Našemu dragom ”daidži” fra Luki Markešiću

U povodu treće godišnjice smrti

Fra Luka Markešić (krštenim imenom Mirko i dvojnim prezimenom Kuraja Markešić) rodio se u selu Proslapu kraj Prozora, u župi Rama-Šćit, 23. 12. 1937. Nakon završenih bogoslovnih studija i svećeničkog ređenja (1964.) bio je župni kapelan u Zenici (1965.-66., 1970.-72.), potom u Brajkovićima (1966.-67.) i Vijaci (1967.-68.) te član u samostanu sv. Ante u Sarajevu (1968.-70.). Biran je za meštra bogoslova (1973.-79.), definitora (1979.-82.) te provincijala Bosne Srebrene u dva mandata (1982.-91.). Od 1972. do smrti 7. 8. 2014. bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Neđarićima. Napisao je veći broj knjiga i članaka teološkog i društveno-političkog sadržaja.

Ipak, uz sve te redovničke i svećeničke dužnosti fra Luka je cijelo vrijeme društveno angažiran. Uvijek iznova je pokušavao pronaći prihvatljive oblike života Crkve u društvu i to ne samo u socijalističkome nego, što je bilo mnogo teže, u tzv. demokratskom, poslijeratnom i tranzicijskom društvu koje je obilježavala snažna, ali veoma štetna sprega ”trona i oltara”.

Istina, fra Luka je uvijek isticao da su prema brojim dostupnim dokumentima predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini u vrijeme raspada bivše države, potom velikosrpske agresije na BiH i time izazvanog stradanja nevinih ljudi davali jasna načela i odredbe za praktično djelovanje ne samo vjernika i nižeg svećenstva nego i njih samih kao poglavara

Što vrijeme više odmiče, tim jasnije prepoznajemo da nam u javnome prostoru u ovim vremenima nedostaje čovjek koji je uvijek i bez ikakvih kalkulacija izricao svoj stav o najvažnijim trenutnim društvenim i političkim problemima u bosanskohercegovačkome društvu.

Prepoznajemo da nam nedostaje čovjek čiji je jasno izrečeni stav mnogima bio smjerokaz kako se ponašati i odrediti u danoj situaciji, kako prepoznati što je za društvo i pojedinca dobro, a što pogubno, što je moralno, a što nemoralno svejedno koliko to pogubno i nemoralno Zlo bilo nacionalno i religijski primamljivo.

Riječ je o fra Luki Markešiću koji je prije tri godine, 7. kolovoza 2014., umro u Sarajevu.

Riječ je o ramskome, a time o bosanskome fratru po svemu, a posebno po širini i toplini duše za sve ljude bez obzira na njihov nacionalni i religijski predznak.

Riječ je o neumornome promicatelju djela i životnih iskustava velikanâ franjevačke provincije Bosne Srebrene od fra Anđela Zvizdovića do fra Joze Markušića, o neposustalome kritičaru skučenih nacionalističkih posrtanja kako pripadnika vlastite provincije i Crkve tako i nositelja političke vlasti i to posebno onih nositelja koji su voljeli reći da nastupaju u ime svih bosanskohercegovačkih Hrvata.

I što je jako važno, riječ je o neumornome graditelju i čuvaru države i državnosti Bosne i Hercegovine. A sve to za Bosnu i Hercegovinu činio je fra Luka iz svoje iskrene kršćanske katoličke vjere, iz nesebične ljubavi prema ljudima koji su u toj zemlji živjeli.

Nije bio Hrvat niti katolik po pozivu, za plaću, nije bio Hrvat ”na čip”. Stoga mnogim ”zakletim” Hrvatima i nije bio ”naš”. Bio je ”daidža”. A ne znaju da je ”biti daidža” obiteljski ponos. A kakav je bio, fra Luka i nije mogao biti nitko drugi nego ”NE-NAŠ”.

