Đorđe Matić
Mnogi od nas koji smo otišli devedesetih tražili smo tamo kamo smo stigli sebi pisce koji bi nam nešto eventualno rekli ”o onome svemu”, o stanju u kojem smo se našli i, naročito, o mjestu koje smo napustili.
Ali, u toj prvoj refleksiji s drugoga mjesta tražili smo nesvjesno i nešto drugo: pisce koji bi nam nešto rekli i o tome što smo (ili bolje tko smo) uopće bili ranije.
Otkrili smo ubrzo da ti takozvani naši, ni oni negdašnji, a pogotovo ne suvremenici, nisu imali reći ništa ili gotovo ništa o tome. Takve smo pisce, ironično, morali potražiti upravo tamo kamo smo došli. I to ne bilo koje.
Europske, recimo, naročito ne jer su djelovali ukočeno, drveno, izgubljeni u distantnim i napornim intelektualizacijama.
Otkrili smo ubrzo da ti takozvani naši, ni oni negdašnji, a pogotovo ne suvremenici, nisu imali reći ništa ili gotovo ništa o tome. Takve smo pisce, ironično, morali potražiti upravo tamo kamo smo došli. I to ne bilo koje
Britanci su bili previše zaigrani, bez centra, rasuti od ironije i parohijalnosti vlastite kulture.
Ne: kako bismo našli one koji bi nam išta rekli, trebalo je pogledati daleko, na drugu obalu, preko Oceana.
Američki pisci, suvremeni, bili su glas koji je (ne)očekivano i jako dopro do nas. I više nije otišao.
Doduše, i tamo nije svaki bio takav: što nam je mogao reći Bellow – on je htio biti američki Kafka, a mi smo imali već ”svog”, europskog, original; ili Updike – što će nam američki waspovci i njihovi problemi kad oni nisu druga klasa, nego, da opet malo pretjeramo, gotovo druga ”rasa” u odnosu na pogubljene europske nesretnike bez domovina?
Ključ na kraju ipak jest bio u ”identitetskom”, ”etničkom”, samo od druge vrste.
Bernard Malamud, također veliki američki pisac, slavno je rekao da smo ”svi Židovi”. Moguće je bio u pravu. Jer, pisac kojeg smo (ponovo) otkrili, naš pisac, bio je jedan ispred svih: Philip Roth. Američki židovski pisac, ali, za razliku od Malamuda, ”s kvakom”, drugačiji.
Čitati Rotha značilo je susresti se, sukobiti se bolje, preko drugoga jezika i kulture koja bi trebala da je sasvim različita, konfrontirati se s nečim sasvim naročitim.
Čitanje romana ”Portnojeva boljka” (Portnoy’sComplaint) na primjer (odnosno vraga ”na primjer”, već upravo i jedino te knjige) – to je bio ”dolazak kući van kuće”.
Do šoka i neugode.
Domaćim piscem rečeno, Philip Roth bio je naš čovjek na terenu, ukratko. Našao sam kasnije jedan tekst Bogdana Tirnanića u kojem je slavni beogradski pisac i novinar već mnogo ranije ”posvojio” Rotha kao kralja krajnje prepoznatljivosti svoje pak generacije
Demonski duhovito – jer kakva bi to uopće literatura bila bez humora? – ispisan svijet sitne građanštine koja stremi socijalnim normama i pristojnosti iznad svega, a ispod kože i ispod glasa fantastično diskriminira niže od sebe; svijet opresivnih, iracionalnih majki i smiješnih očeva-mekušaca – ili može i obratno – suburbani mikrokozam gnjavaža oko trivijalnosti, oko toga ”što će reći svijet”; pretjerana neuravnotežena emocionalnost, naravna stvar i endemski maligni (kulturalni) narcizam, tračanje i osuđivanje drugih, samoprecjenjivanje, a istodobna nemogućnost realnog uviđanja sebe – kako je sve to (pre)poznato zvučalo…
Možda najintrigantnije – osjećaj pripadanja velikoj zajednici i zemlji, a u isti tren duboka anksioznost nad time da se uza sve pokušaje, nastojanja, mimikrije i želje zapravo nikada do kraja ne uspijeva pripadati glavnoj, velikoj, dominantnoj etniji (jer ti ne daju).
Pa onda tek, natrag u privatno, odnos bolesno protektivnih roditelja prema vlastitoj djeci: uspjeh u školi kao ključna stvar, a ipak obavezno ”štopanje” kroz inzistiranje na neisticanju (”ne moraš ti biti najpametniji”), naravno, prisvajanje dječjeg uspjeha – djeca su ionako produžetak roditelja.
Iz toga anksioznost, beskrajni niz strahova (najprije od svijeta koji je trajno opasan u svakom pogledu), katastrofični pogled na sve, indukcija krivice, ucjena emocijama – i onda, logično, i iznad svega: ”Tri N”, štulićevski rečeno – neuroza, ili bolje Neuroza s velikim N, u sto pojavnosti, formi i himera, Narcizam i Nezadovoljstvo.
I seksualnost, kako nego kroz fantazije i Portnojevu ”boljku” – masturbaciju, što drugo, kroz nepremostivu podijeljenost tjelesnog i ”prljavog” versus idealnog, željenog, nedostižnog.
Čitanje Portnoja i njegove ”boljke”, a poslije ostalih ranih i knjiga piščevog srednjeg perioda – ”Goodbye Columbus”, ”Professor of Desire”, ”Defender of the Faith” – bio je (anti)praznik prepoznavanja, identifikacije kroz spontane napade guturalnog smijeha, mrštenja od bijesa (kako drugo) pomiješanog sa silnim veseljem nad otkrićem ovakvog ”dalekog brata”.
I naravno – zahvalnosti što je negdje, u dalekom i kompliciranom svijetu postojao jedan takav tip, pisac kojem je ”sve jasno”. Domaćim piscem rečeno, Philip Roth bio je naš čovjek na terenu, ukratko.
Našao sam kasnije jedan tekst Bogdana Tirnanića u kojem je slavni beogradski pisac i novinar već mnogo ranije ”posvojio” Rotha kao kralja krajnje prepoznatljivosti svoje pak generacije.
Uza sve poštovanje, mislio sam, sasvim ljubomorno, da je Tirketova teza bila nategnuta (”natezanje teze”) – jer samo je naša generacija mogla uzeti ”primat” u ovim stvarima (!) opisanim u Rothovim briljantnim, mitraljeski ispaljenim, monološkim fragmentima koji se mogu čitati naglas kao manifesti nemoći i pronalaženja snage kroz suosjećanje, kao poraz i pobjeda samootkrivanja jednako
Uza sve poštovanje, mislio sam, sasvim ljubomorno, da je Tirketova teza bila nategnuta (”natezanje teze”) – jer samo je naša generacija mogla uzeti ”primat” u ovim stvarima (!) opisanim u Rothovim briljantnim, mitraljeski ispaljenim, monološkim fragmentima koji se mogu čitati naglas kao manifesti nemoći i pronalaženja snage kroz suosjećanje, kao poraz i pobjeda samootkrivanja jednako.
Poslije toga, onako kako čovjek odrasta (ili misli da odrasta), učinilo je da romani zrele faze Philipa Rotha postanu suputnik u prigušenijim, manje eksplozivnim, ali ne manje teškim krizama. Osobnim – i općim, kulturalnim.
Tu nam se Roth našao ponovo – ili tek tu – kao neočekivan saveznik kad se veliki svijet istinski zatresao (a da i ne zna sam do koje mjere), dok je paralelno, za ”nas”, one s početka, već postajaosamo jedna diskretna fusnota ”u vremenu iza vremena”, kad nas se mnogo stvari u vezi toga i takvoga bijelog svijeta počelo sve manje ticati – onako kako je na istoj liniji postajalo sve manje podnošljivo.
Onaj tko nije na Zapadu doživio Clintonove devedesete, naime – taj ne zna što je hipokrizija.
I nesvjesno, primjećujem, citirao sam spontano glavni motiv napisan na početku najvažnije Rothove knjige te ere, romana ”Human Stain” – u tako dobro i precizno izvedenoj varijanti prijevoda naslovljenog ”Tragovi na duši”.
Epoha političke korektnosti kao ”tihog zla”, kad se pod krinkom promicanja vrijednosti takozvanih partikularnih identiteta poturala pervertirana verzija zapadnog kulturnog staljinizma, imala je u toj Rothovoj priči vrhunac svoje estetske transsupstancijacije; i da ništa osim nje i Mametove ”Oleanne” nije napisano, bilo bi više nego dovoljno za ono doba gnjile i opasne kulturalizacije.
Kako je to važno bilo za našu poziciju tada: biti na Zapadu kao pripadnik (sic) ”druge Europe” u trenutku kad se tobože najviše slavi i protežira ”kulturna različitost” – a vidjeti u tome procesu duboku laž, a iza nje mračne pipke još dublje i skrivenije ideologije.
I onda, paradoksalno, utjehu i razumijevanje nalaziti u romanu američkog pisca, kojega bi također gurali u ”manjince” – kako dokon tu laž, bijesno i nemoćno, kroz estetički proces, razbija u komade.
Pa kad Philip Roth govori o sebi govoreći nešto doslovno u pitanju odnosa sebe kao Židova spram američke nacije i kulture, neki su u tome čitali čistu metaforu i tajni manifest različitih nesretnika i njihovih odnosa prema vlastitim pak domovinama: ”Ako nisam Amerikanac – nisam ništa”.
Epoha političke korektnosti kao ”tihog zla”, kad se pod krinkom promicanja vrijednosti takozvanih partikularnih identiteta poturala pervertirana verzija zapadnog kulturnog staljinizma, imala je u toj Rothovoj priči vrhunac svoje estetske transsupstancijacije; i da ništa osim nje i Mametove ”Oleanne” nije napisano, bilo bi više nego dovoljno za ono doba gnjile i opasne kulturalizacije
I kad su se napokon u istom periodu naši putevi ipak negdje dotakli, ako već ne ukrižali, to je bilo dakako razočaravajuće, kako drugo: lik Hrvatice Drenke iz ”Sabbathovog kazališta” bio je jednako proizvoljan i površan lik kao u svih drugih, beskrajno lošijih zapadnih pisaca kad se u književnosti uhvate naših ljudi.
Ali skoro da je tako moralo biti, usud još jedne ironije u bezbrojnim, kao i inače kad se promaše te dvije vječne paralele u svemiru, paralele koje su osuđene na to da se promašuju.
A kako, sad na kraju, govorimo o promašajima, u godini pak nakon Dylanovog Nobela i istom u godini kad nijedan pisac nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, ima neke simbolike u tome da umire Philip Roth.
On kojega je nagrada uporno zaobilazila, a za kojega smo, kao i davno kod njegovog prijatelja Danila Kiša, osjećali da ga jednom svakako čeka.
Šteta, da, ali nije najvažnije sad. Jer nastranu što je toga Nobela kod nekih među nama već odavno dobio: Rothov odlazak je znak, kao i kod Kiša – kao i kod nas – da je trag što ostaje zaobilaženjem ponekad važniji i dublji nego sjaj svih priznanja.
Još tekstova ovog autora:
- Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
- Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
- Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
- Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
- Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
- Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
- Izgubljene rock mitologije
- Pjesme pomirenja (prozopopeja)
- Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.