Naša radikalna desnica djeluje sve sirotije

Počelo je još prije desetak godina kad je civilizirani dio Europe osvijestio ideološku pozadinu Thompsonovih nastupa, pa mu počeo otkazivati koncerte i uskraćivati dozvole za nastup po europskim gradovima.

To je bilo posebno zanimljivo, s obzirom da su hrvatski mediji vijesti o njegovim europskim koncertima trijumfalistički prenosili, omalovažavajući usput ozbiljne svjetske umjetnike.

Najpoznatiji takav slučaj odnosi se na famozno likovanje brojnih ovdašnjih medija nad većom posjetom Thompsonovom koncertu u Frankfurtu 2007., u odnosu na koncert Bob Dylana koji se održavao u istom kompleksu. Iz tog cirkusa izrodila se parodijska pjesma Predraga Lucića ”Moj Dylane, pobratime mio”, koja je godinama bila jedna od vodećih numera na kabaretskim nastupima njega i Borisa Dežulovića.

Ukoliko ste uopće sumnjali, radikalna desnica je u svemu tome vidjela masonsko-židovsku zavjeru, inspiriranu domicilnim izdajnicima, što je posve identično objašnjenje onome kojeg je ponudio Velimir Bujanec kao obrazloženje razloga zbog kojih mu je poništena viza za Australiju.

Koliko god ovakvo nerazumijevanje inozemne javnosti bude ismijavano u tim krugovima sljedećih dana, činjenica je da desnica žudi za međunarodnim priznanjem svojih ideja, a uostalom i sama se često poziva na europsku civilizaciju i njezine vrijednosti koje navodno brani. To naravno ne znači da će je to spriječiti da i dalje istrajava na istoj vrsti narativa i isključivosti te da se nastavlja obraćati samoj sebi

Isto se dogodilo i Jakovu Sedlaru, a budući da su obojica planirala sudjelovati na promociji jednog od Sedlarovih filmskih uradaka na tom dalekom kontinentu, kulturni život Australije doživio je težak udarac. Jednako kao i ”naša stvar”.

Vijest o poništavanju vize spomenutom dvojcu došla je istog dana u kojem smo čuli vijest o odluci austrijskih vlasti da strogo zabrane upotrebu ustaške simbolike u javnom prostoru, uz visoke novčane kazne.

To je posebno zanimljivo, imamo li u vidu dosadašnju praksu toleriranja iste te simbolike, izuzev ove godine na bleiburškom okupljanju, ali i činjenicu da ju je donijela prilično desna vlada.

Sve ovo govori nam da je hrvatska radikalna desnica ostala sama sa sobom i da se može jedino samoj sebi i obraćati. Nije da to ionako nije bio slučaj, ali se sad očito ta situacija kodificira.

Koliko god ovakvo nerazumijevanje inozemne javnosti bude ismijavano u tim krugovima sljedećih dana, činjenica je da desnica žudi za međunarodnim priznanjem svojih ideja, a uostalom i sama se često poziva na europsku civilizaciju i njezine vrijednosti koje navodno brani.

To naravno ne znači da će je to spriječiti da i dalje istrajava na istoj vrsti narativa i isključivosti te da se nastavlja obraćati samoj sebi.

Općenito govoreći, teško je razumjeti zbog čega radikalna desnica ima potrebu samoj sebi slati jake simboličke poruke. Zašto to pak radi uz ogromnu količinu kiča i ispod svake razine je puno jasnije.

Ogledni primjer takvoga razgovora sa samima sobom mogli smo mjesecima nakon presude hercegbosanskoj šestorci gledati u Neumu, jedinom bosanskohercegovačkom gradu na moru i mjestu s gotovo stopostotnim hrvatskim stanovništvom.

Tamo je mjesecima nakon presude, odmah kraj jedinog semafora na magistrali koja vodi prema Dubrovniku, egzistirao svojevrsni oltar posvećen Slobodanu Praljku, koji je izgledao tako da je na onu sivu razvodnu kutiju od struje bio nalijepljen plakat s njegovim likom, urešen zabodenim zastavicama Herceg-Bosne i zapaljenim lampionima.

Civilizirani dio Europe osvijestio je pozadinu Thompsonovih nastupa, Austrija zabranila ustaške simbole, Bujanec kuka jer su mu odbili vizu

Nešto slično, samo ipak vremenski kraće gledali smo i na glavnom zagrebačkom trgu, što nas uporno vraća na isto pitanje. Kad se šalju neke javne političke poruke, logično je za očekivati da se adresiraju na ona mjesta na kojima se želi postići neki cilj.

U ovom konkretnom slučaju radilo se o naivnoj i besmislenoj želji za eventualnom revizijom presude suda u Haagu. Stoga nikako nije moguće razumjeti zašto se onda oni koji su imali takav politički cilj nisu obraćali haškom sudu, umjesto razvodnoj kutiji kraj semafora?

Jedino suvislo objašnjenje bilo bi da su ionako bili svjesni nemogućnosti da njihove ideje dopru do međunarodne javnosti, što bi pak značilo da su unaprijed anticipirali činjenicu kako ta retorika i revizionizam više nikoga ne zanimaju.

No, ovo bi bilo preoptimistično za očekivati.

Prije će biti da je riječ o autentičnom političkom autizmu, koji je upravo zato posve nedodirljiv u svojoj destruktivnosti i autodestruktivnosti.

(Prenosimo s portala Telegram).

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
• Vlada ustvari legitimizira fašizam
• Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
• Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
• Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
• Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
• Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
• Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
• Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
• Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

» Svi tekstovi ovog autora