Ivo Komšić
Prije trideset godina, 6. siječnja 1992. godine, na Sveta tri kralja, napisali smo, potpisali i uputili (Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić, Miljenko Jergović i ja), otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu.
U pismu ga dramatično upozoravamo kako se Bosna i Hercegovina nalazi pred političkim nestankom, ”a da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti”, te da je dio tog naroda i sedamstotinapedeset tisuća Hrvata, ”raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine”.
Pismo je napisano kada je BiH još bila Republika, ravnopravna s ostalim republikama bivše federalne države, koju je Badinterova komisija već bila proglasila nepostojećom i omogućila građanima BiH da se na referendumu izjasne o nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH kao države.
Mi tada nismo znali da je Tuđman već 27. decembra 1991., dok se još slavio Božić i Sv. Ivo, dao nalog funkcionerima Herceg-Bosne i HDZ-a BiH da ne smiju više zagovarati suverenu BiH i da trebaju otvoriti pregovore s generalima JNA o teritorijalnom razgraničenju u BiH, odnosno o podjeli, kako je dogovorio s Miloševićem još 25. marta prethodne godine.
Oba dogovora, i s Miloševićem i s Herceg-Bosnom i HDZ-om, skrivana su od javnosti tako da mi za njih nismo znali, barem nismo znali detalje i njihovu političku dalekosežnost.
Također, pismo je napisano nakon tzv. Sarajevskog sporazuma od 2. siječnja, koji je omogućio snagama JNA da se iz Hrvatske i Slovenije prebace u BiH, s kompletnim naoružanjem i logistikom, da se pregrupiraju i tiho okupiraju BiH.
Objava pisma i Lerotićev odgovor tempirani su dan uoči međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Već sama ta činjenica pokazala je Tuđmanovu namjeru prikazati pismo kao udar na međunarodno priznanje i kao neprijateljski akt prema Hrvatskoj
Samo je naivno tadašnje hrvatsko-muslimansko vodstvo u BiH moglo pomisliti da je to sporazum o miru, da će se njime izbjeći rat i omogućiti lagano odvajanje BiH od već nepostojeće Jugoslavije.
Inače, da je to vodstvo imalo iole političkog sluha ne bi dozvolilo da dvije zaraćene strane, obje izvan BiH, potpisuju svoj mir u Sarajevu. Tada BiH kao država nije imala ništa s njihovim međusobnim sukobom. Što je najgore, taj sporazum nije garantirao nemiješanje susjeda u unutarnje stvari BiH.
Pismo je bilo čin odgovornosti pred poviješću i pred aktuelnim politikama koje su BiH uvodile u rat, a narode i državu u nestanak.
Na takvu odgovornost htjeli smo potaknuti i predsjednika Republike Hrvatske, koji je u svojim ”analizama” podjelu BiH proglasio ”dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope”.
Te svoje ideje je iznio na velikoj godišnjoj konferenciji za medije, krajem 1991. godine, te u intervjuima velikim svjetskim medijskim kućama.
Pismo je trebalo Tuđmana upozoriti na odgovornost prema BiH kao državu, uostalom prema stvarnim dugoročnim interesima Hrvata čija je sudbina povijesno vezana za njihovu državu.
Tuđmanu je javno postavljeno pitanje kako su se to odjedanput njegovi pogledi i procjene idealno podudarili s Miloševićevim i Karadžićevim, koji su mu u tom trenutku držali pod okupacijom pola državnog teritorija.
To svoje podudaranje s neprijateljima vlastite zemlje, Tuđman je trebao, prije svega objasniti svojoj političkoj javnosti, a onda i našoj, jer se odnosilo i na našu državu.
Pismo je dočekano kao ”danajski dar” za Hrvatsku. Odgovor je napisao prof. dr. Zvonko Lerotić, tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana i njegov član mješovite hrvatsko-srpske komisije koja je paralelno s pregovorima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu radila na podjeli BiH između Srbije i Hrvatske.
Pismo je skriveno od javnosti i odgovor je objavljen tek nakon sedam dana, u Vjesniku, 14. siječnja 1992., s odgovorom Lerotića.
Dakle, objava pisma i Lerotićev odgovor tempirani su dan uoči međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Već sama ta činjenica pokazala je Tuđmanovu namjeru prikazati pismo kao udar na međunarodno priznanje i kao neprijateljski akt prema Hrvatskoj.
