne suvremenici, nisu imali reći ništa ili gotovo ništa o tome. Takve smo pisce, ironično, morali potražiti upravo tamo kamo smo došli. I to ne bilo koje.

Europske, recimo, naročito ne jer su djelovali ukočeno, drveno, izgubljeni u distantnim i napornim intelektualizacijama.

Otkrili smo ubrzo da ti takozvani naši, ni oni negdašnji, a pogotovo ne suvremenici, nisu imali reći ništa ili gotovo ništa o tome. Takve smo pisce, ironično, morali potražiti upravo tamo kamo smo došli. I to ne bilo koje

Britanci su bili previše zaigrani, bez centra, rasuti od ironije i parohijalnosti vlastite kulture.

Ne: kako bismo našli one koji bi nam išta rekli, trebalo je pogledati daleko, na drugu obalu, preko Oceana.

Američki pisci, suvremeni, bili su glas koji je (ne)očekivano i jako dopro do nas. I više nije otišao.

Doduše, i tamo nije svaki bio takav: što nam je mogao reći Bellow – on je htio biti američki Kafka, a mi smo imali već ”svog”, europskog, original; ili Updike – što će nam američki waspovci i njihovi problemi kad oni nisu druga klasa, nego, da opet malo pretjeramo, gotovo druga ”rasa” u odnosu na pogubljene europske nesretnike bez domovina?

Ključ na kraju ipak jest bio u ”identitetskom”, ”etničkom”, samo od druge vrste.

Bernard Malamud, također veliki američki pisac, slavno je rekao da smo ”svi Židovi”. Moguće je bio u pravu. Jer, pisac kojeg smo (ponovo) otkrili, naš pisac, bio je jedan ispred svih: Philip Roth. Američki židovski pisac, ali, za razliku od Malamuda, ”s kvakom”, drugačiji.

Čitati Rotha značilo je susresti se, sukobiti se bolje, preko drugoga jezika i kulture koja bi trebala da je sasvim različita, konfrontirati se s nečim sasvim naročitim.

Čitanje romana ”Portnojeva boljka” (Portnoy’sComplaint) na primjer (odnosno vraga ”na primjer”, već upravo i jedino te knjige) – to je bio ”dolazak kući van kuće”.

Do šoka i neugode.

Domaćim piscem rečeno, Philip Roth bio je naš čovjek na terenu, ukratko. Našao sam kasnije jedan tekst Bogdana Tirnanića u kojem je slavni beogradski pisac i novinar već mnogo ranije ”posvojio” Rotha kao kralja krajnje prepoznatljivosti svoje pak generacije

Demonski duhovito – jer kakva bi to uopće literatura bila bez humora? – ispisan svijet sitne građanštine koja stremi socijalnim normama i pristojnosti iznad svega, a ispod kože i ispod glasa fantastično diskriminira niže od sebe; svijet opresivnih, iracionalnih majki i smiješnih očeva-mekušaca – ili može i obratno – suburbani mikrokozam gnjavaža oko trivijalnosti, oko toga ”što će reći svijet”; pretjerana neuravnotežena emocionalnost, naravna stvar i endemski maligni (kulturalni) narcizam, tračanje i osuđivanje drugih, samoprecjenjivanje, a istodobna nemogućnost realnog uviđanja sebe – kako je sve to (pre)poznato zvučalo…

Možda najintrigantnije – osjećaj pripadanja velikoj zajednici i zemlji, a u isti tren duboka anksioznost nad time da se uza sve pokušaje, nastojanja, mimikrije i želje zapravo nikada do kraja ne uspijeva pripadati glavnoj, velikoj, dominantnoj etniji (jer ti ne daju).

Pa onda tek, natrag u privatno, odnos bolesno protektivnih roditelja prema vlastitoj djeci: uspjeh u školi kao ključna stvar, a ipak obavezno ”štopanje” kroz inzistiranje na neisticanju (”ne moraš ti biti najpametniji”), naravno, prisvajanje dječjeg uspjeha – djeca su ionako produžetak roditelja.

Iz toga anksioznost, beskrajni niz strahova (najprije od svijeta koji je trajno opasan u svakom pogledu), katastrofični pogled na sve, indukcija krivice, ucjena emocijama – i onda, logično, i iznad svega: ”Tri N”, štulićevski rečeno – neuroza, ili bolje Neuroza s velikim N, u sto pojavnosti, formi i himera, Narcizam i Nezadovoljstvo.

I seksualnost, kako nego kroz fantazije i Portnojevu ”boljku” – masturbaciju, što drugo, kroz nepremostivu podijeljenost tjelesnog i ”prljavog” versus idealnog, željenog, nedostižnog.

Čitanje Portnoja i njegove ”boljke”, a poslije ostalih ranih i knjiga piščevog srednjeg perioda – ”Goodbye Columbus”, ”Professor of Desire”, ”Defender of the Faith” – bio je (anti)praznik prepoznavanja, identifikacije kroz spontane napade guturalnog smijeha, mrštenja od bijesa (kako drugo) pomiješanog sa silnim veseljem nad otkrićem ovakvog ”dalekog brata”.

I naravno – zahvalnosti što je negdje, u dalekom i kompliciranom svijetu postojao jedan takav tip, pisac kojem je ”sve jasno”. Domaćim piscem rečeno, Philip Roth bio je naš čovjek na terenu, ukratko.

Našao sam kasnije jedan tekst Bogdana Tirnanića u kojem je slavni beogradski pisac i novinar već mnogo ranije ”posvojio” Rotha kao kralja krajnje prepoznatljivosti svoje pak generacije.