Umjesto toga, kao uvaženome katoličkom teologu važno mu je bilo pronaći modalitete ostvarenja ne samo ”zajedničkog općeg dobra” u bosanskohercegovačkome društvu nego i ”pravednosti” na kojoj je jedino bilo moguće izgraditi to društvo da bude po mjeri svih njegovih članova.

Fra Luka je svom svojom dušom bio privržen Bosni i Hercegovini kao državi ravnopravnih građana i naroda. Toj i takvoj državi, koju se s najviših hrvatskih stranačko-političkih razina nastojalo i još uvijek nastoji onemiliti kod vlastitoga naroda, fra Luka je, smatrajući je državom i domovinom i hrvatskoga naroda, u povodu 20-te obljetnice prijema BiH u Ujedinjene narode (1992.-2012.) posvetio i svoju knjigu ”Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?”(HNVBiH, Sarajevo, 2012.). U njoj se na sasvim jasan način prepoznaje njegov stav prema društvu i državi Bosni i Hercegovini.

Tako će već iz samoga naslova knjige biti vidljivo – upitnik (?) na kraju naslova – fra Luka je, temeljem postojećeg stanja u državi, sumnjao u mogućnost izlaska iz bespuća u koji je svojim izborom upala hrvatska politika u Bosni i Hercegovini.

Stoga je takvoj politici tražio primjerenu alternativu. Našao ju je u Hrvatskome narodnom vijeću BiH čiji je predsjednik bio od 12. 2. 2004. do smrti.

A to je bio jer je smatrao da je dužnost i moralna obveza svakoga Hrvata kao građanina države BiH i člana hrvatskog naroda ”da se u političkim strankama, civilnim društvima, religioznim zajednicama ili izvan njih, na vlastitom području, u svojim vjekovnim zavičajima, aktivno zauzima za postizanje individualnih ljudskih prava i kolektivnih kulturnih, nacionalnih i vjerskih dobara”.

Što vrijeme više odmiče, tim jasnije prepoznajemo da nam u javnome prostoru u ovim vremenima nedostaje čovjek koji je uvijek i bez ikakvih kalkulacija izricao svoj stav o najvažnijim trenutnim društvenim i političkim problemima u bosanskohercegovačkome društvu

A kakvu je BiH kao državu želio fra Luka?

U tome je bio sasvim jasan: želio je Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, demokratsku, pravnu i sekularnu državu ”u kojoj će biti ostvarena ljudska prava i ravnopravnost građana i naroda na njezinom cijelom teritoriju”.

No, ostvarenje takve države značilo je sljedeće, a to nije odgovaralo ideolozima Zla:

• biti protiv troentitetske podjele BiH na nacionalističkoj osnovi

• biti protiv ostanka i utvrđivanja dvoentitetske podjele

• biti protiv stvaranja tzv. trećeg entiteta samo za Hrvate u BiH jer bi se time, prema njegovu mišljenju,

• legaliziralo već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko čišćenje Hrvata u RS

• provelo novo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima

• pripremio mogući nestanak Hrvata iz novoformiranoga hrvatskog entiteta novim tzv. ”humanim preseljavanjem” u Hrvatsku ili diljem svijeta.

Ostvarenje takve države značilo je za njega

• biti za državu koja će svoju suverenost kao pravna država svakodnevno potvrđivati pravnom nadređenošću države na svim područjima društvenoga života za što bi joj se trebalo i vratiti i ime republika, baš onako kako još uvijek i stoji u Ujedinjenim narodima ”Republika Bosna i Hercegovina”

• biti za pravnu državu koja će tek kao takva moći štititi ne samo nacionalna nego i sva ostala ljudska prava svojih građana i koja će omogućiti održivi povratak prognanika prošloga rata, izbjeglih i raseljenih osoba

• biti za konstitutivnost naroda BiH, učiniti je ustavnom kategorijom i poštivati je kao već stoljećima potvrđenu i proživljenu činjenicu na cijelome području BiH, unatoč spremnosti mnogih vodećih nacionalnih lidera, u čemu su prednjačili hrvatski i srpski predstavnici, da je se odreknu,

• biti za jedan gospodarski sustav na cijelome teritoriju BiH

• biti ne samo za očuvanje svoje vlastite kulture i vrednota u njoj, nego i za izgrađivanje zajedništva s kulturama i vrednotama drugih s kojima Hrvati žive. Smatrao je da bi sve što bi bilo suprotno tome, bilo ”anticivilizacijsko i protiv-odgojno obrazovanje djece kao što je model – dvije škole pod jednim krovom”.