Postupak recenziranja pisma trajao je sedam dana, etiketirano je kao pamflet, a njegovi autori kao oličenje minulog komunizma, ”srpski” i ”muslimanski” zetovi, otpadnici naroda i sl.
Nadmetanje u toj retorici postalo je sredstvo političkog i javnog prestiža u Hrvatskoj i ”Herceg-Bosni”, te stvaranja i njegovanja ”hrvatskog domoljublja”. Nad nama, njegovim autorima, podignuta je anatema i otvoren politički lov.
U prilikama koje je Tuđman proizveo sa svojim partnerima iz Karađorđeva u Bosni i Hercegovini, to je značilo da ”svaka baba” može na nas pljunuti, a svaki naoružani razbojnik i zločinac može prema nama okrenuti oružje i upotrijebiti ga.
Naše strepnje i sumnje da Tuđman aktivno sudjeluje u rušenju države BiH i na uništenju njenih naroda, posebno hrvatskog, Lerotić nije otklonio nego samo potvrdio kao opravdane. Pravdajući javno Tuđmana on je samo objelodanio i podcrtao Tuđmanovu politiku prema BiH, koju je on krio od hrvatske javnosti.
Lerotić je bio eksplicitniji od nas: ”Moram reći da je tužno kad autori Otvorenog pisma ne vide ono što osjeća svaki obični Hrvat i Srbin u BiH, a to vidi svaki Musliman, da hrvatski i srpski narod postavljaju pitanje svoje suverenosti i svoje teritorijalne cjelovitosti kao pitanje svoga opstanka”.
Također, on nastavlja da ”hrvatski narod u BiH ima pravo na takvu politiku odgovoriti razgraničenjem i razdruživanjem od agresora”.
Lerotić kao svjedok događaja u Karađorđevu, naravno, skriva da je upravo Tuđman s Miloševićem kreirao tu agresorsku politiku prema BiH. (Kako bi Lerotić inače znao u to vrijeme, kad rat u BiH još nije na pomolu, da će se izvršiti agresija na BiH?).
Mi smo u pismu samo slutili da bi se Tuđman i Milošević mogli sporazumjeti na račun BiH. Zato smo otvoreno postavili pitanje kako je moguće da se njihovi stavovi odjedanput podudaraju.
Upravo je Lerotić svojim pamfletom odgovorio na to pitanje. On je pismo iskoristio da objelodani i opravda novu Tuđmanovu politiku prema BiH koju Hrvati be-ha nisu kreirali i koja je protiv njihovih interesa.
Tuđmanova politika je potpuno odudarala i od zvanične politike tadašnjeg HDZ-a BiH.
Lerotić je pismo okvalificirao kao ”danajski dar”, a zapravo je bilo obrnuto. Tuđmanovo zalaganje za podjelu BiH, za ”povijesne interese hrvatskog naroda”, bilo je danajski dar tom istom narodu i njegovoj državi. To je bila najveća prevara i najveća izdaja u povijesti tog naroda.
Taj ”interes” je ostvaren danas: hrvatski narod u BiH je prepolovljen, u Hrvatskoj taj narod prolazi kroz najveći demografski pad u modernoj povijesti.
To ne iznenađuje jer se Hrvatska demografski punila iz BiH zadnjih pedeset godina, tako da je po njihovoj novijoj statistici svaki četvrti građanin bio porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Taj trend je zauvijek zaustavljen Tuđmanovom politikom raseljavanja i preseljavanja naroda.
Mi tada nismo znali da je Tuđman već 27. decembra 1991., dok se još slavio Božić i Sv. Ivo, dao nalog funkcionerima Herceg-Bosne i HDZ-a BiH da ne smiju više zagovarati suverenu BiH i da trebaju otvoriti pregovore s generalima JNA o teritorijalnom razgraničenju u BiH, odnosno o podjeli, kako je dogovorio s Miloševićem još 25. marta prethodne godine
Uz to, Tuđmanova ”gluhoća i neosjetljivost”, i ne samo njegova, za stvarne interese Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno hrvatskoga, na što smo upozorili u pismu, plaćena je s preko stotinu hiljada mrtvih, s tri puta više od toga ranjenih i osakaćenih, s dvije trećine razrušenih bosanskohercegovačkih domova i obitelji.
Da stvar bude gora, ni danas, trideset godina nakon pisma i nezavisnosti RH, Tuđmanova zločinačka politika prema BiH ne uzima se ozbiljno niti objektivno analizirala.
