U kratko su vrijeme, u samo nekoliko dana, mali ljudski bijednici, a ustvari fašizmom akutno zaražene spodobe, demonstrirale visok stupanj straha, kukavičluka i krajnje moralne bijede pokazujući svima nama u kojem to i kakvom svijetu živimo.
Pored Banje Luke je zapaljena kuća povratnika Hrvata na svoju zemlju, u Bijeljini je u okrilju noći oskrnavljena Atik Sultan Sulejmanova džamija, a u Sarajevu je isti dan nekoliko maskiranih osoba usred dana upalo u prostorije Art kina Kriterion u Sarajevu, gdje se održavao Međunarodni festival queer filma “Merlinka” i fizički nasrnulo na prisutne povrijedivši pritom nekoliko osoba.
I premda je riječ o trima izoliranim slučajevima, oni su uvijek priča o jednom te istom. Mi u BiH svakako jesmo pripadnici (barem) triju vjera, nacija, kultura i vjerojatno nikada više nećemo biti isti likovi iz papagajski opetovane priče o “bratstvu i jedinstvu”, ali su nam fašizmi (uz kriminalce) u čvrstu zagrljaju svoga bratstva i jedinstva. Mi jesmo i mi znamo biti braća samo u zlu, u zločinu. Naši fašizmi su braća, čak – jednojajčani blizanci.
Naši fašizmi su braća, čak – jednojajčani blizanci. No, da ne bude zabune, nisu oni s neba pali, nisu oni autoimuna bolest. Ne, oni se pažljivo uzgajaju u domaćoj kućnoj radinosti naših obitelji, nacionalnih i vjerskih zajednica, na nastavi nacionalne mitologije, redovno su servisirani (đubreni) nacionalnim kičem, hranjeni viktimološkim ili herojskim mitovima, religijom laži, ohrabrivani nacionalnim opstrukcijama provedbe zakonskih sankcija za zločince, slavljenjem zločinaca povratnika s dugogodišnjih robija, dizanjem svetilišta zločincima…
No, da ne bude zabune, nisu oni s neba pali, nisu oni autoimuna bolest. Ne, oni se pažljivo uzgajaju u domaćoj kućnoj radinosti naših obitelji, nacionalnih i vjerskih zajednica, na nastavi nacionalne mitologije, redovno su servisirani (đubreni) nacionalnim kičem, hranjeni viktimološkim ili herojskim mitovima, religijom laži, ohrabrivani nacionalnim opstrukcijama provedbe zakonskih sankcija za zločince, slavljenjem zločinaca povratnika s dugogodišnjih robija, dizanjem svetilišta zločincima…
Mislite da nacionalni mitomani ne znaju tko je tko u njihovu panteonu? Itekako znaju. Samo što uglađenom svijetu pokazuju svoje velikane (Nikolu Teslu, primjerice), a susjedima prijete svojim infernima (Antom Pavelićem, npr.) i ne bi se moglo dogoditi da se tu pogriješi, jer se aerodrom ni slučajno ne može zvati Draža Mihailović, a prijetiti se ne može Miroslavom Krležom.
Znaju oni dobro tko je tu tko, ali i to da im je zlo nešto što treba da nam se slučajno u živote ne bi uvukle one napasti civiliziranog svijeta što se zovu uređenje pravosuđa, borba protiv korupcije, poštivanje ljudskih prava i sve te gluposti koje tako nježno, kao lekciju na ploči, pobriše spužva tzv. nedostatka političke volje. I nikom ništa.
Ne, ne amnestirajte pri tome narod, jer on tu nije nimalo nevin. On jest obmanut, ali pristaje na obmanu, kako bi to rekao M. V. Llosa o ljudima iz Latinske Amerike, sa sviješću da je posvuda isto: “U Latinskoj Americi više volimo obećanja od stvarnosti”.
Nije stvar drukčije vidio ni Krleža: “Vjernici kao organizirano krdo od početka ometaju razvoj prave, istinite, pa makar i romantične, ali ljudske slobode, otežavajući život zdravog, neukroćenog čovjeka protunaravnim, dekorativnim dresurama”. A i Marxu bi se, nakon što je valjda definitivno očišćen od vulgarnih ideoloških naplavina 20. stoljeća, ako igdje i ikad, onda sad i u nas, valjalo opet vratiti: “Svaka kritika pretpostavlja kritiku religije“.
Laž kojom se hrani puk dok mu njegovi vjerski i nacionalni lideri gule kožu nije samo gola beskrupulozna laž, opsjena boljom prošlosti, religija nacionalnog jedinstva, nego čak i sijanje optimizma kao opijuma za narod (Kundera) u vrijeme kad bi, kako nas uči Kierkegaard, onaj tko ljudima želi činiti dobro morao ih suočavati s poteškoćama
Laž kojom se hrani puk dok mu njegovi vjerski i nacionalni lideri gule kožu nije samo gola beskrupulozna laž, opsjena boljom prošlosti, religija nacionalnog jedinstva, nego čak i sijanje optimizma kao opijuma za narod (Kundera) u vrijeme kad bi, kako nas uči Kierkegaard, onaj tko ljudima želi činiti dobro morao ih suočavati s poteškoćama.