U tome je bio sasvim jasan: želio je Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, demokratsku, pravnu i sekularnu državu ”u kojoj će biti ostvarena ljudska prava i ravnopravnost građana i naroda na njezinom cijelom teritoriju”

A što s Hrvatima u BiH?

Fra Luka je smatrao da Hrvati, iako su do ovoga rata bili raspršeni po cijeloj Bosni i Hercegovini, trebaju i dalje ostati živjeti u svojim bosanskohercegovačkim zavičajima sa svojim specifičnim regionalnim, odnosno zavičajnim identitetima.

Zbog toga se svakodnevno suprotstavljao ostvarenju ideje ”panhrvatstva” u Bosni i Hercegovini, u čemu su, kako on to navodi u već spomenutoj knjizi, s mnogim političkim mešetarima sudjelovao i velik broj crkvenih ljudi, mnogi iz njegove provincije, a sve pod parolom jedinstva svih Hrvata.

A da je ta ”sprega politike i oltara” u ”hercegovinizaciji” svega i svakoga bila pogubna, posebno za Hrvate u Bosni, fra Luka navodi na primjeru vlastitoga kraja:

”Ovdje ću”, kaže on ”navesti kao primjer moj rodni zavičaj i regiju Rame, koja je uvijek, sve do socijalističko-komunističke podjele BiH po srezovima, pripadala području Bosne, a ne Hercegovine, sve od srednjovjekovnog, preko osmanskog, austrougarskog i starojugoslavenskog perioda povijesti Bosne i Hercegovine.

I sada su se našli neki hercegovački vele-učenjaci koji, ostajući vjerni svojoj poznatoj socijalističko-komunističkoj prošlosti, svim propagandnim sredstvima ‘pokrštavaju’ bosanske Hrvate u Hercegovce i prevode bosanske krajeve Rame, Duvna, Livna, sve do Grahova i Drvara, u Hercegovinu.

Hrvate, pak, iz udaljenijih područja, koje ne mogu tako prisvajati, prisiljavaju takozvanim ‘humanim preseljavanjem’ iz njihovih stoljetnih zavičaja u hercegovačka Šuškova i Bobanova sela.”

To svoje očitovanje fra Luka završava riječima:

”Kakva gnjusnost političkog projekta kojim se uništava identitet i dostojanstvo ne samo Hrvata u Bosni nego i onih u Hercegovini, kojima se drsko nameće takva sramota i grjehota.

Zar se zaboravilo stradanje tih Hrvata u prošlosti, posebno za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, uglavnom radi krivice i pogrešaka zlokobnih vođa i njihovih zlih projekata!?

Ipak, uza sva stradanja i probleme koje je hrvatski narod BiH doživio zadnja dva desetljeća, kada je i njegov identitet u svojoj različitosti jedinstva doveden u pitanje, valja pokrenuti nove inicijative za izgradnju BiH i bolji položaj Hrvata zajedno sa svim drugim ljudima i narodima u ovoj državi.”

I sada su se našli neki hercegovački vele-učenjaci koji, ostajući vjerni svojoj poznatoj socijalističko-komunističkoj prošlosti, svim propagandnim sredstvima ”pokrštavaju” bosanske Hrvate u Hercegovce i prevode bosanske krajeve Rame, Duvna, Livna, sve do Grahova i Drvara, u Hercegovinu

A o čemu je zapravo riječ?