Baštinici te politike, u BiH i u Hrvatskoj, kao da su još u devedesetim godinama. Oni i dalje rade na razgraničenju, za njih je još BiH vještačka država preko koje se trebaju riješiti povijesni odnosi Srba i Hrvata, pri čemu su državne institucije i integralistička politika smetnje koje se moraju ukloniti.
Ta politika još ne izlazi izvan Tuđmanove matrice, a srbijanska izvan Miloševićeve. Politički nacionalizam sa snažno izraženim nacizmom, nepoželjan za Evropu, i dalje je poželjno sredstvo političkog utjecaja u BiH iz susjednih država. U Hrvatskoj samoj, taj obični planer zločina slavi se kao nacionalni heroj.
Danas bi isto pismo trebalo uputiti i predsjedniku Republike Hrvatske Milanoviću i premijeru Plenkoviću, s istim pitanjem: kako je moguće da se njihova politika tako detaljno (90 procenata) podudara s politikom Vučića i Dodika, odnosno Miloševića i Karadžića?
Te davne 1992. godine pismo je poslužilo za političku i ličnu diskreditaciju njegovih potpisnika i za političko zbijanje vlastitih redova.
Što ono danas može značiti za vladajuću politiku u Hrvatskoj, a što za političke sljedbenike Karadžića i Bobana u BiH?
Hoćemo li onu gluhoću i neosjetljivost iz devedesetih ponovno platiti?
Radi toga pismo iz 1992. godine prilažem u cijelosti.
***
OTVORENO PISMO DR. FRANJI TUĐMANU, PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE
Gospodine Tuđman,
Ovo pismo ne šaljemo ni The Timesu ni Assotiated Pressu, odakle smo uglavnom saznavali Vaše stavove o nama, već se obraćamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vaše uvaženo mišljenje.
Bosna i Hercegovina je pred političkim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Važna činjenica za Vas bi morala biti i to da je dio tog naroda i sedam stotina pedeset tisuća Hrvata, raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Podvlačimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom političkog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moć da ih u njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko našalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijević tako blizu.
Ma koliko među sobom različite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama zajednička je politička fiks ideja – razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajući već odavno na sve akte rastakanja Republike s ”filozofskim mirom”.
Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu uključiti u veliku Srbiju, kojoj se još uvijek tepa ”nova Jugoslavija”, ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku.
Na žalost, oba ova plana naveliko se već ostvaruju, bilo u formi novih ”jugoslavenskih novčanica”, bilo u obliku beogradskog teferiča pod nazivom ”Konvencija o novoj Jugoslaviji”.
A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. siječnja dobila i formalni okvir. Vojska je sebi osnovala državu! Od naroda će je znati ”braniti”, žestoko i efikasno, o tomu nakon zločinačkog pustošenja Hrvatske valjda više nitko i ne dvoji…
Na sve to dolazi Vaša politička ”analiza” u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine ”moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope”.
Vi tako, i ovom prilikom, ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga.
Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim?!
Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim ”velikodušnim” nutkanjem Zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj.
Pismo je napisano kada je BiH još bila Republika, ravnopravna s ostalim republikama bivše federalne države, koju je Badinterova komisija već bila proglasila nepostojećom i omogućila građanima BiH da se na referendumu izjasne o nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH kao države
Znači li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram ”trajnoga rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa”, već se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe?
Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskog naroda, kojemu se u Vašoj ”elaboraciji” nudi umjesto dosadašnje stoljetne države i domovine, nekakva ”muslimanska enklava”.
Gospodine Tuđman,
Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno konstatirati:
– onaj tko u političkomu uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i ”uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnomu interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;
– onaj tko prema muslimanskomu narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskog naroda u cjelini.
To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.
U Sarajevu, 6. siječnja 1992. (na Sveta tri kralja)
S uvažavanjem,
Miljenko Jergović, književnik
dr. Ivo Komšić, profesor
Ivan Kordić, književnik
Ivan Lovrenović, književnik
Mile Stojić, književnik
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Granićevo pranje mozga Hrvatima i peglanje povijesti
- Građanstvo i klero-nacionalizam
- Visoki predstavnik, Advent i Djeda Mraz
- Schmidtova demistifikacija BiH
- Schmidtove odluke – nova politička razdjelnica u BiH
- Milanoviću, Herceg-Bosna je ukinuta Vašingtonskim sporazumom
- Što je istina o Izbornom zakonu BiH?
- Hrvati u BiH prodali su slobodu plaćenicima i kriminalcima
- Federalizirati BiH: vratiti se na Washingtonski sporazum
- Što je nama, u BiH, 1. mart?