A ovako? Ovako su poteškoća i problem – drugi. Manjinski drugi. U Ivanjskoj kod Banje Luke Hrvat, u Bijeljini muslimanska bogomolja, u Sarajevu pripadnici LGBT manjine.
I dok shvaćam svu raskoš nacionalnog i vjerskog herojstva (pa barem smo mi narodi epskih junačkih pjesama), nikako ne mogu shvatiti koje je junaštvo i herojstvo udariti na manjinu, još nezaštićenu, bezopasnu – koja gleda film… I pritom biti dobro maskiran (kao u Sarajevu) ili u okrilju noći (kao u Banjoj Luci i Bijeljini)?! I koja je tu razlika između paljenja kuće kod Banje Luke, skrnavljenja džamije u Bijeljini i napada na mirne građane u Sarajevu? Koja, osim što će nacionalni i vjerski branitelji zla ići financijski iskazivati učinjenu štetu?!
O tom se junaštvu gazijâ (a taj izraz baš vole u Sarajevu) svih boja često pitam. Prvi put ozbiljno u ratnom Sarajevu: Ako toliko mrziš Srbe, zašto ne odeš na Trebević i ne pobiješ svojih 100 četnika, nego ovdje nasrćeš na neku babu s ‘‘pogrešnim imenom“. Čovjek bi očekivao od jednog heroja jednog naroda (npr. generala Mladića) da kaže u Haagu što je rekao u Srebrenici: ‘‘Jest, ovo je osveta za bunu protiv dahija ili čega već, i žao mi je što ih nisam pobio i više…“
Kod nas su dobri samo oni koje nosimo na transparentima ili ih stavljamo na jumbo-plakate s potpisom “Heroj, a ne zločinac” i takmičimo se pritom tko je koga više pobio, kao da je riječ o ubačenim koševima ‘‘naših“ košarkaša u NBA ili o osvojenim Grand Slam turnirima ‘‘naših“ tenisača, ustvari o onim veličinama kojima se hvalimo kad nas primaju u EU ili kad stranci slete na aerodrom Nikola Tesla
Ali ne; on, pa za njim i svi oni koji ga, njime i njegovim ‘‘herojstvom“ nadahnuti, slijede (u svim našim herojskim narodima i u svim našim kukavičkim herojstvima!), suočeni ma i s najmanjom civilizacijskom pravicom (jer je i domaće zakonodavstvo proizvod njihova kukavičkog herojstva) pokažu svoje jedino pravo lice. Da su – pizde. (Karakterna osobina – kako nas je to podučio Rade Šerbedžija, bješe li ono on u nekom ‘‘domaćem“ filmu.)
A i kakvi bi drukčiji bili kad ih i nacionalne povijesti i nacionalne interpretacije njihovih religija uče da je mirotvorstvo slabost. Gandhi i Mandela su dobri dok su daleko i dok se događaju nekima drugima. Kod nas su dobri samo oni koje nosimo na transparentima ili ih stavljamo na jumbo-plakate s potpisom “Heroj, a ne zločinac” i takmičimo se, pritom, tko je koga više pobio, kao da je riječ o ubačenim koševima ‘‘naših“ košarkaša u NBA ili o osvojenim Grand Slam turnirima ‘‘naših“ tenisača, ustvari o onim veličinama kojima se hvalimo kad nas primaju u EU ili kad stranci slete na aerodrom Nikola Tesla.
A oni, ljudi tog psihološkog profila, budući da ne ubacuju koševe u NBA i ne pobjeđuju na Wimbledonu, moraju nekako kupiti ulaznicu za svoj tor, tj. za tamo negdje gdje su čuli da se skrovito priča kako bi neke manjince, prvo tuđe a onda i svoje, trebalo malo potprašiti…
I eto tako… Tko će ako neće oni… Mora i to netko…
I nije problem što postoje takvi pacijenti, uvijek ih je bilo i bit će, nego što se takve treba, što se takve brižljivo uzgaja i nikada ih se ne odriče osim ako najposlije “greškom“ i “nama” nešto ne urade…
Jer, zaboga, kad ostanemo sami sa sobom, moramo priznati da nam nije baš dobar ni Isus jer moli za neprijatelje, ni sv. Franjo i fra Anđeo jer idu razgovarati sa sultanima, ni papa Franjo jer nije ideologiziran na način (tvrdih) prethodnika. Za nas su veliki, ali nemojmo to naglas i pred svakim, poglavnikov biskup-pjesnik ili devedesetih godina naglo vjerski osviješteni politolog koji je s krunicom na ramenu haračio središnjom Bosnom…
Ma dobro, znamo mi da su oni “kurvini sinovi”, ali ipak su – naše kurve sinovi!
Ih, kô da su mi drugi bolji – brani ih vazda budna nacionalna svijest!
Još tekstova ovog autora:
- Holokaust i umjetnost: gdje zaista živi svijet Auschwitza?
- Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog
- Protiv religijske laži
- Hommage jednom klasiku
- Ne religijskoj hipokriziji
- ”Meša” za najbolji roman
- Identitarni omnibus
- Došlo na red i Društvo pisaca?
- Odred za nered
- Udari na PEN Centar BiH
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.