Uza sve poštovanje, mislio sam, sasvim ljubomorno, da je Tirketova teza bila nategnuta (”natezanje teze”) – jer samo je naša generacija mogla uzeti ”primat” u ovim stvarima (!) opisanim u Rothovim briljantnim, mitraljeski ispaljenim, monološkim fragmentima koji se mogu čitati naglas kao manifesti nemoći i pronalaženja snage kroz suosjećanje, kao poraz i pobjeda samootkrivanja jednako

Uza sve poštovanje, mislio sam, sasvim ljubomorno, da je Tirketova teza bila nategnuta (”natezanje teze”) – jer samo je naša generacija mogla uzeti ”primat” u ovim stvarima (!) opisanim u Rothovim briljantnim, mitraljeski ispaljenim, monološkim fragmentima koji se mogu čitati naglas kao manifesti nemoći i pronalaženja snage kroz suosjećanje, kao poraz i pobjeda samootkrivanja jednako.

Poslije toga, onako kako čovjek odrasta (ili misli da odrasta), učinilo je da romani zrele faze Philipa Rotha postanu suputnik u prigušenijim, manje eksplozivnim, ali ne manje teškim krizama. Osobnim – i općim, kulturalnim.

Tu nam se Roth našao ponovo – ili tek tu – kao neočekivan saveznik kad se veliki svijet istinski zatresao (a da i ne zna sam do koje mjere), dok je paralelno, za ”nas”, one s početka, već postajaosamo jedna diskretna fusnota ”u vremenu iza vremena”, kad nas se mnogo stvari u vezi toga i takvoga bijelog svijeta počelo sve manje ticati – onako kako je na istoj liniji postajalo sve manje podnošljivo.

Onaj tko nije na Zapadu doživio Clintonove devedesete, naime – taj ne zna što je hipokrizija.

I nesvjesno, primjećujem, citirao sam spontano glavni motiv napisan na početku najvažnije Rothove knjige te ere, romana ”Human Stain” – u tako dobro i precizno izvedenoj varijanti prijevoda naslovljenog ”Tragovi na duši”.

Epoha političke korektnosti kao ”tihog zla”, kad se pod krinkom promicanja vrijednosti takozvanih partikularnih identiteta poturala pervertirana verzija zapadnog kulturnog staljinizma, imala je u toj Rothovoj priči vrhunac svoje estetske transsupstancijacije; i da ništa osim nje i Mametove ”Oleanne” nije napisano, bilo bi više nego dovoljno za ono doba gnjile i opasne kulturalizacije.

Kako je to važno bilo za našu poziciju tada: biti na Zapadu kao pripadnik (sic) ”druge Europe” u trenutku kad se tobože najviše slavi i protežira ”kulturna različitost” – a vidjeti u tome procesu duboku laž, a iza nje mračne pipke još dublje i skrivenije ideologije.

I onda, paradoksalno, utjehu i razumijevanje nalaziti u romanu američkog pisca, kojega bi također gurali u ”manjince” – kako dokon tu laž, bijesno i nemoćno, kroz estetički proces, razbija u komade.

Pa kad Philip Roth govori o sebi govoreći nešto doslovno u pitanju odnosa sebe kao Židova spram američke nacije i kulture, neki su u tome čitali čistu metaforu i tajni manifest različitih nesretnika i njihovih odnosa prema vlastitim pak domovinama: ”Ako nisam Amerikanac – nisam ništa”.

Epoha političke korektnosti kao ”tihog zla”, kad se pod krinkom promicanja vrijednosti takozvanih partikularnih identiteta poturala pervertirana verzija zapadnog kulturnog staljinizma, imala je u toj Rothovoj priči vrhunac svoje estetske transsupstancijacije; i da ništa osim nje i Mametove ”Oleanne” nije napisano, bilo bi više nego dovoljno za ono doba gnjile i opasne kulturalizacije

I kad su se napokon u istom periodu naši putevi ipak negdje dotakli, ako već ne ukrižali, to je bilo dakako razočaravajuće, kako drugo: lik Hrvatice Drenke iz ”Sabbathovog kazališta” bio je jednako proizvoljan i površan lik kao u svih drugih, beskrajno lošijih zapadnih pisaca kad se u književnosti uhvate naših ljudi.

Ali skoro da je tako moralo biti, usud još jedne ironije u bezbrojnim, kao i inače kad se promaše te dvije vječne paralele u svemiru, paralele koje su osuđene na to da se promašuju.

A kako, sad na kraju, govorimo o promašajima, u godini pak nakon Dylanovog Nobela i istom u godini kad nijedan pisac nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, ima neke simbolike u tome da umire Philip Roth.

On kojega je nagrada uporno zaobilazila, a za kojega smo, kao i davno kod njegovog prijatelja Danila Kiša, osjećali da ga jednom svakako čeka.

Šteta, da, ali nije najvažnije sad. Jer nastranu što je toga Nobela kod nekih među nama već odavno dobio: Rothov odlazak je znak, kao i kod Kiša – kao i kod nas – da je trag što ostaje zaobilaženjem ponekad važniji i dublji nego sjaj svih priznanja.

Još tekstova ovog autora:

  • Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
  • Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
  • Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
  • Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
  • Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
  • Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
  • Izgubljene rock mitologije
  • Pjesme pomirenja (prozopopeja)
  • Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: PRIJE POVRATKA Tagged With: Bellow, Bernard Malamud, Đorđe Matić, Kafka, narcizam, Naš čovjek na terenu, neuroza, nezadovoljstvo, Philip Roth, Prije povratka, seksualnost, Updike

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT