Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita.
Mnogobrojni su tijekom povijesti na različite načine pokušavali uništiti židovski narod. No u pravilu, nakon velikih tragedija, nasilja i nedaća koje bi se dogodile, židovski narod uvijek bi se iskristalizirao u jednu novu kvalitetu.
Rabini smatraju da porast maraka u našem okruženju i vremenu dolazi od napora sila zla koje žele spriječiti dolazak Mesije. No i u tami otvoren je put nade ili kako kaže jedna stara aramejska molitva ”čak i tama sja“ (Jasminka Domaš, I Bog moli, Stajer graf, Bet Israel, 2013 ).
U Njemačkoj, grad Dachau, prije Holokausta poznat po glazbi, bio je u blizini logora smrti. Ne čudi što su američki vojnici 1945. kada su ušli u taj logor natjerali domaće stanovništvo da uđu u logor i vide počinjene strahote. Od užasa u suočenju s onim što se tamo događalo, suočeni s brutalnim i bešćutnim uništavanjem ljudskog bića mnogi su padali u nesvijest. Prije toga, uglavnom je vladao zakon šutnje, ne vidim, ne znam, ne govorim
Jer ako se veliko čudo jednom davno dogodilo Makabejcima, dogodit će se i nama, ovdje. I to pomaže da sagledamo vezu između prošlosti i sadašnjosti i prihvatimo nadmoć duhovnog nad materijalnim koje tako nemilosrdno rastače ovo naše vrijeme.
Ipak, svijet u kojem živimo mora poslužiti nekom višem cilju.
I kao što je jednom davno mala svjetiljka čudesno osam dana gorjela u jeruzalemskom Hramu tako i danas duša čovjeka ima moć širiti svjetlo svijeta ne dajući da židovski narod nestane s pozornice svijeta. Jer Božje je obećanje dano praocu Abrahamu ”Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov“ (Post 12:2).
Da, možda baš na ovom mjestu u Bibliji krije se razrješenje zagonetke kako je bilo moguće tako sustavno, nemilosrdno i strašno progoniti ne u dalekoj povijesti nego u dvadesetom stoljeću jedan narod u samom srcu Europe koju je zadužio mnogim izumima, narod koji je unaprijedio civilizaciju na svim područjima.
Ima pitanja koja će ostati bez odgovora, a to je Holokaust i kako je bilo moguće oglušiti se na tu strašnu dramu uništenja s golemim brojem žrtava.
Ideologija nacizma, ideologija je uništenja drugog ljudskog bića koju su mnogi prihvatili i provodili.
Ali mora se postaviti i pitanje zašto je u tom razdoblju Amerika ograničila izdavanje svojih viza za one Židove koji su se još mogli spasiti. Kako je bilo moguće da u razdoblju Holokausta kada su buktjele peći krematorija, kada se masovno umiralo u plinskim komorama da Velika Britanija u Palestini uvede Bijelu knjigu i ograniči ulazak Židova na to područje?
Tu je i pitanje zašto saveznički piloti nisu bombardirali pruge kojima su odvoženi ljudi u smrt ili pojedine objekte u logorima smrti?
Možemo li zanemariti pitanje takozvane neutralne Švicarske u Drugom svjetskom ratu koja je uredno u svojim trezorima gomilala oteto židovsko zlato ili zube iščupane Židovima u logorima smrti sustavno i ravnodušno pretapala ih u zlatne poluge?
Nakon kapitulacije Italije 1943. mnogi su Židovi krenuli pješice prema švicarskoj granici, samo rijetki uspjeli su ući u tu zemlju.
Čini se da je ravnodušnost sinonim za zlo koje ulazi u svijet kroz širom otvorena vrata. A tko je to onaj drugi? Je li naš život dragocjeniji od života drugog ljudskog bića? Krv, crvenija? Onaj drugi, glasi odgovor mudrih, to ti jesi
Djeca židovskih emigranata u pravilu su bila odvojena od roditelja, a odnos prema njima u domovima za tu djecu tužna je priča koja iznimno rijetko dospije u javnost, jednako kao i o nekim poznatim kolekcionarima koji su odmah iza rata jeftino kupovali umjetnine opljačkane od Židova i poslije uz mnogo pohvala Muzeji su dobivali ime tih kolekcionara odličnika koji su zapravo izlagali nešto što im zapravo ne pripada.
Istodobno, tijekom Holokausta mnogi su Židovi bili prisiljeni raditi kao robovi u tvornicama oružja ili na teškim pružnim poslovima, gladni, izmučeni morali su krčiti po ledu i snijegu šume.
Dr. Lazar Weinberger, kojeg sam i osobno poznavala, bio je zatočenik logora smrti u svojem iskazu neposrednog svjedoka koji je prošao užas Bergen Belsena pa potom je bio u logoru smrti Dachau, rekao je kako su se gotovo redovito nakon teškog fizičkog rada zatočenici vračali u logor noseći u povratku na desetine mrtvih supatnika.
Nasilje je bilo na djelu, ne Bog, nego čovjek je napustio čovjeka.
Marek Edelman, jedan još donedavno živući legendarni vođa ustanka u Varšavskom getu s kojim sam devedesetih godina razgovarala u Zagrebu, potvrdio mi je kako su u Varšavi mladi Židovi povezani s Poljskim pokretom otpora, po cijeloj Varšavi lijepili plakate upozorenja na kojima je pisalo što se događa sa Židovima koji se transportiraju u logore.
Uskoro su i fotografije iz logora smrti dospijevale tajnim kanalima do predsjednika država, svjetske diplomacije, dakle nije da se ništa nije znalo o logorima prije 1945.
No bit će da mnogi nisu željeli znati odnosno suočiti se s istinom.
Ostanimo na trenutak u Poljskoj i u mjestima najbliže Auschwitzu. Grozan i neugodan zadah spaljenih tijela nije bilo moguće ograničiti samo na područje logora, jednako tako vjetar je poput snijega raznosio pepeo spaljenih.
U Njemačkoj, grad Dachau, prije Holokausta poznat po glazbi, bio je u blizini logora smrti. Ne čudi što su američki vojnici 1945. kada su ušli u taj logor natjerali domaće stanovništvo da uđu u logor i vide počinjene strahote. Od užasa u suočenju s onim što se tamo događalo, suočeni s brutalnim i bešćutnim uništavanjem ljudskog bića mnogi su padali u nesvijest. Prije toga, uglavnom je vladao zakon šutnje, ne vidim, ne znam, ne govorim.
Mora se postaviti i pitanje zašto je u tom razdoblju Amerika ograničila izdavanje svojih viza za one Židove koji su se još mogli spasiti. Kako je bilo moguće da u razdoblju Holokausta kada su buktjele peći krematorija, kada se masovno umiralo u plinskim komorama da Velika Britanija u Palestini uvede Bijelu knjigu i ograniči ulazak Židova na to područje? Tu je i pitanje zašto saveznički piloti nisu bombardirali pruge kojima su odvoženi ljudi u smrt ili pojedine objekte u logorima smrti?
Zagrepčanin dr. Ljudevit Rosenberg, jedan od rijetkih koji je preživio Auschwitz i koji je bio u ovoj regiji jedan od najvećih stručnjaka za financijsko pravo izjavio je jednom prilikom da je srednja Europa nestala u logorima smrti, bio je svjedok, među ostalim, kako su kapoi u logoru po hladnoj poljskoj zimi sebi za razonodu polijevali kantama ledene vode pojedine židovske zatočenike od kojih su neki bili trostruki doktori znanosti, sve dok se ne bi pretvorili u ledenu skulpturu.
Poznati nobelovac Primo Levi, također stradalnik iz logora smrti nakon svega što je preživio napisao je svoje djelo ”Zar je to čovjek”.
Htjela bih postaviti i pitanje, može li itko od vas, od nas, sebi predočiti grad veći od Zagreba u kojem živi milijun i pol stanovnika i da svi budu ubijeni?
Naime, u Holokaustu je ubijeno milijun i pol židovske djece samo zato, jer su bila židovska. Za svako dijete Memorijalni muzej Holokausta Jad Vašem u Jeruzalemu ima ime, prezime, mjesto u kojem ubijeno i starosnu dob.
Čini se da je ravnodušnost sinonim za zlo koje ulazi u svijet kroz širom otvorena vrata. A tko je to onaj drugi? Je li naš život dragocjeniji od života drugog ljudskog bića? Krv, crvenija? Onaj drugi, glasi odgovor mudrih, to ti jesi.
(Nastavlja se).
Još tekstova ovog autora:
- Istina o izbjeglicama i migrantima kad nema svjetla reflektora
- Svatko od nas mora biti glas svjedoka Holokausta
- Otići danas na izbore, možda je prvi korak prema promjeni
- Slavko Goldstein je živio svetost u zauzimanju za ljudska prava
- Slavko Goldstein: prijatelj, učitelj, humanist!
- Nasilje i židovstvo (3)
- Nasilje i židovstvo (1)
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.