Riječ je o nametanju osjećaja manje nacionalne i religijske vrijednosti onim Hrvatima i katolicima koji se identitetski ne izjašnjavaju kao Hercegovci, svejedno gdje u Bosni živjeli. Pa tako i dan-danas mnogi u Rami tragaju za svojom ”iskonskom” identitetskom odrednicom, zbog čega se i postavlja pitanje: jesu li Ramljaci ljudi bez vlastitog identiteta? Ili su to ljudi koji ne žele biti ono što jesu (bosanski Hrvati – čega se mnogi stide), a žele biti ono što uistinu nisu (hercegovački Hrvati – na što su mnogi jako ponosni)?

A zapravo, da paradoks bude još veći, mnogi od njih žele biti ono što drugi već jesu (Hercegovci), a što im ti drugi (Hercegovci) uopće ne priznaju – da su Ramljaci Hercegovci. Pa tako Ramljaci i dalje odlaze u Hercegovinu kako bi se družili s Hercegovcima, a Hercegovci dolaze u Ramu, u Bosnu, da bi se družili s Ramljacima kao Bosancima (u čemu ih u cijelosti određuju klima, kultura, jezik, nošnja, povijesna crkvena i teritorijalno-politička pripadnost), ali nikako s Ramljacima kao s Hercegovcima.

Kako do države koju ni mnogi u Crkvi nisu željeli?

A da fra Luka problema oko izgradnje države Bosne i Hercegovine nije imao samo s nekim hrvatskim političarima, nego, što je jako žalosno, i s predstavnicima vlastite Crkve i provincije, vidljivo je iz njegova nimalo laskavog iskaza o djelovanju nekih od njih.

Istina, fra Luka je uvijek isticao da su prema brojim dostupnim dokumentima predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini u vrijeme raspada bivše države, potom velikosrpske agresije na BiH i time izazvanog stradanja nevinih ljudi davali jasna načela i odredbe za praktično djelovanje ne samo vjernika i nižeg svećenstva nego i njih samih kao poglavara.

Međutim, veoma često se to u praksi nije provodilo. Stoga fra Luka taksativno navodi sve promašaje u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu dijela članova zajednice kojoj je i sam pripadao:

• dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne Crkve, djelovao je teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, a što se, smatra on, toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima;

• neki članovi mjesne Crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom;

• jedan dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. Oni su u prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca bili redovno jednostrani: zločine i zločince drugih imenovali su posebno i konkretno, a zločine i zločince svojih su relativizirali ili nijekali, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zločine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci;
• dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj Crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom ”humanog preseljavanja” iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih, u njihova rodna mjesta i zavičaje.

Riječ je o neumornome promicatelju djela i životnih iskustava velikanâ franjevačke provincije Bosne Srebrene od fra Anđela Zvizdovića do fra Joze Markušića, o neposustalome kritičaru skučenih nacionalističkih posrtanja kako pripadnika vlastite provincije i Crkve tako i nositelja političke vlasti i to posebno onih nositelja koji su voljeli reći da nastupaju u ime svih bosanskohercegovačkih Hrvata

”Fra Luka je”, kako to u svom oproštajnom govoru u crkvi sv. Ante na Bistriku 12. kolovoza 2014. lijepo reče, sada već bivši ramski gvardijan fra Tomislav Brković, ”bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realnu viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.”

Da, upravo nam netko takav nedostaje danas.

Nedostaje nam fra Luka koji nije baš ”NAŠ” i koji se upravo stoga nije ustezao državo-rušilačkim političarima reći: Fajrunt! Dosta je! Sikter odavde iz BiH ako ti se ne sviđa!

Još tekstova ovog autora:

• Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?
• Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive
• Je li žena dostojna baviti se politikom?
• Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
• Izborna groznica i religijsko-politička kampanja trese BiH
• Federacija BiH i jednakopravnost naroda
• Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
• Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
• U očekivanju ”krvavog Uskrsa”
• Što se može očekivati od novoga nadbiskupa vrhbosanskog?

» Svi tekstovi ovog autora