Tihomir Kukolja
Kad sam nedavno skupini prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj humanitarnoj akciji u zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom Brodu u Hrvatskoj, jedan od slušatelja prokomentirao je: ”Pa zar oni još putuju? Ništa se više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!”
Ta me primjedba podsjetila na razgovor što sam ga sam čuo u kafiću smještenom nedaleko izbjegličkog centra. Ljudi iz grada razgovarali su o kampu u njihovom neposrednom susjedstvu. Sadržaj njihovog razgovora otkrio mi je da su vrlo upućeni u svakodnevicu aktivnosti u kampu. Zaključak njihovih razmišljanja bio je otprilike ovakav: ”Kod nas su novinari uvijek brzi izvijestiti o ružnim stvarima. A kad se dogodi nešto dobro, nitko o tome ne govori. Ovaj kamp doista odlično radi, a mediji o tome šute.”
Da je riječ o izbjegličkom kampu u kojemu stotine zaposlenih i volontera svakodnevno, rutinski profesionalno odrađuju svoj posao u susretu s tisućama izbjeglica dnevno, to je bio i moj doživljaj kad sam se početkom prosinca sa svojim međunarodnim timom od petnaest dragovoljaca pridružio košnici ostalih volontera. S ponešto ponosa i u želji da to čuju inozemni članovi mojeg tima, često sam ponavljao: ”Ovo je zasigurno najbolji izbjeglički kamp od Turske do Njemačke!”
Kad sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski Brod, bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom kampu, u koji je tih dana svakodnevno ulazilo i napuštalo ga između dva, tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč stradanjima izbjeglica koji svakodnevno putuju kroz zimski izbjeglički centar u Slavonskom Brodu imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. Bilo mi je drago da smo moja ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče
Od Hrvatske interventne policije i Hrvatskog crvenog križa, te UNHCR-a i UNICEF-a, pa do stotina volontera okupljenih pod zastavama brojnih humanitarnih i inih organizacija dan i noć se moglo vidjeti usklađeno djelovanje, međusobno pomaganje i svijest da su svi uključeni u nešto od velike važnosti u ovom trenutku.
Ako biste, primjerice, krenuli u obilazak kampom, naišli biste na volontere Crvenog križa kako pripremaju hranu za izgladnjele izbjeglice i svrstavaju doniranu odjeću i obuću prema raznim podvrstama i veličinama. Za tih hladnih zimskih dana vidjeli biste i volontere Hrvatskog Caritasa i Remara kako vrućim čajem utopljuju izbjeglice, volontere i sve ostale djelatnike kampa. Tu biste također susreli i volontere JRS-a (Jesuite Refugee Sevice), ADRA-e (Adventistički dobrotvorni rad) i CBA-a (Croatian Baptist Aid) kako rado priskaču u pomoć volonterima ostalih dobrotvornih organizacija.
A kad bi kampom prošla vijest da će za dvadesetak minuta stići vlak iz Srbije s novim izbjeglicama, uočili biste kako kamp iznenada oživljuje. Tijekom sljedeća tri sata izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu izgledat će poput odlično sinkronizirane košnice. Tisuću i dvjesto izbjeglica proći će kroz postupak registracije, da bi ih potom volonteri poslužili odjećom i obućom te paketima hrane neposredno prije nego što će ih policija organizirano vratiti u vlak da bi nastavili putovanje prema Sloveniji.
Na kraju, nakon što je vlak napustio kamp, stižu skupine volontera koje čiste šatore kroz koje su prošle izbjeglice te ih pripremaju za dolazak sljedećeg izbjegličkog vala.
U tim hladnim, mokrim i maglovitim predbožićnim danima u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu, neposredno uz šator UNICEF-a, svoj je radni prostor našla i ekipa projekta ROM (Renewing Our Minds, odnosno Obnova uma), koja je na jednotjedno volontiranje u kampu pristigla u partnerstvu s udrugom Moj grad Zagreb.
Željeli smo u suradnji s Hrvatskim crvenim križem podići i darovati kampu dvije kućice za koje nam je bilo rečeno da će poslužiti službi UNICEF-a. U njima će, u toplome, majke izbjeglice moći previjati i hraniti svoju malenu djecu. Bio je to promišljeni božićni poklon majkama, izbjeglicama i njihovoj maloj tek rođenoj dječici.
U takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio topli šal, zahvalno kaže: ”Ti si moj prijatelj!” U jednom od takvih trenutaka neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam dao mojem sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam jednoj djevojčici uručio njegovu zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao
Svaki puta kad je nova velika skupina izbjeglica prolazila kroz šatore kampa i kad bismo čuli glasove majki i uplakane promrzle djece u šatorima UNICEF-a, učinilo bi nam se kao da smo u susretu s malenim Isusom i Njegovim roditeljima u trenutku kad je Sveta Obitelj morala bježati iz svoje domovine pod Herodovom prijetnjom.
A kad bi pristigao novi vlak, mi bismo ostavili sve što smo radili i pridružili se ostalim volonterima u želji da doživimo neposredni susret s izbjeglicama iz Sirije, Iraka i Afganistana. I mi smo željeli podijeliti poneki par cipela, kapu, rukavice, čarape ili jaknu ili pak izbjeglicama reći poneku toplu riječ.
U takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio topli šal, zahvalno kaže: ”Ti si moj prijatelj!” U jednom od takvih trenutaka neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam dao mojem sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam jednoj djevojčici uručio njegovu zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao.
Dvije su stvari ostavile na mene poseban dojam: pripadnik interventne policije koji je nježno podigao dijete kako bi pomogao majci izbjeglici pri ulasku u autobus i susret s nekoliko mladih volontera podrijetlom iz Sirije. Neki od njih tek su odnedavno sigurno udomljeni u nekoj od europskih zemalja. I sami su još prije dvije ili tri godine proživljavali strahote ratnih stradanja u Siriji. A sada, kad su na sigurnom, žele se zahvaliti Europi i Hrvatskoj time što kao volonteri pomažu izbjegličkim stradalnicima iz svoje domovine da i oni napokon pronađu svoje utočište i sigurniju budućnost u nekoj od europskih zemalja.
Kako dani prolaze mene obuzima neki crv sumnje da na kraju krajeva desetak romantičnih, hladnih, mokrih i maglom nabijenih dana provedenih u kampu možda i nije bilo dovoljno da progledamo kroz sve slojeve zastora koji tvore stvarnost hrvatskog izbjegličkog kampa. Možda je taj kamp ipak više nalik na Hrvatsku kakvom je u ovom trenutku poznajemo?
Kad sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski Brod, bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom kampu, u koji je tih dana svakodnevno ulazilo i napuštalo ga između dva, tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč stradanjima izbjeglica koji svakodnevno putuju kroz zimski izbjeglički centar u Slavonskom Brodu, imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. Bilo mi je drago da smo moja ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče.
No, naše dvije kućice koje su u sljedećim mjesecima, možda i godinama, trebale poslužiti kao slika Isusovog utočišta majkama s malom nejakom dječicom što bježe od ruku raznih Heroda tri tjedna nakon naše završene misije ostaju zaključane, prazne i neiskorištene.
I kako dani prolaze mene obuzima neki crv sumnje da na kraju krajeva desetak romantičnih, hladnih, mokrih i maglom nabijenih dana provedenih u kampu možda i nije bilo dovoljno da progledamo kroz sve slojeve zastora koji tvore stvarnost hrvatskog izbjegličkog kampa. Možda je taj kamp ipak više nalik na Hrvatsku kakvom je u ovom trenutku poznajemo?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.